Dubrovnik prvu tiskaru dobio tek krajem 18. stoljeća (1782.)
Stoljećima je Dubrovačka Republika pokušavala osnovati vlastitu tiskaru, ali su svi napori ostajali bez rezultata. Tako su se vrijedne knjige dubrovačkih književnika tiskale po svijetu, a najčešće u Veneciji. Takvo stanje potrajalo je do 26. studenog 1782. godine kada je dubrovački Senat odobrio Mlečaninu Karlu Antunu Occhiju osnivanje prve tiskare na teritoriju Republike. Ochhi je tiskao oko 50 knjiga na hrvatskom, uglavnom vjerskog sadržaja: Nauk hristjanski kratak, Nauk karstjanski, Vandjelja i kgnighe apostolske istomacene iz Missala novoga rimskoga u jezik slovinski i druge.
Tiskara je bila u vlasništvu Dubrovačke Republike, a nakon Occhija tiskarski zanat preuzeo je još jedan Mlečanin Andrija Trevisan. Godine 1802. posao nastavlja Antun Martecchini kojem su dubrovačke vlasti dopustile da otvori i vlastitu tiskaru. Njega je, pak, naslijedio sin Petar-Frano Martecchini koji se tiskanjem bavio od 1837. do svoje smrti 1900. godine.
piše: Dražen Krajcar
Konačni Napoleonov poraz u Rusiji (1812.)
Nakon što je stigao u spaljenu Moskvu, Napoleon je naredio veliko povlačenje. Ogroman problem bio je nedostatak hrane za ljude i konje. Slijedila je glad i sve češće dezerterstvo te nekoliko manjih izgubljenih bitaka (Smolensk, Borodin). Krajem studenoga 1812. vojska je stigla do rijeke Berezine u današnjoj Bjelorusiji. Borbe koje su se vodile na toj rijeci između Napoleonove vojske i trupa ruskog cara Aleksandra I. nazivaju se Bitka na Berezini. Bila je to posljednja bitka tijekom povlačenja iz Rusije.
Dana 26. studenog razina vode u rijeci je bila visoka i nije se mogla prijeći. Močvarna područja uz rijeku su se zaledila. Rano ujutro Napoleon je izdao zapovijed da dio vojske prepliva hladnu rijeku. Vojnici su izradili splavi na koje je stalo po 10 osoba. Za to vrijeme dio vojske je napao ruske položaje, a dio je pokušavao od dijelova uništenih kuća sagraditi dva mosta, jedan za pješaštvo i jedan za topništvo i konjicu. Graditelji mosta morali su ulaziti u hladnu vodu i mijenjali su se svakih 15 minuta. Mnogi su se utopili i umrli od posljedica pothlađivanja. Od 400 nizozemskih graditelja preživjelo ih je samo samo osmero. Vojska je počela prelaziti, ali su se mostovi u sljedeća dva dana nekoliko puta srušili i bili obnovljeni. Rusi su na kraju uspjeli potući francusku vojsku i zadati poraz koji će označiti prekretnicu napoeleonskih ratova.
Od 70.000 Francuza na kraju je samo 40.000 prešlo rijeku. Vijest o katastrofi na obalama Berezine ubrzo su se proširile Europom, a Francuzi su pokušali izvesti puč. Stoga je Napoleon početkom prosinca prepustio vojsku maršalu Muratu i krenuo u Pariz kako bi zadržao vlast. Inače, ovaj francuski pohod na Rusiju u toj se zemlji naziva Domovinski rat.
Piše: Marsela Alić
Vjenčanje posljednjeg ruskog cara Nikole II. s Aleksandrom od Hessena održano je 26. studenog 1894. godine. Ona je bila jedna od omiljenih unuka britanske kraljice Viktorije, a rođena je u Darmstadtu u Njemačkoj (otac joj je bio veliki vojvoda od Hessena, a majka kći kraljice Viktorije). Vjenčanje Nikole i Aleksandre održano je u Sankt-Peterburgu, u pravoslavnoj crkvi koja se nalazila u sklopu Zimskog dvorca.
U trenutku vjenčanja Nikola je imao 26 godina, a Aleksandra 22. Nikola je tada već bio ruski car, jer mu je otac umro nekoliko tjedana ranije. Tako je Aleksandra već samim činom vjenčanja postala ruskom caricom, a kasnije su ona i njen suprug okrunjeni na posebnoj krunidbenoj svečanosti (tek u svibnju 1896. godine).
Mladenkina odjeća na vjenčanju bila je veličanstvena. Naime, Aleksandra je nosila dragulje koji su nekoć pripadali ruskoj carici Katarini Velikoj. Imala je i veo koji je dizajnirao njen djed, znameniti princ Albert (rano preminuli suprug kraljice Viktorije). Aleksandra je na vjenčanju nosila lentu i zvijezdu Reda sv. Andrije (najviše rusko carsko odlikovanje).
Nikola je na vjenčanje došao u husarskoj uniformi s odlikovanjima. Vjenčanju su prisustvovala dva kralja stranih zemalja – danski i grčki – kao i princ od Walesa (budući britanski kralj Edward VII). Novovjenčani carski par nije imao medeni mjesec, zbog korote koja je još uvijek trajala (Nikolin otac umro je samo nekoliko tjedana ranije).
Premijera baleta Leptir (1860.)
Balet-pantomima Leptir (franc. Le Papillon) u dva čina praizvedena je 26. studenog 1860. godine u pariškoj operi. Koreografiju je osmislila talijanska plesačica Marie Taglioni, a libreto je napisao Vernoy de Saint Georges. Glazbu je skladao jedan od najvažnijih skladatelja popularne glazbe u 19. stoljeću Jacques Offenbach. Praizvedba je bila pravi uspjeh ne samo zbog Offenbachove glazbe nego i talentirane balerine Emme Livry, čija je slava kratko trajala jer je njezinu odjeću zahvatila vatra na pozornici i umrla je od opekotina. Nešto slično događa se i u ovom baletu čija se radnja odigrava se na Istoku.
Prvi čin
Zločesta vila Hamza je ostarjela i želi postati mlada. To će joj se ostvariti ako je poljubi mladi princ. Njezin sluškinja je Farfalla, davno oteta emirova kći. Na druženju u Hamzinom dvorcu princ Djalma gleda samo mladu Farfallu, a nakon otplesane mazurke strastveno je poljubi. Vila je pokušala udariti djevojku štapom, ali je bila toliko pijana da se spotaknula. Pod utjecajem vina Farfalla izaziva Hamzu i ismijava je. Stara vila je pobjesnjela i pretvorila Farfallu u leptira. Odjedanput su tisuće leptira uletjele kroz prozore i otjerale zlu vilu iz njezine kuće.
Na šumskoj čistini princ Djala i njegova pratnja naišli su na jato leptira. Neka dvorska dama ulovila je lijep primjerak i dala ga princu, koji ga je htio probosti. U tom trenutku leptir se pretvorio u djevojku koja plače. Djala je prepoznao Farfallu i izvadio iz nje kolac, no ona se onesvijestila i pala na tlo. Kad je došla sebi, odjetjela je s ostalim leptirima. Zla vila Hamza je uspjela pronaći Farfallu i uloviti je. Hamza je u nekom trenutku zaboravila ponijeti čarobni štab. To je iskoristio vrtlar i oslobio Farfallu, a Hamzu pretvorio u kip. Vrtlar je Djalmi otkrio Farfallin pravi identitet. Sad je vrtlar zaboravio štap, kojeg se dočepao dobri duh kuće (kobold).
Drugi čin
Kobold je vratio Hamzi njezin čarobni štap dok je bila zarobljena u emirovoj kući. Nakon povratka kući Farfalla odbija Djalmu, no on ne odustaje od zavođenja. Hamza je čekala trenutak kad će princ poljubiti lijepu emirovu kći. Tada se jednostavno bacila između njih! Dobila je poljubac koji je čekala i pretvorila se u prekrasnu djevojku. Princ zatim odluči zagrliti vješticu kako bi princezu učinio ljubomornom. I uspjelo je – Farfalla se baca princu oko vrata na što ju Hamza pretvara u leptira, a princa baca u umjetnu komu. Čitav dvorac pretvorila je u park. Vještica sada planira vjenčanje s princem te je dovela svoje četiri sestre. Za probno vjenčanje prebacila je u park kapelicu od zlatnih harfi s bakljama. Vatra je zahvatila Farfallina krila, što je oslobodilo čaroliju i pretvorilo je u ženu. Hamzine sestre pretvorile su Hamzu u kip i slomile čarobni štap. Farfalla i Djalma obukli su svečanu odjeću i vjenčali se.
Piše: Marsela Alić
