24. listopada 1944. istina o Daksi – partizani Hrvati ubijali Hrvate u Dubrovniku i okolici

Piše: Petar Horvatić

Daksa je samo jedno, danas svakako najpoznatije stratište. Na tom je otočiću ubijeno najmanje 79 Dubrovčana od ukupno njih više od 190 ubijenih nakon partizanskog ulaska u grad. Ubijani su uglavnom intelektualci, svećenstvo i mladi ljudi. Među ubijenima je 11 svećenika, ali mjesto na kojem se nalazi spomen obilježje nije jedino ubijalište na Daksi. Ne samo svjedoci tih događanja, nego i neki objavljeni izvori govore o tome kako su se ubijanja protegla duboko u studeni 1944., i kako su žrtve bacane u more i pokapane na više mjesta.

Danas se pokušava, zbog ideje pomirbe, lažno prikazati da su zločine nad Hrvatima radili samo partizani Srbi ili Crnogorci. Nažalost, istina je drugačija: u ovim pokoljima Hrvata sudjelovali su i partizani Hrvati iz II. Dalmatinske brigade.

Partizani su u Dubrovnik ušli krajem 1944. godine. Kako “osloboditelji” zamišljaju “oslobođenje”, postalo je odmah jasno  već sutradan je na Orsuli, na tadašnjem istočnom izlazu iz grada, gdje je ubijeno najmanje jedanaest mladića. Nijedan nije bio stariji od dvadeset i dvije, ni mlađi od devetnaest godina. Od jedanaest poznatih žrtava, devetorica su Konavljani, listom braća i rođaci. Nitko od njih nije suđen, nikomu nije dokazana krivica. Nikoga se zapravo nije ni sumnjičilo za konkretan zločin: bilo je dovoljno da su bili Hrvati i da su, nekoliko mjeseci ranije, stupili u ustašku satniju koja je u Grudu došla tek u svibnju 1944. godine. Nije sudjelovala u ozbiljnijim ratnim okršajima, pa se njezini pripadnici uglavnom nisu povlačili pred nadiranjem jugoslavenske armije.

Nije samo Daksa – brojna stratišta oko Dubrovnika

Krvavi kotač se time nije zaustavio. Na otočiću Daksi pred Rijekom Dubrovačkom nekoliko dana kasnije, od 24. i 26. listopada 1944. noću je smaknuto nekoliko desetaka Dubrovčana, skoro bez iznimke Hrvata, uglavnom uglednih intelektualaca i svećenika. Smaknuti su bez suda, a javnost je o tome obaviještena plakatima kojima se htjelo kazati kako su pogubljeni kao “ustaše”, “ustaški suradnici”, “suradnici okupatora” i slično. Ubijanja su se nastavila idućih dana i tjedana. Zapravo nikakva dokaza za partizanske optužbe nije bilo. Znatan broj hrvatskih žrtava nije uopće pripadao ustaškom pokretu. Većinom su to bili pristaše HSS-a koji su i nakon uspostave NDH nastavili obnašati svoje dotadašnje dužnosti, budući da tadašnje državne vlasti, unatoč spora s projugoslavenskim vodstvom stranke oko dr. Vladka Mačeka, u pokrajini nije poduzimalo mjere protiv članova HSS-a, nego ih je, poglavito u anektiranim područjima ili u krajevima izloženima talijanskom presizanju, otvoreno pomagalo.

Štoviše, ostalo je upamćeno kako su neki od ubijenih pomagali i partizane pribavljajući im lijekove, poput fra Marijana Blažića, ili su simpatizirali s komunistima, ako su ovi za hrvatsku državu kao ravnatelj dubrovačke gimnazije Maks Milošević. No, za ubilački stroj Jugoslavenske armije takve su razlike bile neznatne: XXIX. Hercegovačka divizija i njezine X. i XII. brigada, u savezu s hrvatskom II. Dalmatinskom brigadom nastavile su “čistiti” Dubrovnik i okolicu.

Stravičnim masakrima na Orsuli i Daksi nije okončan obijesni ples krvoločnog pobjednika. Nedužni su ljudi ubijani na brdašcu Montovjerna, iz Slanoga je u hercegovačko zaleđe odvedena skupina muškaraca i žena i tamo okrutno, bez suda, pobijena. U stratišta se broje i domobransko vojno groblje u Gospinu polju i gradsko groblje Boninovo. Na otočiću Jakljanu pobijeno je između dvadeset i trideset ljudi, većim dijelom njemačkih ratnih zarobljenika. Dubrovčani su odvođeni i na Korčulu i tamo ubijani, baš kao i nad jamom Vraninom. U grad je 30. listopada 1944. dovedena veća skupina zatočenika iz različitih dijelova dubrovačke okolice, a iz dvije skupine s Pelješca samo je manji dio ubijen nakon prividnoga suđenja: ostali su smaknuti bez milosti, po kratkom postupku.

Pokolji se nastavljaju čak do 1947. godine

Ni nekoliko mjeseci kasnije smrtonosni se žrvanj nije zaustavio: 1945. su suđeni dr. Dominik Barać, Mihaljević, Veramenta, a kosti uglednih Dubrovčana razasute su oko vile Rašica na Lapadu, na Mljetu i Lastovu, u Trogiru. Bacani su u more kroz kasnije zazidanu «bužu» na zidinama zatvora Karmen. Pamti se da je pred kraj 1944. u Dubrovnik dovezen kamion Imoćana kojima se se ovdje gubi trag. Ljude se odvodili iz kuća i prvih poratnih godina. Pred improvoziranom sudnicom u gimnazijskoj gimnastičkoj dvorani 1947. s leđa je ubijen Stjepan Wolitz. U tamnicama su smaknuti Boris Krasovac, Pero «Peruka» Bjelokosić, Niko Jelić, Ivka Kristović, Božo Martinović, Božo Njire, Niko Prkačin, Luka Rajković.

Prema tomu, mjesto današnjih hodočašća otočić Daksa, samo je simbol stradanja dubrovačkih Hrvata. To, pak, stradanje, nije ni po čemu izuzetak: ono je dio sustavnog progona hrvatstva, ono je uvod u stotine sličnih pokolja koji će kulminirati u svibnju 1945. u Bleiburgu i na križnim putovima.

Zahvaljujući ideologiji tzv. pomirbe, u Hrvatskoj se posljednjih godina (otkad se o tim stvarima uopće smije govoriti) što se ti zločini općenito pripisuju Srbima, odnosno četnicima koji su pred kraj rata prebjegli u partizane. No, iako bi brojnim “antifašistima” danas bilo lakše da je doista tako, tako nije.

Istina se mora znati – na Daksi su ubijali partizani Hrvati svoj narod

Istina jest, da je nakon sukoba kod Bileće u sastav X. i XII. Hercegovačke brigade primljen veći broj četnika, koji su tako, s crvenom zastavom i petokrakom zvijezdom, sudjelovali u okupaciji Dubrovnika. Također je istina da je Josip Broz zapovjedio da se II. Dalmatinska brigada popuni Crnogorcima, a “komandant i dalje da bude Hercegovac” pa je zapovjednik te brigade doista bio hercegovački Srbin Savo Burić, a naslijedio ga je Obrad Egić. Također je istina da je zapovjednik prve partizanske bojne koja je ušla u Dubrovnik bio Savo Četnik (kasnije je promijenio prezime u “Jovanović”, čime očito nije prestao biti četnikom), a njegov zamjenik Stevan Bećarac.

No, zločin ne bi bio moguć, niti bi bio tako sustavan i temeljit, da mu nisu asistirali partizani hrvatskog podrijetla, rečeni “antifašisti”. Kao u ostatku Hrvatske, tako i u Dubrovniku, oni su okupaciji davali prividni legitimitet, oni su služili legalizaciji masovnih umorstava. U povijest grada crnim će slovima biti zapisana imena sudionika u ovim zločinima: dužnosnika OZNe Dušana Stipanovića Guzine, političkog sekretara KPH Ante Eterovića zv. Vili, organizacijskog sekretara Marina Cetinića…

Ante Jurjević Baja – koja je njegova uloga?

Potonji je Milovana Đilasa, kad je ovaj došao u Dubrovnik i upitao “koliko ste neprijatelja ubili”, izvijestio da je pobijeno njih svega dvadesetak. “Malo, malo”, presjekao je Đilas: treba sve likvidirati kako bi grad bio “čist od svih reakcionarnih elemenata”. U tom se čišćenju isticao doista legendarni Ante Jurjević  Baja. Legendaran koliko po svom primitivizmu i sudjelovanju u zločinima pred kraj rata, toliko i po činjenici da je još desetljećima bio strah i trepet Dalmacije.

Ovo je izvadak iz pisma Ante Jurjevića Baje o zločinima u Dubrovniku:

„„Narod u ovom gradu je čudan a donekle i nerazumljiv počevši od onih gospara do pučanina, puni su svojih specifičnosti, koja je veoma bliska svim našim neprijateljima i baš iz tih razloga Dubrovnik i postao a i bit će u koliko ga ne očistimo i posvetimo punu pažnju centar čitave špijunaže ne samo za Dubrovnik ili južni dio Dalmacije već za veliki dio Jugoslavije naročito Crne Gore Dalmacije i Hercegovine.

Što se tiče narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60 među njima i 8 popova odnosno fratara pored svega toga mnogi se kriju i nemože ih se otkrit a sad će bit i teže obzirom na saveznike koji će ih štiti jedino tu može iskusni ljudi i vojnici, mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugoga nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se skriju treba će učinit sve da ih se uhvati jer to su kaporjuni. Narod je prilično na samu situaciju zadovoljan samo neznamo šta će bit nakon ovih streljanja jer se već narod za njih interesuje i pita kad će taj narodni sud djelovat“

Cijelo pismo Ante Jurjevića Baje možete pročitati ovdje.

Tomislav Jonjić

Svjedočanstvo o zločinima u Dubrovniku, Ante Jurjeviću Baji i Titovim naredbama za ubijanje civila:

Izvor: narod.hr

Dana 24. listopada 1940. održan je sastanak francuskog maršala Philippea Pétaina i njemačkog nacističkog vođe Adolfa Hitlera. Maršal Pétain u to je doba bio na čelu tzv. višijevskog režima, kao francuski šef države i predsjednik Vijeća ministara. Prethodno su u lipnju iste godine njemačke vojne snage uspjele poraziti Francuze i staviti Francusku dijelom pod svoju okupaciju, a dijelom pod vlast kolaboracionističke vlade u Vichyju.

Hitler i Pétain sastali su se u gradiću Montoire-sur-le-Loir, smještenom jugozapadno od Pariza i sjeverno od znamenite doline rijeke Loire. Mjesto je bilo pažljivo odabrano zbog svoje razmjerne sigurnosti i blizine pruge koja je povezivala Pariz i španjolsku granicu (Hitler se prethodnog dana sastao sa španjolskim šefom države Franciscom Francom u mjestu Hendaye na francusko-španjolskoj granici). Nedaleko od mjesta sastanka Hitlera i maršala Pétaina nalazio se željeznički tunel u koji se Hitlerov vlak mogao skloniti u slučaju zračnog napada.

Pregovori između Pétaina i Hitlera na željezničkom kolodvoru u spomenutom gradiću Montoire-sur-le-Loir nisu proizveli veći učinak. Maršal nije uspio ishoditi povratak suvereniteta Francuskoj, a Hitler nije uspio pridobiti Francuze za aktivan ulazak u rat protiv Velike Britanije, koji je tada vodio. Ipak, status quo nakon tog sastanka izgleda da je više odgovarao Hitleru, jer mu je jedan od glavnih ciljeva bilo privremeno umirivanje Francuza kako mu oni ne bi stvarali dodatne probleme.

Egon Krenz – posljednji čelnik Istočne Njemačke (1989.)

Egon Krenz službeno je stupio na dužnost poglavara Istočne Njemačke odnosno punim imenom glavnog tajnika središnjeg odbora Partije socijalističkog jedinstva Njemačke (istočnonjemačke komunističke partije) i predsjednika državnog vijeća Njemačke Demokratske Republike 24. listopada 1989. godine. Krenz je praktički čitav radni vijek proveo kao član partijske birokracije te je 1984. izabran na mjesto zamjenika Ericha Honeckera, dugogodišnjeg vođe Istočne Njemačke.

Nakon brojnih prosvjeda potaknutih ekonomskim problemima i nedemokratskom naravi komunističkog režima, središnji odbor Partije odlučio se smijeniti Honeckera, tada već u visokoj dobi i slabog zdravlja, te na njegovo mjesto postaviti Krenza. Krenz je u svom prvom javnom nastupu najavio preokret (njem. Wende) u politici Partije te obećao prodemokratske reforme i politički dijalog. Međutim, bilo je već prekasno te mu gotovo nitko nije vjerovao. Prosvjedi su se nastavili, a Krenz je postao gotovo jednako nepopularan kao Honecker.

Nepunih mjesec dana nakon što je Krenz stupio na vlast došlo je do pada Berlinskog zida, što mu je potpuno uništilo kredibilitet. Time je otvoren put uvođenju višestranačkog sustava i ponovnom ujedinjenju Njemačke. Dana 6. prosinca podnio je ostavku, a iduće je godine izbačen iz Partije demokratskog socijalizma, nasljednice komunističke partije nakon što je uveden višestranački sustav. Kasnije je osuđen na šest i pol godina zatvora zbog umiješanosti u politička ubojstva i izborne malverzacije. Za razliku od nekih drugih istočnonjemačkih vođa, Krenz nikada nije izrazio žaljenje za sudjelovanjem u Vladi te tvrdi da mu se politička uvjerenja nisu promijenila.

Piše: Boris Blažina

Gradnja zgrade UN-a na zemljištu Rockefellera (1949.)

Dana 24. listopada 1949. položen je kamen temeljac zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku. Malo je poznato da je zgrada sagrađena na zemljištu površine oko 69.000 četvornih metara koje je UN-u darovano posredstvom obitelji Rockefeller. Izvorno su navodno Rockefelleri Ujedinjenim narodima ponudili zemljište na svom posjedu Kykuit sjeverno od New Yorka. Taj je posjed smješten oko 25 kilometara sjeverno od Manhattana, nedaleko od obale rijeke Hudson.

Lokacija kod Kyukuita ipak je odbijena, zbog prevelike udaljenosti od središta New Yorka. Tada su Rockefelleri nabavili zemljište uz East River, gdje stoji današnja zgrada UN-a i donirali ga. Na izradi projekta za sjedište UN-a sudjelovali su i znamenititi arhitekti Le Corbusier i Oscar Niemeyer. Danas zemljište na kojem stoji zgrada UN-a ima svojevrstan ekstrateritorijalni status tj. na njemu ne vrijede isti zakoni kao u Sjedinjenim Američkim Državama. Danas su sve međunarodno priznate države izuzev Vatikana članice UN-a.

Antisemitski gradonačelnik Beča izZlatnog doba (1844.)

Dana 24. listopada 1844. rođen je Karl Lueger, bečki gradonačelnik iz razdoblja Zlatnog doba tog velegrada. Naime, Lueger je bio na čelu gradske uprave Beča od 1897. do 1910., tj. u vrijeme kad je taj austrijski grad bio među vodećim svjetskim metropolama u kulturnom, umjetničkom i znanstvenom smislu. Prije Prvog svjetskog rata Beč je imao gotovo 2 milijuna stanovnika i bio je četvrti najveći grad na svijetu, iza Londona, New Yorka i Pariza. U tom su razdoblju u Beču, između ostalih, boravili i djelovali Gustav Klimt, Sigmund Freud, Lav Trocki, Alma Mahler, Adolf Hitler, Oskar Kokoschka, Erwin Schrödinger, Ernst Mach, Robert Musil, Otto Wagner, Egon Schiele i Adolf Loos.

Karl Lueger bio je izvanredno popularan, no povijesno je ostao kontroverzan zbog svog antisemitizma. Zbog toga Lueger i danas ima negativan prizvuk, što je 2012. dovelo do preimenovanja jednog dijela bečkog ringa koji je po njemu nosio ime (Doktor-Karl-Lueger-Ring) u Universitäts-Ring. S tadašnjim carem Franjom Josipom, koji je vodio vrlo tolerantnu politiku prema Židovima, Lueger nije bio u dobrim odnosima, tako da ga je car jedno vrijeme odbijao imenovati gradonačelnikom, unatoč rezultatima izbora.

Izvor: Povijest.hr