Ukinut besplatni rum u britanskoj mornarici, mornari u dubokoj žalosti (1970.)

Rum se počeo davati od 1655. godine, nakon što su Britanci zauzeli Jamajku, otok bogat šećernom trskom od koje se proizvodi rum. Nakon ukidanja besplatnog davanja ruma neki mornari su na taj dan zbog žalosti stavili crne vrpce na nadlaktice. Na nekim brodovima organizirali su i simboličke sprovode.

Britanska kraljevska mornarica (engl.Royal Navy), držala je tijekom više stotina godina praksu davanja besplatne porcije ruma svojim mornarima. Rum se počeo davati od 1655. godine, nakon što su Britanci zauzeli Jamajku, otok bogat šećernom trskom od koje se proizvodi rum. Na brodovima je postojala posebna bačva za rum koju su nazivali Rum Tub. Bila je obično ukrašena ornamentima, a ponekad i ojačana mjedenim okovima. Svaki je pripadnik mornarice imao pravo na pola pinte ruma dva puta dnevno, što je bila znatna količina.

Rum je bio pogodan za transport na brodovima, jer se ne kvari, za razliku od piva koje je korišteno ranije i koje se znalo pokvariti. Godine 1740. dnevna porcija ruma smanjena je na 0,7 decilitra i to jednom dnevno, između 11 sati i podneva. To vrijeme dana zato se nazivalo Up Spirits (igra riječi jer spirit znači i alkohol i životni duh). Mornari ispod 20 godina nisu dobivali rum. Ako se netko izjasnio da ne pije alkohol, dobivao je umjesto ruma svotu od 3 penija na dan.

Dana 31. srpnja 1970. besplatno davanje ruma konačno je ukinuto. Neki mornari su na taj dan zbog žalosti stavili crne vrpce na nadlaktice. Na nekim brodovima organizirali su i simboličke sprovode. Mornarica je ukidanje ruma objasnila time što alkoholiziranost mornara može umanjiti njihovu sposobnost upravljanja teškim strojevima.


 

Aurangzeb postao velikim mogulom i vladarom najmoćnijeg carstva u Indiji (1658.)

Na vrhuncu moći imao je više podanika nego cijela Europa stanovnika.

Velikim mogulom i vladarom Mogulskog Carstva, najmoćnijeg carstva u Indiji, postao je 31. srpnja 1658. godine Aurangzeb. Svojedobno je vjerojatno bio najbogatiji i najmoćniji vladar na cijelom svijetu.

Po vjeri je Aurangzeb bio ortodoksni musliman, a pokušao je nametnuti islam cijelom indijskom potkontinentu. Aurangzebovo Mogulsko Carstvo imalo je preko 150 milijuna podanika, čime je obuhvaćalo gotovo četvrtinu tadašnjeg svjetskog stanovništva. Aurangzebova je država s vremenom obuhvatila gotovo cijelu današnju Indiju i Pakistan, a i dijelove današnjeg Afganistana. Aurangzeb je na vrhuncu moći imao više podanika nego cijela Europa stanovnika. Održavao je pokretnu prijestolnicu, koja je sadržavala oko 50 tisuća deva i 30 tisuća slonova. Bio je snažan i autoritativan vladar, a nakon njegove smrti ekspanzivnom razdoblju Mogulskog carstva došao je kraj.

Bio sin znamenitog Šaha Džahana, graditelja Taj Mahala u Agri. Aurangzebova majka bila je Mumtaz Mahal, upravo ona žena u čiju je čast sagrađen Taj Mahal. Ona je umrla pri porodu svog 14. djeteta, oko 13 godina nakon što je rodila Aurangzeba (on joj je bio šesto dijete po redu).


Autor Malog princa nestao leteći prema nacističkom teritoriju (1944.)

Letačko iskustvo stekao je u poštanskim letovima preko Sahare, od Francuske do Dakara, a kasnije i u Argentini.

Slavni književnik Antoine de Saint-Exupéry, nestao je nad Sredozemljem tijekom leta vojnim zrakoplovom na izviđačkoj misiji 31. srpnja 1944. godine. Poznati autor Malog princa bio je za vrijeme Drugog svjetskog rata pilot u zrakoplovstvu Slobodnih francuskih snaga. To su bili Francuzi koji su se priklonili Charlesu de Gaulleu i odbili suradnju s nacističkom Njemačkom.

Saint-Exupéry letjeti je počeo otprilike s 21 godinu i zatim se učlanio u Francusko ratno zrakoplovstvo. Mnogo letačkog iskustva stekao je u poštanskim letovima preko Sahare, od Francuske do Dakara, a kasnije i u Argentini. U to vrijeme počeo je i pisati knjige. Prilikom pokušaja obaranja rekorda u brzini leta između Francuske i Vijetnama, srušio se u Egiptu, ravno u pustinju. Bio je na rubu smrti, no u zadnji čas ga je spasio jedan beduin na devi.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata žarko je želio letjeti za saveznike, unatoč svojim ozljedama i poodmakloj dobi. Već su mu bile 43 godine, što je bilo 8 godina više od maksimalne dozvoljene dobi za pilota. Ipak, uspio je dobiti specijalno odobrenje generala Dwighta D. Eisehowera (budući američki predsjednik) i poletjeti u vojne misije. Upravljao je američkim avionom Lockheed P-38 Lighting.

Kobnog dana poletio je s otoka Korzike u izviđačku misiju prema francuskoj obali, okupiranoj od Njemačke. Nikada se više nije vratio. Francuzi u zadnje vrijeme ulažu mnogo napora da pronađu olupinu njegovog aviona negdje u moru. Ostaje i dalje misterij zbog čega se njegov avion srušio i gdje je točno završio.


Ignjat Kristijanović – borac za kajkavski jezik (1796.)

Protivio se ilirizmu zagovarajuči kajkavski kao književni jezik.

Književnik, prevoditelj i svećenik, jedan od najvažnijih pisaca na kajkavskom narječju, Ignjat (Ignac) Kristijanović rođen je u Zagrebu 31. srpnja 1796. godine. Nakon završene gimnazije odlučio se za svećenički poziv. Zaređen je 1819. godine,a služio je kao kapelan, župnik, kanonik i naslovni biskup.

Na polju književnosti bio je protivnik ilirizma i štokavštine zagovarajući stari pravopis i kajkavsko narječje kao književni jezik. Smatra ga se ocem kajkvske gramatike koju je napisao na njemačkom jeziku (Grammatik der kroatischen Mundart). Pokrenuo je i većim dijelom sam ispunjavao kalendar Danica zagrebečka, a nakon pobjede Gajeve reforme jezika uveo je u svoj kalendar novi pravopis, ali na kajkavskom narječju. Nastavio je braniti kajkavštinu u radovima Nekaj o horvatskem jeziku i Jošče nekaj o horvatskem jeziku.

Pisao je poučna i pobožna djela – Način vu vseh živlenja dogođajih vsigdar zadovoljnomu biti, Blagorečja za vse celoga leta nedelje,Krščanski navuk, Pomočnik betegujučeh i vumirajučeh i dr. Na kajkavski je preveo Ezopove basne (Ezopuševe basne pohorvačene) te dio Starog zavjeta. U rukopisu mu je ostala pseudopovijesna klasicistička tragedija Vladimir, kralj hrvatski.

Ignjat Kristijanović preminuo je 1884. godine u rodnom Zagrebu.

piše: Dražen Krajcar


Prvi uspon na vrh K2 (1954.)

K2 nalazi se na nadmorskoj visini od 8.611 metara, što je samo za 237 metara manje od visine Mount Everesta, jedinog višeg vrha na Zemlji. 

Prvi uspon na planinski vrh K2, drugi najviši vrh na svijetu, ostvaren je 31. srpnja 1954. godine. Ostvarila ga je talijanska ekspedicija pod vodstvom Ardita Desia, alpinista i istraživača rođenog u Palmanovi. Desio je u trenutku tog podviga imao 57 godina, a osobno se nije uspeo na K2, nego je samo predvodio ekspediciju. Do vrha su došla druga dvojica Talijana, Lino Lacedelli i Achille Compagnoni (u tom je trenutku Lacedelli imao 28, a Compagnoni 39 godina).

Planinski vrh K2, poznat ponekad i pod nazivom Mount Godwin-Austen, nalazi se na nadmorskoj visini od 8.611 metara, što je samo za 237 metara manje od visine Mount Everesta. Unatoč tome što je niži, K2 je mnogo zahtjevniji za uspon od Mount Everesta i do danas ga je uspjelo osvojiti višestruko manje penjača. K2 predstavlja jedan od najzloglasnijih svjetskih vrhova zbog velikog broja penjača koji su poginuli pokušavajući ga osvojiti (do danas ih je poginulo oko 80).

Vrh K2 ujedno je i najviša točka planinskog lanca Karakorum, a nalazi se na graničnom području između Kine, Indije i Pakistana. K2 se nad svojom neposrednom okolinom izdiže poput strme piramide. Sljedeći uspješan uspon na taj vrh ostvaren je tek 1977. godine, pune 23 godine kasnije.

Preuzeto: http://povijest.hr/nadanasnjidan/prvi-uspon-na-vrh-k2-1954/

PODIJELI