28. studenoga 1971. Hrvatsko proljeće – čuvajmo uspomenu na hrabre ‘proljećare’!
Piše: Petar Horvatić
Posljednjih dana studenoga 1971. u Karađorđevu (Srbija) je počela je sjednica CK SKJ na kojoj je došlo je do definitivnog slamanja hrvatskog slobodarskog pokreta poznatog pod imenom Hrvatsko proljeće. Ujedno, to je označilo i nemilosrdan progon svih onih koji su sudjelovali u ovom domoljubnom pokretu.
Bio je to općenarodni hrvatski bunt koji se dogodio na svim razinama hrvatskog društva, a kraj mu je presudio sam – Josip Broz Tito. On je odlučio nasilno i progonima uništiti Hrvatsko proljeće.
Hrvatsko proljeće bilo je NE nacionalnom ugnjetavanju, NE zabrani hrvatske kulture, NE zabrani hrvatskoga jezika, NE unitarizmu, NE srpskoj majorizaciji, NE nadglasavanju, NE gospodarskom i deviznom izrabljivanju, NE investicijskim fondovima, NE strahu, NE balkanskom provincijalizmu. Slomom hrvatskoga proljeća zaustavljen je tek započet proces demokratizacije, a ojačala je totalitarna vlast i birokratska diktatura u Jugoslaviji. Fenomen Hrvatskog proljeća, bez obzira na žestok otpor Saveza komunista Jugoslavije i države, ostao je živjeti u srcima Hrvata i o njemu se uvijek govorilo unutar četiri zida. Nakon dvadeset godina hrvatski čovjek je ostvario svoj cilj – riješio je nacionalno pitanje – izborio samostalnu državu Hrvatsku, a svojom borbom značajno pridonio, ohrabrio i poveo druge narode tamnice naroda Jugoslavije da zatraže pravo na svoju nezavisnost.
Hrvatsko proljeće bio je nacionalni pokret hrvatskog naroda protiv jugoslavenskog (srpskog) unitarizma, sa željom za reformama i jačanjem autonomijom Hrvatske u područjima gospodarstva, kulture i što je najvažnije – političkog života.
Pokret je refleksija i nastavak slobodarskih gibanja u javnom životu Hrvatske s kraja 60-ih nakon više od 20 godina brutalne i nemilosrdne represije komunističkog sustava, koju su pratila brojna ubojstva, uhićenja, deportacije u logore i zatvore, mučenja i druge nečovječnosti.
Osim CK SKH na čelu s predsjednicom Savkom Dabčević Kučar, centri nacionalnog pokreta dolazili su i iz drugih središta kao: hrvatski sveučilišni i studentski centri u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, Katolička Crkva u Hrvatskoj i BiH, HAZU (tada JAZU), Hrvatska matica iseljenika, Matica Hrvatska, Društvo književnika, Institut za povijest hrvatskog radničkog pokreta koji je osnovao pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a gdje je djelovao i Bruno Bušić, ubijeni hrvatski intelektualac i disident.
Bio je to pokret s vrlo širokom bazom u djelovanju i s gotovo plebiscitarnom podrškom u hrvatskom narodu.
Nakon Desete sjednice CK SKH, došlo je do brojnih kulturnih, studentskih, radničkih i nacionalnih gibanja. Osnivani su novi i liberalniji časopisi i novine, posebno glasnik Matice Hrvatske koje je uređivao pokojni Vlado Gotovac, izdavane su brojne knjige, otvarane povijesne i političke rasprave, a SKH zahvatile su brojne unutarnje reforme i slobodarske tendencije.
Posebno je studentska populacija bila zahvaćena buntom i željom za većom neovisnošću Hrvatske i samobitnosti hrvatskog naroda.
Protivnici Hrvatskog proljeća, osim iz redova komunista i jugounitarista, dolazili su velikim dijelom iz redova srpske nacionalne manjine. Tako su 27.srpnja 1971 g. u mjestu Srb u Lici mnogobrojni hrvatski Srbi održali veliki miting protiv Hrvatskog proljeća. Dvadesetak godina kasnije na istom mjestu i u isto vrijeme održan je velikosrpski i četnički miting kao uvod u rat i agresiju na Hrvatsku, s potpuno istim optužbama i prijetnjama.
Više od 2000 ljudi je uhićeno i osuđeno na kraću ili dugogodišnju robiju. Progon je nastavljen godinama kasnije, tako da su najistaknutiji intelektualci i domoljubi osuđivani na dugogodišnje zatvorske kazne kao: Dražen Budiša, Ante Paradžik, Ljerka Mintas Hodak, Ivan Zvonimir Čičak, Marko Veselica, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Goran Dodig, Ferdo Bušić, Šime Đodan, Vlatko Pavletić i brojni drugi.
Najistaknutiji hrvatski časnici u JNA su smijenjeni ili zatvarani kao Vlado Mutak, Ivan Rukavina, Šime Ivas, Janko Bobetko i brojni drugi.
Kompletno hrvatsko rukovodstvo na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom je smijenjeno i zabranjen im je bilo kakav društveni rad.
Brojni časopisi i novine su ukinuti, urednici smijenjeni i pozatvarani, a osobito je stradala Matica Hrvatska.
Svoju punu realizaciju Hrvatsko proljeće dobiva 20 godina kasnije kada se hrvatski narod plebiscitarno se opredjeljuje za samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku, ostvarenoj na kostima brojnih mučenika i uznika tijekom hrvatske povijesti, čiji integralni dio čine i nikada zaboravljeni „proljećari“.
Njegovanje uspomene na progonjene i slobodoljubive Hrvate, sudionike Hrvatskog proljeća, mora postati i ostati dio kolektivne memorije hrvatskog naroda. U tami bezdušne Jugoslavije zasjalo je jedno svjetlo i jedna nada – Hrvatsko proljeće.
Izvor: narod.hr
Sastanak Roosevelta, Churchilla i Staljina u Teheranu (1943.)
Teheranska konferencija, prvi susret Roosevelta, Churchilla i Staljina tijekom Drugog svjetskog rata (kasnije su se njih trojica sastala još i na Konferenciji u Jalti) započela je 28. studenog 1943. godine. Američki predsjednik Roosevelt i britanski premijer Churchill prisustvovali su samo dva dana ranije Kairskoj konferenciji, na kojoj je bio i kineski lider Čang Kaj-šek, dok Staljin na tu konferenciju nije došao.
Teheranska konferencija trajala je do 1. prosinca, a na njoj su saveznički vođe raspravljali o otvaranju drugoga savezničkog bojišta na Zapadu, o planiranim vojnim operacijama na Istočnom bojištu, uvlačenju Turske u rat, stvaranju Ujedinjenih naroda te o poslijeratnim granicama u Europi. Iako su saveznici imali različita gledišta na mnoge političke i vojne probleme usaglasili su se oko pet važnih točaka:
1. Saveznici će pomagati partizanima u Jugoslaviji te obustaviti pomoć četnicima.
2. Pokušat će uvući Tursku u rat na strani Saveznika.
3. Ako Turska zarati protiv Njemačke, a Kraljevina Bugarska objavi rat Turskoj, SSSR će objaviti rat Bugarskoj.
4. Iskrcavanje Saveznika u Francuskoj započet će u svibnju 1944., a istodobno Crvena armija pokrenut će veliku ofenzivu na Istočnom bojištu.
5. Saveznički stožeri surađivat će u pripremama budućih operacija u Europi.
U Teheranu su se Roosevelt i Staljin prvi put osobno susreli, dok se Churchill s obojicom već više puta bio vidio. Churchill je Staljinu predao specijalno izrađen i ukrašen veliki mač, nazvan Staljingradski mač, kao poklon britanskog kralja. Prema anegdoti, Staljin je primio mač i poljubio mu korice, a zatim ga je dodao maršalu Vorošilovu. On je mač nezgrapno primio, tako da se isukao iz korica i bučno pao na pod.
Trojicu državnika je u Teheranu primio i tadašnji iranski šah Muhamed Reza Pahlavi.
piše: Dražen Krajcar
Mongoli opsjedaju Kijev (1240.)
Kijev je bio glavni grad istočnoslavenske države Kijevske Rus. Mongoli su osvajali dio po dio Kijevske Rus od 1237. te slali delegaciju u glavni grad traživši predaju, no svaki put su članovi delegacije ubijeni.
Margareta Tudor – pomiriteljica Engleske i Škotske (1489.)
Margareta Tudor rodila se 28. studenog 1489. u Londonu kao najstarija kći engleskog kralja Henrika VII. i Elizabete od Jorka. U 11. godini njezin učitelj postao je slavni filozof i učenjak Erazmo Roterdamski.
Engleska i Škotska dogovorile su brak za malu Margaretu sa škotskim kraljem Jakovom IV. Njezin je otac u tom braku vidio ujedinjenje Engleske i Škotske. Sa 13 godina poslana je u Škotsku i tad je upoznala supruga, koji je na dvoru odgajao svoju izvanbračnu djecu i ratovao protiv njezinog brata Henrika. U braku je rođeno šestoro djece, od kojih je preživio samo Jakov V. Budući da su Engleska i Škotska bile u stalnom sukobu, Margareta se nalazila u teškom položaju – i brat i suprug od nje su zahtijevali vjernost. U ratu Engleske protiv Francuske i Škotske poginuo je Margaretin suprug. Njezin jednogodišnji sin Jakov V. stupio je na škotsko prijestolje, a ona je postala regentica pod uvjetom da se ne uda. U Škotskoj je zavladao kaos. Izdala je proglas u kojem izjednačuje pljačkanje i silovanje s izdajom. Tima je dobila povjerenje i naklonost podanika.
Zbog drugog braka izgubila regentstvo i skrbništvo, a Margareta je morala pobjeći u Englesku gdje je rodila Margaretu Douglas. Nakon pregovora sa Škotskom vratila se na dvor, ali je njezin drugi suprug, Angus Douglas protjeran u Francusku i poveo njihovu kćer. Nakon što mu je odobren povratak u Škotsku, Angus je opsjeo dvorac u Edinbourghu i zatijevao predaju Jakova V. Margaret je na to naredila paljbu iz topova i poništila brak.
Margareta Tudor umrla je 18. listopada 1541. godine. Unuka Margarete Tudor bila je Marija Stuart, koja je bila u sukobu s Margaretinom nećakinjom kraljicom Elizabetom. Preko njezinog praunuka Jakova Engleska i Škotska dospjele su pod jednu krunu.
Piše: Marsela Alić
Bukovina – jedna od najmanjih krunskih zemalja Austro-Ugarske (1918.)
Teritorij nekadašnje Austro-Ugarske krunske zemlje Bukovine pridružen je Rumunjskoj 28. studenog 1918. godine. Naime, Austro-Ugarska Monarhija bila je poražena u Prvom svjetskom ratu, pa su njene dijelove uvelike razgrabile okolne države. Bukovina je povijesna pokrajina koja se prostire na sjevernom podnožju Karpata i području gornjega toka Dnjestra, Pruta i Sireta. Na početku 16. stoljeća Bukovinu je zauzelo Osmansko Carstvo, a 1775. godine pripala je Habsburškoj Monarhiji. Isprva je bila u sastavu Galicije, a od 1849. je postala krunska zemlja. Bukovina je bila bogati rudarski kraj s velikim strateškim značenjem prijevoja preko Karpata.
Bukovina je bila jedna od najmanjih austro-ugarskih krunskih zemalja, površine 10.442 četvornih kilometara i s nešto manje od 800.000 stanovnika. Unutar Austro-Ugarske bila je ustrojena kao vojvodstvo, pri čemu je njen vojvoda bio austrijski car (Franjo Josip I., a zatim njegov nasljednik Karlo Habsburški). Glavni grad Vojvodstva Bukovine bio je Černovci (današnji ukrajinski naziv Černivci, njemački naziv Czernowitz), a u doba Austro-Ugarske bio je veći od Zagreba (1910. godine imao je oko 87.100 stanovnika, a Zagreb oko 79.038).
U etničkom pogledu Bukovina je imala složen sastav. Naime, naseljavali su je Rumunji, Ukrajinci, Židovi, Nijemci i Poljaci te još neke manje etničke skupine, što je rezultat planskog naseljavanja rudara i seljaka iz cijele Monarhije.
Nakon Prvog svjetskog rata Bukovina je u cijelosti pripala Rumunjskoj, međutim kasnije je teritorij Bukovine podijeljen, tako da danas njen sjeverni dio pripada Ukrajini, uključujući i spomenuti glavni grad Černovce. Rumunjskoj danas pripada samo južni dio zemlje.
piše: Dražen Krajcar
Izvor: Povijest.hr
