U Dubrovnik uplovio konvoj Libertas (1991.)

U jutarnjim satima 31. listopada 1991. godine u dubrovačku luku Gruž uplovio je konvoj od 29 brodova. Brodovi su nosili dugo očekivanu pomoć okupiranom Dubrovniku, koji je bio pod pomorskom blokadom Jugoslavenske ratne mornarice još od 17. rujna te godine.

Inicijativu za probijanje pomorske blokade i dostave neophodne humanitarne pomoći iscrpljenim stanovnicima i izbjeglicama u Dubrovniku pokrenuli su u Zagrebu Fond za spas Dubrovnika Sveti Vlaho, Društvo hrvatskih književnika i Matica Hrvatska. Među suorganizatorima bio je i poznati humanitarni djelatnik dr. Slobodan Lang, a cijela akcija nazvana je Konvoj Libertas. Rijeka je bila organizacijski i logistički centar za prikupljanje pomoći. Odatle 28. rujna konvoj kreće predvođen trajektom Slavija.

U Splitu mu se priključio Stipe Mesić, tada predsjednik Predsjedništva SFRJ te tadašnji hrvatski premijer Franjo Gregurić i još poznatih osoba iz političkog i kulturnog života. Tijekom plovidbe konvoju se samoinicijativno priključuju turistički brodovi, koče, jedrenjaci, remorkeri i brojna manja plovila iz svih krajeva Jadrana, pa već drugog dana konvoj broji nekoliko desetina raznih plovila.

Jugoslavenska ratna mornarica zaustavila je konvoj kod Mljetskog kanala i zapovjedila da se brodovi vrate. Ipak, nakon dužih pregovora i pretresa brodovi su propušteni u Dubrovnik. Gradu su donijeli pomoć u obliku lijekova i nužnih potrepština, no najveća je pomoć bila psihološka. Pri uplovljavanju konvoj je dočekalo više od 1.000 stanovnika napaćenog grada.

Piše: Dražen Krajcar

Zagrepčanin koji je zapovijedao čitavom Austro-ugarskom mornaricom (1858.)

Admiral Maksimilijan Njegovan, jedini Hrvat koji je došao do najvišeg položaja u austro-ugarskoj mornarici, rođen je 31. listopada 1858. godine. Njegovan je rođen u Zagrebu, u obitelji profesionalnog vojnika. Završio je Pomorsku akademiju u Rijeci, i to kao jedan od najboljih u klasi. Postao je mornarički časnik. Prvi brod kojim je samostalno zapovijedao bio je torpedni brod Condor. Kasnije je preuzimao zapovjedništva na većim brodovima, a postupno je dobivao i sve viša namještenja u administraciji mornarice. Tijekom Prvog svjetskog rata konačno je postao i zapovjednikom čitave Austro-ugarske mornarice (njem. k. u. k. Kriegsmarine).

Njegovan je dobio čin velikog admirala (njem. Großadmiral), što je bio najviši mornarički čin u Austro-Ugarskoj i rijetko je dodjeljivan. U njegovo doba Austro-ugarska mornarica bila je šesta po veličini na svijetu.

Njegovanov admiralski brod bio je svojedobno moćni Tegetthoff, pripadnik klase najvećih bojnih brodova koje je Austro-Ugarska ikada sagradila. Taj brod bio je težak oko 20.000 tona i imao je velike topove od 305 milimetara. Debljina oklopa dosezala je na mjestima 28 centimetara čelika, a na brodu je bilo više od 1.000 članova posade.

Njegovan je za vrijeme Prvog svjetskog rata vodio opreznu taktiku. Smatrao je najboljim da flota bude što dulje sačuvana, predstavljajući potencijalnu prijetnju neprijatelju. Zbog toga ga je sam njemački car Wilhelm II. nagovarao da flotom napadne Veneciju, što je admiral Njegovan odbio. Stoga je smijenjen, a na njegovo je mjesto došao čuveni Miklos Horthy (admiral koji je kasnije desetljećima bio na čelu Mađarske).

Njegovan je umirovljen sa spomenutim činom velikog admirala, a potkraj života naselio se u rodnom Zagrebu. Umro je u 72. godini, a sahranjen je na zagrebačkom Mirogoju.

piše: Dražen Krajcar

Mirogojska tramvajska nesreća (1954.)

Jedna od najtežih tramvajskih nesreća u čitavoj svjetskoj povijesti dogodila se 31. listopada 1954. godine u Zagrebu na staroj, strmoj mirogojskoj pruzi. Devetnaest putnika je poginulo, a još njih 37 teško je ozlijeđeno.

Dogodilo se to dan uoči blagdana Svih Svetih kad su mnogi Zagrepčani odlazili na groblje Mirogoj kako bi uredili i posjetili grobove svojih pokojnika. U to je vrijeme još postojala tramvajska linija broj 21 koja je vodila od Gupčeve zvijezde uzbrdo do Mirogojskog groblja.

Kobnog dana, ujutro u 8:30 sati, jedan tramvaj prepun putnika krenuo je s Mirogoja natrag prema Gupčevoj zvijezdi. Već kad je ušao u prvi zavoj, vozač tramvaja primijetio je da ne funkcionira tračnička kočnica. Budući da na tom mjestu postoji znatna nizbrdica, tramvaj je počeo nezaustavljivo ubrzavati. Ni ručna kočnica nije mogla pomoći, pa je tramvaj dosegnuo brzinu od 90 kilometara na sat. Na kraju je vozilo iskliznulo iz tračnica i počelo se prevrtati.

Ukupno je u tramvaju bilo oko 60 putnika. Od udara u tri stabla i čelični stup, gotovo svi putnici su nastradali. Čitav je Zagreb bio zaprepašten tom tragedijom, a velik dio Zagrepčana još i danas pamti i prepričava tu nesreću.

Istraga je bila opsežna, razgovarali su sa 30-ak svjedoka, a presuda je utvrdila da je za nesreću kriv vozač jer je neoprezno i nepropisno krenuo i nije pravodobno kočio ručnom kočnicom. Linija na toj trasi ukinuta je do 1964. godine kada su uvedena motorna kolaposebno opremljena električnom, jakom zračnom, elektromagnetskom (tračničkom) i ručnom kočnicom. Konačno linija je definitivno ukinuta 1967. od kada do Mirogoja voze autobusi.

Više niti jedan zagrebački tramvaj od tada ne nosi broj 21.

piše: Dražen Krajcar

Švedska kompanija za trgovinu robljem iz Afrike (1786.)

Dana 31. listopada 1786. godine osnovana je Švedska zapadnoindijska kompanija (šved. Svenska Västindiska Kompaniet) namijenjena kolonijalnoj eksploataciji područja kojeg su Europljani nekoć nazivali Zapadnom Indijom (šire karipsko područje). Kompanija je dobila karipski otok Saint Barthélemy, smješten otprilike između Djevičanskog otočja i Antigve.

Na otoku Saint Barthélemy glavno naselje nazvano je Gustavia prema tadašnjem vladajućem švedskom kralju Gustavu III. iz dinastije Holstein-Gottorp. Ime Gustavia zadržao je taj grad do danas, premda Švedska više ne posjeduje otok Saint Barthélemy (danas pripada Francuskoj).

Šveđani su u okviru Švedske zapadnoindijske kompanije organizirali trgovinu robljem iz Afrike. Radilo se o uvoženju robova iz afričkih područja na Karibe, gdje se njima zatim trgovalo (ondje su uglavnom korišteni za rad na plantažama). Ropstvo je u Švedskoj i njenim kolonijama ukinuto tek 1847. godine.

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI