Porinuta prva podmornica od neovisnosti Hrvatske (1996.)

Prva i dosad jedina podmornica koja je ikada bila u sastavu Hrvatske ratne mornarice svečano je porinuta 16. siječnja 1996. godine. Podmornica je nazvana Velebit i ima oznaku P-01, a sagrađena je u Brodogradilištu specijalnih objekata u Splitu. Konstruirana je za obavljanje diverzantskih zadaća, polaganja mina, obavljanje ophodnje i izviđanja, te druge specijalne zadaće. U zavisnosti od zadatka, posada broji četiri do šest članova.

Njena gradnja započeta je još u doba SFRJ, kao dio klase diverzantskih podmornica Una. Gradnja je dovršena 1987., a hrvatske su je snage zaplijenile dok je bila na servisu u Splitu početkom Domovinskog rata. Trup joj je produžen, a ugrađen joj je dizelski generator i poboljšani sustav upravljanja. Prvu posadu prve podmornice samostalne Hrvatske činili su: zapovjednik Stjepan Korda (poručnik bojnog broda), zamjenik Hidajet Čobo (poručnik fregate), upravitelj stroja Drago Kruhak (poručnik), električar Živko Đivanović (stožerni narednik), elektroničar Tomislav Šalinović (narednik), te strojar Ivan Bandalo (narednik).

Podmornica Velebit istiskuje 98,5 tona u uronjenom stanju, a 88 tona kad plovi na površini mora. Duljine je 21,09 metara, a promjer trupa iznosi joj oko 2,7 metara. Pogone je dva elektromotora tvrtke Končar, svaki snage od 20 kW, a posjeduje i jedan dizelski generator od 105 kW, pomoću kojeg se mogu puniti njene baterije. Podmornica Velebit može zaroniti na maksimalnu dubinu od 120 metara. Ovisno o zadatku, može nositi četiri diverzantske ronilice R-1 ili 12 diverzantskih priljepak-mina ili od 4 do 6 na dnu ležećih mina. Redovito održavanje podmornice polako je izostajalo, pa je nakon gubitka funkcionalnosti 2002. izvučena na suho.

piše: Dražen Krajcar

Filip II. okrunjen za španjolskog kralja (1556.)

Filip II. Habsburški, jedan od najmoćnijih kraljeva koji su ikada vladali, okrunjen je za španjolskog kralja 16. siječnja 1556. godine. Filip je okrunjen nakon abdikacije svog još moćnijeg oca cara Karla V. (carski naslov pripao je Karlovom bratu Ferdinandu iz austrijske loze Habsburgovaca). Filip je tijekom vladavine još dobio naslove kralja Engleske, Francuske, Portugala, Irske, Napulja, Jeruzalema i Čilea.

Time je Filip II. posjedovao „carstvo u kojem sunce nikada ne zalazi“. Njegovi su se posjedi prostirali od Europe preko Amerike, Filipina, Indije, Kine pa sve do Afrike. U Europi je bio gospodar cijelog Pirenejskog poluotoka (Španjolska i Portugal), južne Italije, Milana, dijela Burgundije te područja današnje Belgije i Nizozemske (doduše, Nizozemci su se kasnije otrgli ispod njegove vlasti).

Filipini su ime dobili upravo po kralju Filipu II., jer su ih tako nazvali španjolski pomorci. Filip se oženio engleskom kraljicom Marijom Tudor, pa je time postao kralj Engleske i Irske. Kako su engleski vladari u to doba još tvrdili da imaju pravo i na francusko prijestolje, Filip II. uzeo je naslov i grb francuskog kralja. Time je zapravo obuhvatio sve zapadnoeuropske monarhije pod svojom vlasti (bilo stvarnom, bilo nominalnom).

Filip II. bio je izraziti vjernik katolik te žestoki protivnik protestantizma zbog čega je dao široke ovlasti španjolskoj inkviziciji, ratovao protiv protestanata u Nizozemskoj te napao Englesku gdje su nakon smrti njegove supruge progonili katolike. Pohod njegove nepobjedive armade završio je katastrofalno, nakon čega je Španjolska izgubila prevlast na moru.

Dao je sagraditi golemu palaču zvanu Escorial, u kojoj je veći dio prostorija bio namijenjen samostanskim redovnicima, a samo manji kralju i njegovom dvoru. U toj palači Filip II. je i preminuo 1589. godine.

Piše: Dražen Krajcar

Jan Palach zapalio se u Pragu (1969.)

U znak prosvjeda protiv sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj, student Jan Palach zapalio se u Pragu 16. siječnja 1969. godine. Naime, jedanaest dana ranije snage komunističkog Varšavskog pakta, predvođeni SSSR-om, ugušili su tzv. Praško proljeće, odnosno program liberalnih reformi predsjednika Aleksandra Dubčeka. Protestirajući protiv invazije i okupacije zemlje, ali i apatije čehoslovačkih građana, Palach, koji je studirao povijest na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta, zapalio se na Vaclavskom trgu pred Nacionalnim muzejom.

Prilikom samospaljivanja Palach nije odmah umro nego je s teškim opeklinama prevezen u bolnicu. Tamo je nakon bolnih muka umro tri dana kasnije. Njegov sprovod prerastao je u simbol otpora komunističkom režimu. Trg na kojem se spalio poslije je dobio njegovo ime.

Mjesec dana kasnije, drugi student – Jan Zajic spalio se na istom mjestu, a slijedio ih je i treći student, Evžen Plocek, u travnju te godine.

Piše: Dražen Krajcar

Ostrogoti nakon trećeg pokušaja osvojili Rim (550.)

U vrijeme cara Justinijana I. Bizantsko Carstvo doživjelo je najveće vojne uspjehe u svojoj povijesti te je uspjelo povratiti velik dio teritorija koji je izgubljen padom Zapadnog Rimskog Carstva. U tom je pothvatu velike zasluge stekao general Belizar, koji je vratio većinu Italije pod istočnorimsku vlast. Belizarovi protivnici u spomenutom pohodu bili su Ostrogoti, čiju je prijestolnicu u Ravenni uspio osvojiti. Međutim, nakon što se Belizar vratio u Carigrad, Ostrogotski kralj Totila uspio je ponovno zavladati većinom Apeninskog poluotoka, pri čemu su Ostrogoti oslobađali robove i nastojali minimalizirati gubitke među lokalnim stanovništvom. Bila je to mudro proračunata taktika – Totila je shvatio da su zemlje Apeninskog poluotoka jedino što ima, te da ih mora koliko-toliko zaštititi ako želi izgraditi funkcionalnu državu.

Godine 549. Totila je započeo treću ostrogotsku opsadu Rima, koja je završila tek 16. siječnja iduće godine (550.). Spomenimo samo da je prva opsada Rima trajala od 537. do 538. pod kraljem Vitigesom i završila neusphjehom, a drugu je vodio kralj Totila 546. godine, koji je uspio osvojiti i opljačkati grad i razrušiti oko trećinu njegovih zidina. No, druga opsada je također završila neuspješno jer je Belizar ponovno zauzeo i utvrdio grad, te nanio Ostrogotima poraz. Treća opsada započela je jurišom na zidine, kojeg su međutim odbili malobrojni branitelji grada. Stoga je Totila odlučio napraviti blokadu grada kako bi prisilio branitelje na predaju. No, vođa branitelja Diogen bio je spreman na to i prethodno pripremio znatne zalihe hrane te dao pojačati zidine grada.

Na kraju je Totila pobijedio koristeći se trećom metodom. Znao je da Justinijan dugo vremena nije platio svoje vojnike, tako da je svima koji otvore gradska vrata i predaju se ponudio nemalu količinu novaca. Neki bizantski vojnici odlučili su pristati uz Totilu i to je zapečatilo sudbinu grada. Ostrogoti su se obrušili na iznenađene branitelje, te opljačkali grad i poubijali sve osim žena, za koje je Totila naredio da se moraju poštedjeti. Mnogi bizantski plemići i branitelji pokušali su pobjeći, no Totila im je pripremio zasjede uz ceste prema obližnjim naseljima. Samo mali broj Bizantinaca uspio se spasiti, a među njima bio je i Diogen. Ovoga je puta Totila shvatio važnost grada Rima, te ga je dao obnoviti i ponovno utvrditi kako bi ga zaštitio od budućih bizantskih napada.

piše: Dražen Krajcar

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI