Početak Grčko-tuskog rata (1897.)
Dana 3. veljače 1897. izbio je Grčko-turski rat. Sukob je nastao oko statusa Krete. Naime, iako je Grčka izborila neovisnost od Osmanskog Carstva još 1832. godine, Kreta je, iako je imala većinsko grčko stanovništvo, ostala dijelom Carstva. Iako su na Berlinskom kongresu 1878. obećale Kreti dati visok stupanj autonomije, osmanske vlasti nikad nisu to provele, što je uzrokovalo nekoliko ustanaka.
Godine 1897. ustanak je prerastao u oružani sukob nakon što su grčke i osmanske vlade poslale vojne snage da podupru odnosno uguše ustanak. Borbe su uz Kretu zahvatile još Epir i Tesaliju. Osmanlije su prvi put imale priliku na terenu vidjeti uspješnost nove opreme i taktika razvijenih pod utjecajem njemačkih vojnih instruktora. Grci su, naprotiv, bili slabo opremljeni, loše organizirani, nedovoljno uvježbani i nedostajalo im je zapovjedničkog kadra.
Rat je završio primirjem nakon svega tridesetak dana i s relativno malim gubitcima (poginulo je oko 600 osmanskih i 1300 grčkih vojnika). Grčka je doživjela sramotan poraz, ali je to potaknulo njene vojne strukture da reorganiziraju oružane snage i odvedu ih do pobjede u Balkanskim ratovima. Osmanskom su Carstvu ustupljeni mali dijelovi Tesalije, ali je zbog intervencije velikih sila moralo povući svoje snage s Krete i poduzeti konkretne korake da joj omogući autonomiju. Kreta se službeno ujedinila s Grčkom krajem 1913. godine.
Piše: Boris Blažina
Portugalac Bartolomeu Dias oplovio krajnji jug Afrike (1488.)
Dana 3. veljače 1488. pristalo je prvo europsko plovilo iz doba Velikih geografskih otkrića na dijelu Afrike iza Rta dobre nade. Radilo se o povijesnom pothvatu jer je to prva pouzdana vijest o Europljanima koji su oplovili najjužniji rt Afrike. Zapovjednik ekspedicije bio je znameniti portugalski pomorac i istraživač Bartolomeu Dias. Ta portugalska istraživanja otvorila su Europljanima put prema Indiji oko Afrike, čime je isključena potreba trgovanja preko neprijateljski raspoloženog posrednika – Osmanskog Carstva.
Portugalci su tijekom 15. stoljeća malo pomalo širili svoje znanje o afričkim obalama. Oko 1434. najjužniji doseg bio im je do područja današnje Mauretanije. Oko 1473. prvi su put prešli ekvator, a oko 1482. doplovili su do današnjeg Konga. Pothvat koji je napravio Bartolomeu Dias spomenute 1488. označio je savladavanje cijele dužine atlantske obale afričkog kontinenta, sve do krajnjeg juga.
Diasova ekspedicija dogodila se oko četiri i pol godine prije Kolumbovog otkrića Amerike. Prema prevaljenoj udaljenosti Diasovo je putovanje do juga Afrike bilo zapravo duže od Kolumbovog putovanja do Amerike. Diasov glavni brod zvao se São Cristóvão (portugalski naziv za svetog Kristofora).
Navedenog dana Bartolomeu Dias pristao je na jugu Afrike u zaljevu koji je nazvao Aguada de São Brás. Potrebno je primijetiti da je São Brás portugalski naziv za svetog Blaža, kojeg Dubrovčani nazivaju i svetim Vlahom. Dakako, Bartolomeu Dias dao je taj naziv zaljevu jer upravo 3. veljače pada blagdan svetog Blaža.
Sven Rašljobradi – prvi vikinški kralj Engleske (1014.)
Dana trećeg veljače 1014. umro je Sven Rašljobradi, moćni vladar sjevernoeuropskih zemalja iz vikinškog razdoblja. Sven je bio sin znamenitog Haralda Plavozubog, kralja Danske te prvog nordijskog kralja koji je prešao na krščansku vjeru, dok mu identitet majke nije točno utvrđen. Iako je kršten kao Otto, Sven je bio tolerantan prema poganima i nikad se nije predstavljao krsnim imenom. Štoviše, prihvaćanje kršćanstva možda mu je bio politički potez jer je već u mladosti pokazivao osvajačke ambicije.
U mladosti (oko 985.) je poveo pobunu protiv oca. Harald je ili poginuo u sukobu ili je izbjegao u Njemačku i umro uskoro nakon toga, te je Sven preuzeo prijestolje. Zatim je sklopio savez sa švedskim kraljem Olof Skötkonung protiv norveškog kralja Olafa Tryggvasona. Pobijedio je Norvežane u Bitki kod Svoldera 999. i preuzeo pola Norveške prepustivši drugu polovicu savezniku. Postavio je tamo kao vazale jarlove (knezove) Erika i Svena, koji su se pokazali dobrim i vjerski tolerantnim upraviteljima.
Sven Rašljobradi je u svoje zemlje pozvao svećenike iz Engleske. Bio je to politički potez jer se tako želio oduprijeti političkim utjecajima iz Njemačke. Zatim se okrenuo ka osvajanju Engleske. Od 1000. do 1012. je poveo tri prepada na Englesku i stekao bogat plijen. Iduće je godine poveo invaziju u nastojanju da preuzme prijestolje. Usprkos snažnom otopru Londonjana, Sven je naposljetku vještim političkim manevriranjem i prijetnjama pridobio dio engleskih velikaša za sebe te je na Božić 1013. okrunjen za kralja Engleske. Počeo je organizirati svoje veliko novo kraljevstvo u Gainsboroughu u istočnoj Engleskoj.
Međutim, umro je svega oko 5 tjedana nakon krunidbe. Njegov sin Harald II. naslijedio ga je u Danskoj, ali Svenovi nasljednici u Engleskoj izabrali su njegovog mlađeg sina Knuta (kasnije Knut Veliki) za vladara te je došlo do sukoba oko nasljeđa.
Piše: Boris Blažina
Mehmed II. – osvajač tisućljetnog Carigrada (1451.)
Dana 3. veljače postao je osmanlijskim sultanom znameniti Mehmed II. Osvajač, uz Sulejmana Veličanstvenog jedan od najpoznatijih osmanskih vladara. Mehmed II. bio je pradjed Sulejmana Veličanstvenog u izravnoj muškoj liniji.
Mehmed je osobito poznat po osvajanju Carigrada 1453. (današnjeg Istanbula), što je bio jedan od najznačajnijih uspjeha u cjelokupnoj povijesti Osmanskog Carstva. Inače, prije nego što je osvojen Carigrad, osmanska prijestolnica, pa tako i Mehmedova, bio je grad Edirne, poznat na hrvatskom jeziku i pod nazivima Drinopolje i Jedrene, a na latinskom kao Hadrianopolis. Taj se nekadašnji glavni grad nalazi blizu današnje grčko-turske granice.
Zanimljivo je da osmanski sultani pri stupanju na prijestolje nisu obavljali krunidbu, nego se svečanost sastojala od opasivanja tzv. Osmanovom sabljom. Taj je običaj po tradiciji potjecao od prvog sultana – Osmana – po kojem je, uostalom, ime dobilo Osmansko Carstvo i vladajuća osmanska dinastija. Opasivanje sabljom simboliziralo je da je osnovna vladarska uloga ratnička.
Izvor: Povijest.hr
