24. rujna 1836. Marijan Derenčin – tko je čovjek koji je zagovarao državu Hrvatsku s ograničenom samostalnošću?

Piše: Petar Horvatić

Zagovarao je Hrvatsku kao državu s ograničenom samostanošću. Već i ova prilično nepoznata ideja, pored koncepta južnoslavenstva, panslavenstva, treće federalne jedinice Austro-Ugarske ili potpune pravaške samostalnosti Hrvatske, pokazuje složenost političkih prilika u 19. stoljeću kada nastaju moderne nacionalne države.

Književnik, pravnik, novinar i političar Marijan Derenčin rodio se 24. rujna 1836. godine u Rijeci. U rodnom gradu završio je gimnaziju, a pravo je diplomirao i doktorirao u Beču. Vrativši se u Rijeku radi kao javni bilježnik te se uključuje u politički život kao član Narodne stranke i dugogodišnji saborski zastupnik.

U vrijeme bana Ivana Mažuranića postaje odjelni predstojnik za pravosuđe (1876. do 1883.). Na toj poziciji izradio je više suvremenih zakona, a posebno se posvetio poboljšanju zatvorskog sustava.

Godine 1880. pristupa Neodvisnoj narodnoj stranci protiveći se južnoslavenskoj ideji, ali i pravaškom zahtjevu za samostalnom hrvatskom državom. U mnogobrojnim polemičkim tekstovima zagovara ideju Hrvatske kao države s ograničenom samostanošću u sklopu dualistički uređene Monarhije.

Derenčin je bio i stručnjak za kazneno pravo, kriminolog i penolog. Bio je dio odvjetničkog tima na suđenju sveučilištarima ( Radić, Vidrić…) koji su 1895. godine na Trgu bana Jelačića spalili mađarsku zastavu.

Anonimno je tiskao alegorijski dramolet Zaruke Hrvatske, u kojem se zauzimao za teritorijalni integritet hrvatskih zemalja. Napisao je nekoliko dramskih tekstova, većinom satira na aktualno političko stanje u kojima se obračunavao s političkim neistomišljenicima – Loubet u Alžiru, Slijepčeva žena, Primadona, Tri braka, Ladanjska opozicija, Ministerijalni savjetnik druge. Pisao i politološka djela, a najznačajnije je Evolucija političkih ideja. Kao novinar pokrenuo je i uređivao riječki tjednik Pravnik.

Marijan Derenčin preminuo je u Zagrebu 1908. godine.

Izvor: narod.hr

 


Porinut prvi nuklearni nosač zrakoplova (1960.)

Dana 24. rujna 1960. porinut je prvi nuklearni nosač zrakoplova u povijesti. Bio je to moćni USS Enterprise, ponos američke flote, takve veličine da još i danas nosi titulu najdužeg ratnog broda sa svojih 342 metra. USS Enterprise doista je bio divovski ratni brod, mase gotovo 94.000 tona i sa sposobnošću nošenja do 90 zrakoplova.

Stvar po kojoj je novoporinuti USS Enterprise bio revolucionaran bio je njegov nuklearni pogon. Na tom se brodu nalazilo čak 8 nuklearnih reaktora, koji su davali pogonsku energiju za turbine. Ukupna pogonska snaga turbinskog sustava iznosila je oko 280.000 konjskih snaga, što je činilo Enterprise najsnažnijim američkim ratnim brodom, snažnijim čak i od kasnijih modernijih nosača klase Nimitz s 260.000 konjskih snaga. Osim toga, nosači klase Nimitz imaju samo dva nuklearna reaktora, u usporedbi s Enterpriseovih osam.

Takva ogromna pogonska snaga omogućavala je Enterpriseu da unatoč težini od gotovo 100.000 tona dosegne brzinu od čak 33,6 čvorova (62,2 km/h). Po tome je bio brži od kasnijih Nimitz-nosača. Postoje urbane legende da je Enterpriseovih 8 reaktora moglo natjerati brod do čak 40 čvorova (74 km/h), no to je ipak vjerojatno samo mit. Dodatna prednost nuklearnih reaktora bila je u tome što Enterprise nije zahtijevao često punjenje gorivom, nego je mogao sa svojim zalihama urana ploviti bez punjenja čak 20-25 godina.

Na Enterpriseu se nalazila standardna posada od oko 4600 ljudi. Matična mu je luka bila mornarička baza Norfolk u Virginiji (oko 200 km od Washingtona), što je značajno jer je ta luka ujedno i sjedište glavnog zapovjedništva čitavih američkih flotnih snaga te najveća svjetska ratna luka. Enterprise je povučen iz službe 2012., nakon više od 50 godina službe.

Nova Kaledonija – francusko otočje u Tihom oceanu (1853.)

Dana 24. rujna 1853. Francuska je formalno zaposjela područje Nove Kaledonije u Tihom oceanu (Melanezija). Ekspediciju koja je zaposjela to otočje predvodio je admiral Febvrier Despointes. Francuska je u to doba bila carstvo pod Napoleonom III. (nećakom Napoleona Bonapartea). Francuzi su glavni grad Nove Kaledonije nazvali Port-de-France, no danas on nosi ime Nouméa.

Zanimljivo je da su Francuzi koristili Novu Kaledoniju kao kažnjeničku koloniju, slično kao što su Britanci koristili Australiju. Taj status zadržala je do 1897., a ukupno je tamo naseljeno oko 22.000 kažnjenika. Među njima bilo je i oko 4200 političkih zatvorenika uključujući neke od pripadnika Pariške komune 1871. godine. Domorodci, poznati kao Kanaci, bili su desetljećima isključeni iz političkog života i većine zanimanja te prisiljeni raditi teške fizičke poslove.

Danas je Nova Kaledonija jedna od najneobičnijih sastavnica Francuske u administrativnom smislu. Naime, ona jedina ima status kolektiviteta sui generis, što joj daje svojevrsnu autonomiju. U budućnosti je moguće i odvajanje Nove Kaledonije od Francuske, čime bio ona postala nezavisnom državom.

Nova Kaledonija sastoji se od jednog velikog otoka (imena Grande Terre, s 16.372 četvornih kilometara) i više manjih otoka. Ukupna je površina Nove Kaledonije čak 18.576 četvornih kilometara, što znači da je veća od Crne Gore, a ne zaostaje mnogo ni za Slovenijom i Izraelom. Na njoj živi oko 270.000 ljudi raznolikog porijekla, od Kanaka preko Polinežana i stanovnika jugoistočne Azije do Europljana.

Piše: Boris Blažina

Horace Walpole – obnovitelj gotičke umjetnosti u Europi (1717.)

Dana 24. rujna 1717. rođen je Horace Walpole, britanski aristokrat i književnik. Bio je sin prvog premijera u britanskoj povijesti, Roberta Walpolea, moćnog i bogatog političara. Horace se rodio u Londonu nekolikog godina prije nego mu je otac postao premijerom, a školovao se na uglednim učilištima u Etonu i Cambridgeu, ali nikad nije završio studij. Imao je povlašten položaj u društvu kao sin premijera (otac mu je na položaju šefa vlade bio tijekom čak 20 godina, duže od bilo kojeg drugog premijera u britanskoj povijesti i tijekom gotovo čitave Horaceove mladosti).

Za povijesni je razvoj engleskog društva Horace Walpole je važan zbog obnove interesa za gotiku. Naime, napisao je roman Dvorac Otranto, djelo koje neki smatraju prvim primjerom tzv. gotičke književnosti u povijesti. Time je postao začetnikom kasnijeg vrlo jakog književnog pravca koji je iznjedrio mnoga djela u engleskoj književnosti i književnosti ostatka svijeta. Horace Walpole sagradio je neogotički dvorac na lokaciji Strawberry Hill pokraj Londona. Taj dvorac može se vidjeti i danas, a nalazi se samo dvjestotinjak metara od rijeke Temze, između palače Hampton court i Kraljevskog botaničkog vrta.

Horace Walpole preminuo je 1797. u Londonu, u 80. godini. U stoljeću nakon Walpoleove smrti neogotička arhitektura doživjela je golem procvat i proširila se po većem dijelu Europe (i zagrebačka katedrala u drugoj polovini 19. stoljeća obnovljena je u neogotičkom stilu).

Sastanak dvaju careva u Stuttgartu (1857.)

Dana 24. rujna 1857. započeo je u Stuttgartu sastanak dvaju tadašnjih europskih careva: Napoleona III., koji je bio car Francuza, i Aleksandra II., koji je u to vrijeme vladao Ruskim Carstvom. Njihov domaćin bio je kralj Vilim I. od Württemberga, koji je u Stuttgartu imao svoju kraljevsku prijestolnicu (u to je vrijeme Stuttgart bio glavni grad nezavisnog Kraljevstva Württemberg). Sestra ruskog cara – velika kneginja Olga – bila je u do doba snaha württemberškog kralja tj. supruga krunskog princa, a također je boravila u Stuttgartu i okolici. U Stuttgartu su tada boravile i nizozemska kraljica Sofija i grčka kraljica Amalija.

Zbog takve koncentracije kraljevskih i carskih gostiju postao je Stuttgart privremeno vrlo privlačnim mjestom za novinare, zabavljače i ljubitelje luksuza. Pridošlu dvojicu careva pratili su i njihovi šefovi diplomacija (ruski ministar vanjskih poslova knez Aleksandar Mihailovič Gorčakov i francuski ministar vanjskih poslova grof Alexandre Colonna-Walewski). U političkom smislu sastanak je bio važan radi zbližavanja Francuske i Rusije nakon što su te dvije sile ratovale u Krimskom ratu (završenom prethodne 1856.).

Kralj Vilim I. od Württemberga pritom je djelovao kao učinkoviti posrednik, povezan rodbinskim i ženidbenim vezama kako s Ruskim Carstvom, tako i s Francuskom (Vilim je svojedobno bio oženjen tetkom ruskog cara Aleksandra II., a ujedno je bio šogor Jérômea Bonapartea, strica cara Napoleona III. Bonapartea). Zbog pomirujuće uloge nazivali su kralja Vilima I. od Württemberga “nestorom među europskim vladarima“.

Izvor: Povijest.hr

 

PODIJELI