- srpnja 2017.
- 2 Kr 4, 8-11. 14-16a
Ps 89 (88), 2-3. 16-17. 18-19
- Rim 6, 3-4. 8-11
Mt 10, 37-42
UVOD
Nije lako niti prijatno, nego je upravo teško i mučno, govoriti o čovjekovoj patnji i smrti. Čovjek od samoga početka traži odgovor na vječni upit: „Zašto i nevini u životu trpe?“ Krist svojim dolaskom na svijet među ljude, nije dokinuo ovozemnu patnju i smrt, nego nas je spasio upravo svojom smrću i uskrsnućem.
Niti u našemu životu Krist nije otklonio muku i smrt, nego one s Kristom, postaju sredstvo, način i put našega spasenja. O tom velikom sredstvu našega spasenja, govori nam i današnja Božja riječ. Gotovo nas zastrašuje Kristov ultimativni zahtjev da njega stavimo na prvo mjesto, prije obitelji i najbližih. Izravno govori da ga nismo dostojni, ako bilo koga ljubimo više nego li njega. Krist nam pokazuje da je ljubav prema njemu, izvor i pravi put ljubavi prema bližnjemu.
Za trenutke u kojima Gospodinu nismo dali prvo mjesto u svom životu ili smo izbjegavali svoje životne križeve, priznajmo svoje propuste i grijehe te zazovimo Božje milosrđe.
HOMILIJA
Nakon velikih liturgijskih slavlja, nastupa razdoblje života i svakodnevice. Nakon velikih blagdana koji izriču najveća otajstva naše vjere, ponovno smo u redovitom vremenu kroz godinu. Poslije liturgijskih događanja Vazmenoga trodnevlja, kroz pedeset dana slavili smo Kristovo uskrsnuće, te doživjeli slavlje rođenja Crkve na Duhove.
Danas nas Isusove riječi ponovno vraćaju na odricanje i križ, te nam izgleda kao da smo u korizmi. Mi se, međutim, vraćamo redovitom kršćanskom životu koji je sličan Kristovom, kako u slavi, tako u propovijedanju i nošenju križa.
Za prvo ovonedjeljno čitanje, imamo odlomak iz Druge knjige o Kraljevima o Šunamki koja pruža gostoprimstvo proroku Elizeju. On je djelovao u Sjevernom izraelskom Kraljevstvu oko 840. pr. Kr. Glavna mu je zadaća bila obnavljati vjeru u Boga jedinoga, koju je bio zabranio izraelski kralj Ahab.
U svom djelovanju trebao je ne samo duhovnu suradnju sunarodnjaka, koji su se polagano vraćali vjeri u Boga jedinoga. Trebala mu je i materijalna pomoć jer zbog propovijedanja riječi Božje, nije mogao voditi vlastito gospodarstvo. Pobožnu Izraelku koja mu je materijalno pomagala sa svojim mužem, nagrađuje obećanjem da će dobiti dijete koje je dugo i uzaludno očekivala.
Šesto poglavlje Poslanice Rimljanima u kojemu imamo njegov dio u drugom čitanju, najdublje je Pavlovo obrazloženje krštenja. Kao pridruženja svakoga krštenika glavnim spasenjskim događajima: Kristovoj smrti i uskrsnuću.
Ovdje Apostol tumači krštenje kao događaj po kojem krštenik biva u Krista unesen, s njegovom spasotvornom smrću doživotno povezan. Bog nam je bez naših zasluga oprostio i traži da živimo kao njegovi sinovi i kćeri. Oslonjeni na Krista, koji nas je krsnim događajem sebi pridružio.
U odlomku desetoga poglavlja Matejeva Evanđelju, Isus govori o potrebi nošenja osobnoga križa. Sve do odricanja od bolesne navezanosti uz obitelj, kad bi to ometalo učenički hod za Isusom. Ističe da njegovi vjerovjesnici trebaju materijalnu pomoć ljudi u obavljanju svoga poslanja, te svečano obećava da neće propasti plaća onima, koji njegove učenike napoje čašom hladne vode.
Kao kršćani današnjega vremena, pozvani smo naviještati trojstvenoga Boga u svakodnevici svojega života. Naše svjedočanstvo u svijetu naše svakidašnjice, jednako je zahtjevno kao što je bilo i svjedočanstvo dvanaestorice u prvoj Crkvi. I naše je svjedočanstvo povezano s mnogobrojnim mukama i poteškoćama, odricanjima i žrtvama.
Svatko se od nas bez razlike kad-tad, počne preispitivati: „Što je čovjek i koji je smisao njegova postojanja i života? Koje značenje čovjekov život ima od kolijevke do groba? Kako to da se čovjek cijeli život muči ne bi li postigao više, bolje i sjajnije pa ipak na koncu prije ili kasnije umire?
Nađemo se u sumnji je li život bez Boga i njegovo traženje u našem životu, lakši i jednostavnije. Ne bismo li živjeli bolje i ugodnije se proveli kad bismo izbjegavali Božju volju, koja za nas kršćane počesto znači patnju i muku.
Život po onom kako nas je Bog usmjerio, često nam predstavlja samo muke i poteškoće, bol i jad, odricanje i žrtvu. S druge strane pravim životom držimo onakvo življenje, koje je svega toga oslobođeno. Tako da u nama neprestano postoji sukob između našega života i života po Božjem naumu i usmjerenju. Kad se pokušamo osloboditi pritiska izvršavanja Božje volje te počnemo živjeti nekim svojim životom, osjećamo u sebi nelagodu jer nam je dobro i ugodno živjeti po svojim željama.
Mi nemamo svoj život, nego je jedini život koji imamo upravo Božji život. Naš život bez Boga ne postoji. Jedino s Bogom živimo i ne životarimo. To je naše dostojanstvo koje smo primili na krštenju. Po tom smo postali djeca Božja i naše mjesto je uz njega i naš će život biti uz njega.
Usmjerimo li pogled prema pažnji i dobrim djelima, koja smo primili od drugih i od Boga, vidjet ćemo kako život po Božjem naumu nije samo muka i patnja. Nego u sebi nosi mnogo ohrabrenja i poticaja, koji nam u svakodnevici dolaze upravo od jednostavnih i sretnih ljudi, čije postojanje nismo zamjećivali ili mu nismo pridavali mnogo značenja.
To mogu biti male geste pažnje, poput: stisnute ruke u znak ohrabrenja, lijepe riječi pohvale i poticaja, tapšanje po ramenu i drugi oblici dobrote i blizine, supatnje i suosjećanja. One svakome od nas dobro dođu u trenutcima tjeskobe, besmisla, traženja ili poteškoća. Mi naprotiv često zaboravimo te trenutke, koji su nam u tom času mnogo značili i bili nam poticaj da nastavimo nositi svoju svakodnevicu, boreći se u njoj za dobro.
Možda ćemo ojađeno u svom životu primijetiti, kako na žalost nema ništa dobra, kao niti u cijelom svijetu. Da nam je križ pretežak, bolest prevelika, patnje nesavladive, a u životu nam se nikada ništa nije lijepo dogodilo. Ali tada se prisjetimo da nam je netko nekada u životu, pružio barem neki osmjeh ili učinio neko maleno dobro djelo, jer je u nama prepoznao Krista Patnika.
Isus nam govori da njega iznad svega ljubimo – ne zato jer bi bio zavidan i ljubomoran, već jer je to jedini način da sve druge naše ljubavi opstanu. Samo ako je on na prvom mjestu, svakoj drugoj ljubavi osigurano je potrebno nadahnuće.
I kao što nije u pitanju da li nam treba električni razglas, električna rasvjeta, električno grijanje… već da li imamo elektrike. Ako nje nema, ni drugoga ničega nema. Tako je i u našem duhovnom životu u čemu smo pozvani poput akomulatora, puniti se energijom Božje riječi u aktivnom življenju euharistije, kako bi svijetlili i svjedočili Krista kao njegovi učenici u svijetu.
fra Mate Tadić
KNJIGE HOMILIJA
U izdanju nakladničke kuće i tiskare „Fram-Ziral“ do sada su 2018. i 2019. godine objavljene dvije knjige homilija fra Mate Tadića pod naslovom „Propovijedaj riječ – uporan budi“, koje su izrečene na misnim slavljima. I to liturgijske godine C u vremenu došašća, korizmenom i uskrsnom vremenu, nedjeljama u vremenu kroz godinu, božićnom vremenu i tijekom Velikog tjedna. Kao i za liturgijsku godinu A u vremenu došašća, korizmenom i uskrsnom vremenu te nedjeljama u vremenu kroz godinu..
Za svako slavlje uz uvod u misno slavlje doneseno je i nekoliko dopunjenih prigodnih homilija. U pripremi su i tri knjige homilija za liturgijsku godinu B, blagdane i svetkovine, prigodne i svetačke kao i za krštenja, vjenčanja i pokope.
Knjige se mogu naručiti poštom u knjižari „Fram-Ziral“, Put za Aluminij bb 88000 Mostar, tel: 0038736 / 325 – 988, faks: 0038736 / 333 – 563, E-mail: [email protected], kao i posjetiti internet stranica nakladničke kuće i knjižare: https://www.google.com/search?q=fram+ziral+knji%C5%BEara+kontakt&tbm=isch&ved=2ahUKEwj8lPSdwcLpAhVZwQIHHbK7DlIQ2-cCegQIABAA&oq=fra
