29. rujna 1850. – kako je Katolička Crkva obnovila snagu u Engleskoj?

Piše: Petar Horvatić

Postati katolik danas na dekristijaniziranom Zapadu u odraslim godinama, samo naizgled se čini rijetkost! Je li to uopće moguće? U svijetu u kojem je sve otvoreno i dozvoljeno, postati dio nečega što vam govori što i kako činiti, kako živjeti gotovo da je nemoguće!

Ali, ipak postoji jedan tihi pokret koji se događa, tisuće ljudi koje Krista pronalaze u zajednici koja se naziva Katolička crkva. Još čudesnija i zanimljivija je činjenica što stotine protestantskih propovjednika/pastora prelaze u Katoličku crkvu.

Kako nazvati te ljude: obraćenici? Ne baš! Oni vjeruju u Krista, njima je Biblija najintimnije štivo, oni su se posvetili Kristu, ali nešto je nedostajalo. Da li to nešto nazvati puninom spoznaje, puninom istine, ili otkrićem da ono što su oni radili, naučavali ipak nije bila puna istina, neka sami odluče…..

Na današnji dan 1850. godine obnovljeno je nakon nekoliko stotina godina ustrojstvo katoličke hijerarhije u Engleskoj. Naime, u Engleskoj nije bilo katoličkih biskupa sve od smrti posljednjeg biskupa postavljenog u doba katoličke kraljice Marije I. Tudor još u 16. stoljeću. Katolici su bili proganjani, ubijani i zatvarani, katolička bogoslužja često zabranjena još od Elizabete I., crkve i imovina zaplijenjeni, a preostali katolici bili su građani drugog reda.

Papa bl. Pio IX. ponovno je uveo katoličke biskupije u Engleskoj. Učinio je to papinskom bulom Universalis Ecclesiae, izdanom na današnji dan u Rimu. Tom su bulom uspostavljene katoličke dijeceze i provincije u Engleskoj. Točnije, osnovana je jedna nadbiskupija, kojoj je kao metropoliji podređeno 12 biskupija. Ta jedna nova nadbiskupija bila je Westminster i time je nadbiskup Westminstera zapravo postao najviši prelat Katoličke crkve u Engleskoj, što je ostao i do danas. Ta njegova pozicija potvrđena je i činjenicom da je svaki nadbiskup Westminstera od 1850. do danas bio ujedno i imenovan kardinalom, a osim toga nadbiskupi Westminstera uobičajeno su i predsjednici Biskupske konferencije Engleske.

Do danas je broj katolika u Engleskoj prilično narastao. Brojna su obraćenja anglikanaca na katoličku vjeru. Osim toga, veliki broj Poljaka i drugih katolika uselio se u Englesku pa je Katolička crkva danas prva po apsolutnom broju vjernika koji pohađaju bogoslužja. Ne tako davno čak se i bivši premijer Tony Blair preobratio na katolicizam. Prema anketama, u Engleskoj i Walesu danas živi čak oko 6 milijuna katolika. Najviše u sjeverozapadnom dijelu zemlje, a od engleskih gradova osobito se ističe Liverpool u kojem je čak oko 46% stanovništva katoličko.

Zanimljivo je da su se tradicionalno dva najbolja engleska kluba Manchester United i Liverpool, do nedavno kada je to imalo neko značenje, percipirali kao „katolički klubovi“.

Masovni povratak anglikanaca u krilo Katoličke Crkve – čudo o kome se šuti

Posebno osnovani Ordinarijat za vjernike anglikance koji žele se vratiti u Katoličku crkvu dodatno je potaknuo masovne prelaske ili povratke anglikanaca (u SAD-u ih zovu episkopalci) korijenima i Crkvi. Okvirno ilustrirajući kakvo je stanje, samo u jednom slavlju prije nekoliko godina svoj povratak u Crkvu proslavilo je 100 anglikanskih svećenika i 1400 vjernika! Samo 2010. godine sto

Za prvog ordinarija je imenovan mons. Jeffrey N. Steenson, bivši anglikanski biskup koji je u zajedništvo s Rimom stupio 2007. godine. Tipično za teologe koji promišljaju prijelaz iz anglikanstva u katolicizam, njegovo teološko područje interesa je patristika i nauk crkvenih otac što se potpuno zanemaruje u protestantizmu zbog obilja blaga i svjedočanstva o Kristovoj Crkvi. Kao i svim drugim anglikanskim svećenicima koji su prije pristupanja katoličanstvu bili oženjeni (J. N. Steenson je oženjen i ima troje djece), njegovo bračno stanje nije bila zapreka za ulazak u katoličko svećenstvo. On objašnjava:  „to je drevni princip iz rane Crkve. U kojem god staležu vi bili kada dolazite u svećenstvo, u njemu ostajete. Tako ako čovjek bude zaređen kada je već oženjen, od njega se očekuje da bude dobar suprug. A ako bi ikada postao udovac, od njega se očekuje da prigrli disciplinu celibata.“

Jeffrey Steenson opisuje da je dugo osjećao da ga Bog poziva da postane katolikom; u jednom trenutku je osjetio da poziv glasi: „Sada je vrijeme“. Opisuje da ga je – u okrilju protestantizma – mučilo to što je osjećao da svako jutro mora ponovo osmisliti kakvoj to Crkvi pripada.

Poznato je da su mnogi anglikanci, a osobito anglikanski svećenici, doživjeli svoje obraćenje prilikom posjeta Međugorju.

 

Izvor: narod.hr

29. rujna 1991. admiral Vladimir Barović – Radije ću ispaliti metak u sebe nego u hrvatski narod!

Piše: Petar Horvatić

Admiral JNA zvao se Vladimir Barović i rodom je bio iz Crne Gore, dok mu je majka bila Slovenka. Na današnji dan 1991. ovaj časni vojnik  je prislonio cijev pištolja na sljepoočnicu svoje glave i izvršio samoubojstvo. Admiral Vladimir Barović svjesno je životom platio odluku da ne sudjeluje u Domovinskom ratu i napadu na goloruki hrvatski narod, ostavljajući poruku u oproštajnom pismu da bi to bilo “protiv časti Crnogorca”.

U oproštajnom pismu je još napisao: “Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio”.

Posthumno je nedavno u Crnoj Gori dobio orden za hrabrost na inicijativu nevladine udruge s obrazloženjem „časno i svjesno životom platio hrabru odluku. Odbio je sudjelovati u nečasnoj agresiji, prvo na Pulu i Istru (a zatim na Split i Dalmaciju op.) u danima kada je euforija konačnog obračuna s ustaškim bojovnicima bila dominantan sentiment u Crnoj Gori“.

Admiral Barović se ubio na Visu, i to istog dana kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti Split od Mile Kandića, što je podrazumijevalo njegovu suglasnost za svakovrsno borbeno djelovanje protiv hrvatskog naroda Dalmacije.

Prije toga je kao zapovjednik komandant 5. Vojno-pomorskog sektora u Puli s preko 12.000 vojnika i 79 vojnih objekata omogućio mirno napuštanje Pule bez razaranja. Kao sudionik pregovora o povlačenju JNA iz Pule admiral Barović izjavio je: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako, ipak, budem prisiljen narediti razaranja Pule i Istre, mene tada više neće biti“.

Tko je Krsto Đurović – ubijeni admiral JNA koji je odbio zapovijed napada na Hrvatsku?

Manje je poznato da je još jedan Crnogorac ubijen je zbog odbijanja zapovijedi napada na Hrvatsku i Hrvate. Bivši zapovjednik VP Boka Krsto Đurović poginuo je tjedan dana nakon smrti Barovića. Nalazio se u vojnom helikopteru, u kome su ostala dvojica putnika preživjela gotovo bez povreda, a on sam imao male ogrebotine.

Legendarni zapovjednik Dubrovnika general Nojko Marinović izjavio je da je Đurović umro od posljedica teških tjelesnih povreda koje su mu nanijeli „službenici sigurnosti JNA“ nakon pada helikoptera JNA jer je odbio zapovjediti napad na Hrvatsku.

Ratnom gradonačelniku Dubrovnika Petru Poljaniću Đurović je rekao kako, dok je on zapovjednik VP-a Boka, može biti siguran da “nijedna granata na Dubrovnik neće pasti”. Potom je bio u nekoj vrsti pritvora, zatim nekoliko dana na dužnosti, nakon čega je stradao, prisjeća se Poljanić.

O Đurovićevom držanju posvjedočio je i ondašnji crnogorski ministar vanjskih poslova Nikola J. Samardžić, kojeg je deset dana prije početka napada na Dubrovnik posjetio u Jugooceaniji u Kotoru. Bio je vrlo ogorčen i požalio se Samardžiću da se priprema napad na Hrvatsku i da on nikada neće ni po cijenu života sudjelovati u takvom ratu. U jednom razgovoru s hrvatskim diplomatom Hrvojem Kačićem, Samardžić je informirao Kačića da su pripadnici JNA smaknuli admirala Đurovića, pri čemu ga je upozorio da “u javnosti ne smijemo to spominjati jer da su neki koji su bili neposredni svjedoci tog događaja, već nasilno ubijeni”.

Nakon smrti Barovića i Đurovića počeo je opći napad na srednju i južnu Dalmaciju.

Od početka listopada 1991. pa do prosinca Dubrovnik je bio u okruženju pod žestokim napadima, te je za to vrijeme ubijeno je 546 ljudi, od čega 116 civila i 430 vojnika, a više od tisuću osoba je ranjeno. Skoro 240 dana građani Dubrovnika živjeli su pod blokadom, od čega 138 dana bez struje i vode. Prognane su 33.000 osoba i uništen je 2.071 stambeni objekt. Osim toga na području okolice Dubrovnika od Slanog do Konavala JNA, hercegovački Srbi i Crnogorci počinili su brojne zločine.

Crnogorci su nas napali povedeni željom za pljačkom i otimanjem tuđe imovine. Na području Dubrovnika nije bilo srpske manjine, koja bi se osjećala ugroženom, niti je bilo vojnih postrojbi i objekata od kojih bi im prijetila opasnost. Neprihvatljivo je da Crna Gora izmiče odgovornosti zbog nečije političke odluke“, kaže o svemu Predsjednik dubrovačkog Društva logoraša srpskih i crnogorskih koncentracijskih logora Zdenko Bulić.

Izvor: narod.hr

 

Bitka kod Pákozda između bana Josipa Jelačića i Mađara (1848.)

Bitka kod Pákozda, između Mađara i snaga pod vodstvom hrvatskog bana Josipa Jelačića (koji je ujedno bio i general u vojsci Habsburške Monarhije) dogodila se 29. rujna 1848. godine. Mađarska revolucionarna vojska sukobila se sa snagama pod Jelačićevim vodstvom otprilike na pola puta između jezera Balaton i Budima, u trokutu omeđenom mađarskim naseljima Pákozd, Sukoró i Pátka.

Bojno polje kod Pákozda nalazilo se otprilike deset kilometara sjeveroistočno od grada Székesfehérvára (Stolnog Biograda, znamenitog krunidbenog mjesta srednjovjekovnih ugarskih kraljeva). Ban Josip Jelačić prethodno je vršio prodor iz smjera Hrvatske u načelnom smjeru Budima i Pešte, a Mađarska revolucionarna vojska pomicala se s njemu suprotne (sjeverne) strane jezera Balaton.

Ishod bitke bio je načelno neodlučen, no obje strane tvrdile su da je pobjeda pripala njima. Među glavnim zapovjednicima Mađarske revolucionarne vojske u toj bitki bili su János Móga, Richard Guyon i Mór Perczel. Nakon bitke Jelačić se s vojskom uputio prema Beču, gdje je odigrao znatnu ulogu u gušenju tamošnjeg ustanka.

Lord koji je bio najzaslužniji za britansko osvajanje Indije (1725.)

Jedan od ljudi koji su najzaslužniji za britansko osvajanje Indije bio je Robert Clive, rođen 29. rujna 1725. godine. Naime, potrebno je znati da sve do polovice 18. stoljeća Britanci nisu bili najjača europska sila u Indiji. Jaki su bili Nizozemci, Portugalci i Francuzi, a čak su i Danci imali kolonije u Indiji. Osim toga, i domaći indijski vladari prije su imali znatnu moć.

Britanski posjed u Indiji rastao je polagano. Kao prvo, potrebno je objasniti da britanske kolonije u Indiji nisu bile pod direktnom vlasti države, tj. krune, nego su bile zapravo vlasništvo jednog dioničarskog društva. To je bila slavna Britanska istočnoindijska kompanija (engl. East India Company – EIC), koja će s vremenom postati najveće poduzeće na čitavom svijetu. Ona je osnovana još 1600. godine kao relativno malo dioničko društvo. Zvala se istočnoindijska kompanija jer se u to doba razlikovalo Zapadnu Indiju (današnji karipski otoci u Americi) od Istočne Indije (današnja Indija u Aziji).

Robert Clive bio je zaposlenik Britanske istočnoindijske kompanije. Isprva je imao funkciju sličnu pisaru ili prodavaču u trgovini u jednom mjestu u Indiji. Zanimljivo je da je EIC imala čak i vlastitu vojsku, dakle svojevrsnu privatnu armiju. Kad su u Indiji počeli ratovi između EIC-a i slične francuske kompanije, Clive se prebacio u EIC-ovu vojsku, jer nije želio besposleno gledati rat. Njegovo prebacivanje u vojni sektor EIC-a zapravo je smatrano korakom niže u hijerarhiji kompanije, no Clive se ubrzo u vojsci proslavio hrabrošću. Zbog toga je napredovao u činovima i dobivao sve viša zapovjedništva. Pobijedio je Francuze, a zatim i lokalne indijske vladare. Ključna je bila Bitka kod Plasseya u Bengalu, gdje se Clive sa samo 750 britanskih vojnika i 2.200 saveznika suprotstavio indijskoj domorodačkoj vojsci sa 35.000 pješaka i 18.000 konjanika. Indijci su imali čak i oklopljene borbene slonove, no Clive je ipak pobijedio.

Cliveovi vojni uspjesi u Indiji donijeli su mu ogromno bogatstvo, jer je kao zapovjednik mogao zakonito za sebe uzeti dio veliki ratnog plijena. Imao je čin generala i vrhovnog zapovjednika u Indiji. Vratio se u Englesku kao jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena. Britanski kralj dao mu je titulu baruna Clivea od Plasseya (po njegovoj slavnoj pobjedi), čime je on postao lord Clive. Kupio je dvorac Claremont u Engleskoj i luksuzno ga uredio. Međutim, prerano je umro, u dobi od samo 49 godina.

Izvor: Povijest.hr

 

PODIJELI