Lujzijana – najbolja cesta u Austro-Ugarskoj (1811.)

Jedna od najboljih cesta Austro-Ugarske Monarhije bila je slavna Lujzijana (također Lujzinska cesta i Via Ludovicea) koja spaja Rijeku i Karlovac, s odvojkom od Gornjega Jelenja preko Meje do Bakra. Cesta je duga 141 kilometar, a ime je dobila po Mariji Lujzi, kćeri cara Franje I. Habsburški.

Glavni pobornik gradnje ceste bio je biskup i prethodnik hrvatskog narodnog preporoda Maksimilijan Vrhovac koji je aktivno radio na podizanju hrvatskog gospodarstva. Samu izgradnju ceste financiralo je i kasnije njom upravljalo dioničko društvo. Lujzijanu je projektirao, i nadgledao njezinu izgradnju, podmaršal Filip Vukasović. Početak gradnje bio je 1803. godine. Izgrađena je s kolnikom širine 8,2 metra, uzdužnim nagibima uglavnom manjima od 4 %, te s kvalitetnim kamenim mostovima i podziđem.

Lujzijana je svečano puštena u promet 11. prosinca 1811. godine nakon čega je na značenju izgubila starija Karolinska cesta. Moderna za svoje doba, cesta je zadovoljavala potrebe ondašnje trgovine te rastuće manufakturne i industrijske proizvodnje i pritom potaknula razvoj prostora i naseljâ uzduž ceste.

Lujzinska cesta podržavljena je 1881. godine kad se promet već bio smanjio zbog sve većeg značenja željeznice. Rekonstruirana je 1910., dio kroz Delnice asfaltiran je 1940., a za Drugog svjetskog rata i dio od Rijeke do Grobnika. Do kraja 1955. asfaltirana je gotovo cijela cesta (osim dijelova na kojima je ugrađena kamena kocka).

Danas je veći dio cestovnoga prometa između Karlovca i Rijeke preuzela suvremena cesta položena južno od Lujzinske, dovršena 2004.

piše: Dražen Krajcar

Hector Berlioz – začetnik moderne orkestracije (1803.)

Hector Berlioz rodio se u La Côte-Saint-André na današnji dan 1803. godine. Njegov vrlo obrazovani otac poticao ga je u učenju i sviranju, dok vrlo pobožna majka nije odobravala bavljenje glazbom. Prvo djelo skladao je s 13 -14 godina. Kad je odlučio postati profesionalni glazbenik, otac mu je uskratio poduku klavira jer nije odobravao Hectorovu odluku o profesionalnoj karijeri. Zbog oca je studirao medicinu, ali je prekinuo studij i posvetio se skladanju. Upisao se na konzervatorij 1826., no smatrao ga je prekonzervativnim i tradicionalnim. Na Berlioza su uvelike utjecali Ludwig van Beethoven i Carl Maria Weber. Postao je važan predstavnik romantizma u Francuskoj.

Uzdržavao se davajući poduku, a financijski se osamostalio nakon osvajanje nagrade Prix de Rome 1828. s kantatom Herminie. Dobio je petogodišnju stipendiju. Zaljubio se u glumicu Harriet Smithson, koja mu je bila inspiracija za Fantastičnu simfoniju. Praizvedba 1830. bila je velik uspjeh. Zaručio se za Marie Moke i otišao u Rim na stipendijski boravak. Kad je saznao da se zaručila za drugog, napustio je akademiju i krenuo naoružan u Francusku. Na putu se predomislio i vratio u Rim. Imao je sreće da su ga primili na studij. Ondje je skladao Kralja Leara i nastavak Fantastične simfonije. Berlioz se smatra začetnikom simfonijske programske glazbe i moderne orkestralne instrumentacije. Među prvima je upotrebljavao metronom na probama.

Nakon povratka u Pariz zaručio se s bankrotiranom glumicom Harriet Smithson. Sin Louis rodio im se 1834. godine. Skladao je simfoniju Romeo i Julija, a francuska je vlada od njega naručila djelo za godišnjicu smrti jednog maršala i 10. obljetnicu srpanjske revolucije. Iako ga je cijenio čak i Nicolo Paganini te mu dao 20000 franaka, Berlioz je pao u krizu. Njegove revolucionarne kompozicije doživljavale su dosta kritike. Pokušavao je uspjeti skladajući opere, ali to nikako nije postigao – ili su odbijene ili su odmah skinute s repertoara. Dugo nije imao stalan postao. Tek se 1839. zaposlio kao knjižničar pariškog konzervatorija. Napustio je suprugu zbog ljubavnice i kasnije se njome oženio.

Sljedećih nekoliko desetljeća držao je koncerte izvan Francuske i upoznao slavne glazbenike poput Richarda Wagnera. U kratko vrijeme mu je mnogo dragih ljudi i članova obitelji umrlo, a Berlioz se povukao u samoću. Narušeno zdravlje i teški bolovi sprečavali su ga u radu. Na putovanju Sredozemljem preživio je dva moždana udara. Nakon dugog oporavka vratio se u Pariz  i umro 1869. godine. Pokopan je na groblju Montmartre pored supruga. Njegove skladbe stekle su pravu slavu nakon smrti. Njegovo djelo Veliki traktat o modernoj instrumentaciji i orkestraciji smatra se epohalnim djelom te je u nekim dijelovima važeće i danas.

Piše: Marsela Alić

Robert Koch – čovjek koji je spasio milijune života (1843.)

Dana 11. prosinca 1843. u Njemačkoj je rođen slavni Robert Koch, jedan od najzaslužnijih ljudi za spašavanje čovječanstva od zaraznih bolesti. Naime, Koch je razvio i potvrdio teoriju da zarazne bolesti uzrokuju mikrobi – golim okom nevidljive čestice. Ta spoznaja bila je jedna od prekretnica u razvoju postupaka za širenje zaraza. Teorija o mikrobima postajala je i prije njega, ali nije bila općeprihvaćena.

Najvažnije Kochovo znanstveno djelo bilo je otkriće uzročnika tuberkuloze. Ta je bolest u njegovo vrijeme ubijala otprilike svakog sedmog čovjeka u Europi, a naročito mnogo mladih osoba. Koch je otkrio da tuberkulozu uzrokuje bacil (bakterija štapićastog oblika), koji je po njemu nazvan Kochovim bacilom, a današnje mu je znanstveno ime Mycobacterium tuberculosis.

Robert Koch otkrio je i uzročnike drugih opasnih zaraznih bolesti – kolere i antraksa. Za otkriće i izolaciju bacila tuberkuloze, Koch je 1905. dobio Nobelovu nagradu za medicinu. Dodajmo da je danas poznata Petrijeva zdjelica dobila ime po Kochovom asistentu Juliusu Richardu Petriju.

Zanimljiva je veza Roberta Kocha s Hrvatskom. Naime, vlasnik Brijunskog otočja – bogati austrijski poduzetnik Paul Kupelweiser – pozvao je Kocha na Brijune da mu pomogne oko suzbijanja malarije koja je ondje bila česta. Koch je proveo oko dvije godine na Brijunima. Razvijao je metode liječenja malarije kininom, što je u konačnici spasilo mnoge živote.

Zašto je bilo osobito važno ukrajinsko priznanje RH? (1991.)

Dana 11. prosinca 1991. priznala je Ukrajina nezavisnost Republike Hrvatske. Taj čin imao je za nas posebno značenje jer je Ukrajina bila prva članica Ujedinjenih naroda koja je priznala Hrvatsku. Naime, RH su prije Ukrajine priznale samo dvije države – Slovenija i Litva, a one još nisu bile primljene u UN.

Dakako, ni Ukrajina sama u to doba nije bila univerzalno priznata u svijetu. Ona je proglasila svoju nezavisnost od SSSR-a svega 3 i pol mjeseca ranije i većina svjetskih država još dotad nije stigla potvrditi tu samostalnost. Ipak, zanimljivo je da je Ukrajina svejedno smatrana članicom UN-a, i to još od davne 1945. kad su Ujedinjeni narodi i osnovani. Još 1945. primljene su u UN Ukrajina i Bjelorusija, kao tadašnje republike Sovjetskog Saveza, premda nisu bile suverene i nezavisne države.

Zanimljivo je da su značajne ulice u Novom Zagrebu dobile imena prema prvim državama koje su priznale Republiku Hrvatsku. Tako postoji Ukrajinska ulica, Vatikanska ulica, Islandska ulica te Ulica Savezne Republike Njemačke. Sve te države bile su značajne kao vodeće u priznavanju nezavisnosti Republike Hrvatske.

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI