15. srpnja sveti Vladimir – zašto je značajan za povijest kršćanstva u Rusiji i Ukrajini?
Piše: Petar Horvatić
S obzirom da povijest Kijevske Rusi podjednako dijele Rusi i Ukrajinci te skandinavski povjesničari, njegovo ime u povjesnim dokumentima često se bilježi na tri načina: prema skandinavskom jeziku je bilježen kao Valdemar, prema ruskom jeziku ga se bilježi kao Vladimir (rus. Владимир I Святославич), a Ukrajinci ga bilježe kao Volodymyr (ukr. Володимир I Святославич). Prema starom nordijskom jeziku je zabilježen kao Valdamarr.
Za kristijanizaciju Rusije bio je značajan utjecaj kneginje Olge koja ipak nije uspjela privesti krštenju svoga sina Svjatoslava, Vladimirova oca.
Sveti Vladimir je bio potomak jedne varjaške (vikinške) obitelji u Kijevu. Sin je kneza Svjatoslava, koga su u proljeće 973. ubili Pečenezi, i Maluše, jedne od sluškinja kneginje Olge, kneževe bake. Vladimir se rodio oko g. 960. Njegovo posve slavensko ime govori da su se Varjazi veoma brzo slavenizirali. Vladimir je vjerojatno bio odgojen i pod budnim okom svoje pobožne bake Olge. Ona je već g. 957. pošla još kao poganka u Carigrad te ondje bila pokrštena. U Kijev se vratila kao veoma revna kršćanka. Sa sobom je povela i nekoliko svećenika te ponijela za bogoslužje potrebne knjige, posuđe i ruho. Olga je sve do svoje smrti g. 969. bila pobožna i zauzeta kršćanka koja je mnogo učinila za pokrštenje svoga naroda. Zbog toga se štuje kao svetica. Blagdan joj se slavi 11. srpnja.
Vladimir je još veoma mlad postao novgorodski knez, dakle, u Novgorodu na sjeveru Rusije. Bilo mu je tek 14 godina pa je umjesto njega vladao rođak mu Dobrinja. Kad je Vladimiru umro otac, između njega i brata mu Jaropolka, kijevskoga kneza, nastade razmirica. Ugrožen od brata, Vladimir je g. 977. morao bježati u Skandinaviju. Ondje je organizirao dobru vojsku, vratio se te g. 978. zauzeo Novgorod. Nakon smrti svoga brata Jarogolka g. 979. Vladimir postade kijevski knez.
Iz teksta jednog bizantskoruskog ugovora, sklopljena još g. 944., vidi se da je dobar dio poklisara ruskoga kneza Igora bio već kršćanski. To se vidi iz toga što su položili prisegu po kršćanskom obrascu i što su kao kršćani imali u Bizantu prednost pred poslanicima koji su bili pogani. Za kristijanizaciju Rusije bio je značajan utjecaj kneginje Olge koja ipak nije uspjela privesti krštenju svoga sina Svjatoslava, Vladimirova oca.
Za razliku od svoga bata Jaropolka, koji je vodio prokršćansku politiku, Vladimir je ispočetka bio stravstveni čuvar ruskoslavenskih poganskih običaja. Preokret je polako počeo nastajati kad je u borbi protiv dvojice pobunjenika bizantski car Bazilije II. zatražio Vladimirovu pomoć. U proljeće 988. Vladimir je poslao u Carigrad vojsku od 6.000 vojnika, koja je cara spasila iz velike političke krize, u kojoj se nalazio, a i od Bugara, koji su mu ugrozili carstvo.
Kao nagradu za pruženu pomoć Vladimiru je obećana za ženu bizantska princeza Ana. No, on je prije toga obećao da će postati kršćanin. Obećanje je održao pa se koncem g. 987. i pokrstio. Ana je stigla u Rusiju u pratnji nekoliko metropolita, biskupa i drugoga klera noseći sa sobom razne darove. Podržavajući stalne veze s Bizantom te raznim zapadnim kršćanskim državama i Kijevska je kneževina sve više postajala kršćanska. Oko g. 990. došlo je do masovnog pokrštavanja naroda u rijeci Dnjepru. Nije to bilo neko naročito temeljito pripremljeno krštenje, nije se kod svih uvijek poštivala ljudska sloboda, no to nas ne smije previše zbuniti. Ti ljudi nisu bili na razini današnjega ljudskoga i kršćanskoga razvitka.
Što se pak tiče samoga kneza Vladimira, on je nakon svog službenog obraćenja pokazao veliku revnost za širenje, učvršćenje i produbljenje vjere u svojoj kneževini. Pomagao je i hijerarhijsku organizaciju Crkve na svome području. Kneginja je Ana donijela sa sobom u Kijev nekoliko lijepih ikona koje će postati uzorom za razvoj ruske ikonografije, u povijesti umjetnosti dobro poznate i veoma cijenjene. Knez Vladimir je podržavao veze ne samo s Bizantom, već i s papom u Rimu. Iz ruskih povijesnih izvora znamo da su već g. 988. došli u Kijev poslanici iz Rima noseći sa sobom djeliće relikvija sv. Klementa Rimskoga. Papa Ivan XV. poslao je u Kijev g. 991. drugo poslanstvo. Poslanici su se kod Vladimira zadržali nekoliko godina. U Kijev je dolazilo poslanstvo također iz Moravske i Ugarske. God. 1001. Vladimir je poslao svoje poslanike u Rim papi Silvestru II.
Prelazeći preko nekih slaboća iz mladosti Vladimirova života, ne može se poreći da je njegov kasniji život bio u službi širenja kršćanstva. O njemu s mnogo simpatija govori katolički misionar koji je bio poslanik cara Henrika II., Bruno iz Querfurta.
Jedan kijevski metropolit iz kasnijih vremena nazvao je Vladimira »novim Konstantinom«.
Izvor: narod.hr/sveci.net
Alfred Albini – povezivanje suvremene s tradicionalnom arhitekturom (1896.)
Arhitekt i projektant, čija je odlika bila povezivanje tradicionalnih i suvremenih arhitektonskih oblika, Alfred Albini rođen je 15. srpnja 1896. u Beču. Studirao je arhitekturu na Visokoj tehničkoj školi u Beču, a diplomirao je u Zagrebu. Na Tehničkom fakultetu u Zagrebu je od 1925. asistent, pa docent, a zatim profesor do umirovljenja 1962. gdje je predavao projektiranje i povijest arhitekture najnovijeg doba.
Nakon završetka studija radi u u atelijeru Viktora Kovačića, a poslije njegove smrti prelazi arhitektu Hugi Ehrlichu radeći uglavnom na dovršenju palače zagrebačke Burze prema Kovačićevu projektu. Albini je u arhitekturi zastupao umjereni modernizam s oslonom na tradiciju što mu je omogućilo da svoju arhitekturu uspješno uklopi u povijesne urbane cjeline.
U Zagrebu je projektirao stambenu zgradu u Švearovoj ulici, kuće Meixner u Mallinovoj i Balog u Gortanovoj te Uzorinac u Kozarčevoj ulici, kuću Arko na Gornjem gradu, Tehnološki fakultet te Muzičku akademiju na Gornjem gradu. Projektirao je i Gradsku štedionicu u Osijeku, obiteljsku kuću Dukat u Hvaru, Narodni dom u Sušaku i moderni stambeni blok u Zadru.
Također, Albini je predložio urbanističko i prometno rješenje centra Zagreba probijanjem prometne arterije sjeverno od Ilice uz samo podnožje Gornjega grada, te predložio proboj nove ulice od istočne strane Trga Maršala Tita do Mesničke ulice, riješivši prostorno sve glavne čvorove ovog poteza, ali to nije realizirano.
Albini se bavio i problemima urbanizma i zaštite kulturne baštine, pisao stručne i teorijske članke te slikao. Dobitnik je Nagrade grada Zagreba (1963.) i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1969.).
Alfred Albini preminuo je 1978. godine u Zagrebu.
piše: Dražen Krajcar
Prvo iskrcavanje Rusa na obalu Aljaske (1741.)
Dana 15. srpnja 1741. iskrcali su se prvi Rusi na obalu Sjeverne Amerike. Radilo se o istraživačkoj ekspediciji pod vodstvom Vitusa Beringa i Alekseja Čirikova, koja je isplovila u svibnju te godine s Kamačatke. Bering je plovio na brodu imena Sveti Petar, a Čirikov na brodu Sveti Pavao.
Ta su se dva broda tijekom puta razdvojila, a upravo je Čirikov sa svojim brodom došao prvi do sjevernoameričke obale. Pretpostavlja se da je prvo ugledao otok koji danas nosi naziv Otok princa od Walesa (engl. Prince of Wales Island), a nalazi se na jugozapadu Aljaske. Čirikov je poslao čamac s nekoliko ljudi na obalu, i upravo su to bili prvi Europljani koji su se ikada iskrcali na obale Aljaske.
Takav ruski pothvat bio je impresivan, naročito s obzirom na činjenicu da su se ti istraživači nalazili tisućama kilometara udaljeni od Moskve i Sankt-Peterburga.
Osnovano poduzeće Reichswerke Hermann Göring (1937.)
Dana 15. srpnja 1937. osnovano je u nacističkoj Njemačkoj industrijsko poduzeće Reichswerke Hermann Göring. Ime je dobilo po tadašnjem vrhovnom zapovjedniku Luftwaffe Hermannu Göringu, koji je ujedno bio ministar u Hitlerovoj vladi, a držao je i brojne druge položaje. U tom je trenutku Göring imao čin generala pukovnika, a kasnije je unaprijeđen u feldmaršala pa i maršala Reicha (njem. Reichsmarschall).
Premda se poduzeće zvalo po njemu i premda mu je on bio na čelu, Göring nije imao vlasnički udio u njemu. Izvorna je namjena poduzeća Reichswerke Hermann Göring bilo vađenje željezne rudače na području Salzgittera u Donjoj Saskoj. Radilo se o rudači koja je ondje bila prisutna u velikim količinama, ali u obliku neisplativom za komercijalno eksploatiranje.
Zbog toga što je navedeno poduzeće u sebe apsorbiralo brojna njemačka industrijska poduzeća, a zatim i ona na pridruženim te osvojenim teritorijima postalo je jednim od najvećih u Trećem Reichu. Primjerice, nakon Anschlussa Austrije u sastav poduzeća Reichswerke Hermann Göring uključene su brojne austrijske željezare, a nakon okupacije Čehoslovačke navodno je čak između 50 i 60 % postrojenja tamošnje teške industrije dospjelo u to poduzeće.
Sličan je obrazac kasnije primijenjen i na okupiranu Poljsku, Francusku te SSSR. S vremenom je poduzeće Reichswerke Hermann Göring naraslo na giganta s oko 500.000 radnika te s kapitalom od nekoliko milijardi Reichsmaraka (moguće je da je bilo jedno od najvećih industrijskih poduzeća u Europi, pa i čitavom svijetu).
Utemeljenje kompanije Boeing (1916.)
Dana 15. srpnja 1916. utemeljena je kompanija Boeing, jedna od današnjih vodećih svjetskih korporacija u zrakoplovnom i vojnom sektoru. Kompaniju je osnovao William E. Boeing, Amerikanac njemačkog podrijetla (izvorno mu je prezime glasilo Böing). Isprva se Boeingova kompanija zvala Pacific Aero Products Co., no kasnije je dobila današnje ime, prema prezimenu svog osnivača.
Kompanija je osnovana u gradu Seattleu, u američkoj saveznoj državi Washington, a u početku je proizvodila zrakoplove od drveta (u tome je korisna bila Boeingova nabava lokalnog brodogradilišta i činjenica da savezna država Washington obiluje laganim drvetom crnogoričnih stabala, pogodnih za izradu zrakoplova). Od razmjerno skromnih početaka pa do danas, kompanija Boeing narasla je u korporaciju koja zapošljava više od 150.000 ljudi, a posluje u više sektora (npr. komercijalni zrakoplovi, vojni zrakoplovi i svemirska tehnologija).
Godine 1997. Boeing je apsorbirao u sebe i nekadašnju golemu kompaniju McDonnell Douglas. Od vojnih letjelica koje je Boeing tijekom povijesti proizvodio spomenimo bombardere B-17 Flying Fortress, B-29 Superfortress i B-52 Stratofortress, helikoptere AH-64 Apache i CH-47 Chinook, te transportne zrakoplove C-17 Globemaster III i C-135 Stratolifter. Čak i danas Boeing proizvodi vojne letjelice raznih namjena, uključujući F/A-18E Super Hornet, V-22 Osprey i F-15E Strike Eagle.
Izvor: Povijest.hr
