Na današnji dan 20. listopada 1988. godine u Kalkuti (Indija) preminuo je Otac Ante Gabrić

Na današnji dan 20. listopada 1988. godine u Kalkuti (Indija) preminuo je Otac Ante Gabrić, Isusovac i misionar. Rođen je u Metkoviću 28. veljače 1915. kao osmo od devetero djece. Osnovnu školu završio je u Metkoviću i dva razreda građanske škole nakon koje je otišao u Isusovačko sjemenište u Travnik, gdje je primljen 1926.godine. Maturirao je 1933. godine, a iste godine je primljen u Isusovački novicijat. Školovanje nastavlja u Zagrebu gdje polaže i redovničke zavjete. Nakon zavjeta upisuje studij filozofije koji nastavlja u Italiji. Vraća se u Metković iz kojeg je 10. listopada 1938. otišao kao misionar u Indiju. U misiji Bošonti, 1943. godine zaređen je za svećenika. Otac Ante Gabrić se u Misijama posvetio malenima, siromašnima, odbačenima i gubavcima a najviše je djelovao među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomagao je ljudima u bijedi. Osnovao je banku riže, podizao je sirotišta i domove za udovice hindusa koje nakon smrti supruga ne nasljeđuju imovinu. Pokrstio je i obratio na tisuće ljudi. Danas osnovna škola u Kumrokhaliu u Indiji nosi njegovo ime. Pokopan je u misijskoj postaji “Maria Polli” s šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i bočicom vode iz jadranskog mora. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić pokrenuo je 28. veljače 2015. postupak za proglašenjem blaženim sluge Božjega Oca Ante Gabrića.
———————————————-

Početak Kinesko-indijskog rata (1962.)

Dana 20. listopada 1962. započeo je sukob između Indije i Kine poznat i kao Kinesko-indijski rat. Radilo se o razmjerno kratkotrajnom sukobu koji je, srećom, ostao ograničen samo na pogranično područje tih dviju velikih država. Indija i Kina bile su tada, kao i danas, najmnogoljudnije države na svijetu, s time da u to vrijeme još nisu posjedovale nuklearno oružje (Kina ga je razvila nekoliko godina kasnije, a Indija tek u sljedećem desetljeću).

Povod za sukob predstavljale su neriješene državne granice između Indije i Kine, osobito na dva sporna mjesta – na području Kašmira te na području indijske Sjeveroistočne granične agencije (engl. North-East Frontier Agency – NEFA). Oba ta područja smještena su u visokim planinama, gdje nadmorska visina većinom prelazi 4000 metara, a pojedini himalajski vrhovi dosežu i veću visinu. Zbog takvog terena, veliki dio žrtava u Kinesko-indijskom ratu odnosio se na vojnike umrle od smrzavanja.

Kina je na oba spomenuta područja izvela ofenzivu. Ipak, ubrzo je proglasila pobjedu i jednostrano odlučila prekinuti vatru. Kineske jedinice zatim su se povukle. Američka vlada, koju je tada predvodio predsjednik John F. Kennedy opozvala je nosač zrakoplova koji je već bio upućen prema Indiji kao svojevrsna pomoć. Kennedyju su savjetovali da u slučaju većeg napada Kine na Indiju upotrijebi nuklearno oružje, umjesto slanja američkih trupa. Naime, kako je spomenuto, Kina u to doba još nije posjedovala vlastito nuklearno oružje. Nakon što ga je proizvela, takva bi američka strategija zacijelo morala biti revidirana.

U svakom slučaju, Kinesko-indijski rat završio je već 21. studenog 1962., tj. mjesec i jedan dan nakon što je započeo. Nije došlo do većih teritorijalnih promjena, a i do danas su državne granice na spomenutim područjima ostale sporne.

Umro posljednji muški Habsburgovac (1740.)

Dana 20. listopada 1740. umro je car Karlo VI., otac znamenite carice Marije Terezije. Zanimljivo je da je Karlo VI. bio posljednji živući muški pripadnik dinastije Habsburg, vjerojatno najmoćnije dinastije u europskoj povijesti (uz francusku dinastiju Capet). Habsburgovci su prvi put na čelo Svetog Rimskog Carstva došli još 1273. godine, više od 400 godina prije rođenja cara Karla VI.

Karlo VI. je vladao nad golemim dijelom Europe, premda ne svugdje istovremeno. Naime, već uoči njegovog dolaska na prijestolje, vojne snage Habsburške Monarhije preotele su Osmanskom Carstvu velike teritorije u Ugarskoj i na Balkanu. Dapače, tijekom njegovog vladanja granica s Osmanskim Carstvom tekla je jedno vrijeme južno od Save i Dunava, tako da je Karlo VI. nosio i titulu vladara Srbije. Osim što je bio car Svetog Rimskog Carstva, jedno je vrijeme vladao i nad južnom Italijom (Napulj i Sicilija), pa i nad otokom Sardinijom.

U mladosti je Karlo VI. proglašen i kraljem Španjolske, jer je tamošnja grana Habsburgovaca izumrla ranije (austrijska grana dinastije tada je položila pravo na španjolsko naslijeđe). To je, barem teoretski, učinilo Karla vladarom svih španjolskih kolonija, koje su se tada protezale od Latinske Amerike pa sve do Filipina. Karlo je zavladao i većim dijelom današnje Belgije te milanskim i parmskim vojvodstvima u Italiji. Nominalno je nosio i titulu kralja Jeruzalema.

Smrću Karla VI. kod Beča, na današnji dan 1740. godine, izumrla je u muškom koljenu dinastija Habsburg. U trenutku smrti bilo mu je 55 godina. Njegove teritorije i pretenzije naslijedila je 23-godišnja kći – Marija Terezija – koja je to naslijeđe morala braniti vojnom silom.

Nacistički bombarder za napad na New York (1943.)

Dana 20. listopada prvi put je poletio njemački teški bombarder Junkers Ju 390, dizajniran s ciljem napada na Sjedinjene Američke Države. Taj je bombarder imao čak 6 motora, veliki raspon krila od preko 50 metara i maksimalnu masu pri polijetanju od čak 75.500 kilograma.

Domet Ju 390 iznosio je zavidnih 9700 km, što znači da je iz Njemačke mogao doseći istočnu obalu SAD-a (New York, Washington, Boston, Philadelphia, Baltimore itd). Njegovih 6 motora izradila je tvornica BMW. Svaki motor imao je čak 14 cilindara, zvjezdasto raspoređenih, i mogao je razviti 1700 konjskih snaga. Dakle, ukupno je bombarder raspolagao s čak 10.200 konjskih snaga.

Prototip bombardera Ju 390 napravljen je u Junkersovoj tvornici u njemačkom gradu Dessau. Inače, ugledna tvornica Junkers isprva se bavila proizvodnjom radijatora i bojlera za centralno grijanje, a tek kasnije aviona. Zanimljivo je da se Junkers sustavima za centralno grijanje bavi i danas, dok im je proizvodnja aviona prestala.

Ju 390 bio je dio tzv. Amerika-Bomber projekta. Postoje glasine da je Ju 390 doista 1944. doletio na 12 kilometara od New Yorka, te da je čak fotografirao područje Long Islanda. Jedan testni let je Ju 390 navodno napravio sve do južnoafričkog Cape Towna. Ipak, istinitost takvih navoda neki osporavaju. U svakom slučaju, Amerika-Bomber projekt na kraju nije uspio zaživjeti u nacističkoj Njemačkoj, pa tijekom rata takvi bombarderi nisu izveli niti jedan napad na kontinentalni SAD.

Trijumfalni povratak generala MacArthura na Filipine (1944.)

Dana 20. listopada 1944. američki general Douglas MacArthur vratio se pobjednički na Filipine, koje je bio prisiljen napustiti u travnju 1942. zbog japanske invazije tijekom Drugog svjetskog rata. Uoči tog povlačenja s Filipina dao je izjavu “Vratit ću se” (engl. I shall return), koju je više puta ponavljao tijekom dvije i pol godine odsustva s tog otočja.

General MacArthur još je od 1936. godine imao i čin filipinskog feldmaršala, kao glavni američki vojni savjetnik filipinske vlade (Filipini su ranije bili kolonija Sjedinjenih Američkih Država, a u razdoblju uoči Drugog svjetskog rata još su uvijek uvelike ovisili o SAD-u). General MacArthur vratio se na Filipine nakon protjerivanja tamošnjih japanskih okupacijskih snaga. Iskrcao se na obali kod grada Paloa na filipinskom otoku Leyteu, oko 580 kilometara jugoistočno od Manile.

General je pješice iz broda došao po plitkoj vodi do plaže, što je obilno iskorišteno za američku propagandu. S njime je kroz plitku vodu hodao i tadašnji filipinski predsjednik Sergio Osmeña. Istog je dana general MacArthur na radiju dao izjavu “Filipinski narode, vratio sam se!” (engl. People of the Philippines, I have returned!).

Izvor: Povijest.hr.

PODIJELI