10. kolovoza 1991. poginuo je Gordan Lederer

Piše: Hina

HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA 10. kolovoza obilježava 26. obljetnicu pogibije svojega snimatelja Gordana Lederera, koji je izgubio život 1991. prenoseći istinu o Domovinskome ratu i agresiji na Hrvatsku, a u spomen na svojega poginulog zaposlenika i kolegu toga će dana izaslanstvo HRT-a položiti vijence i zapaliti svijeće na mjestu pogibije Gordana Lederera, izvijestio je HRT.

U spomen na poginuloga kolegu Hrvatska radiotelevizija prije dvije je godine na mjestu pogibije otkrila spomen-obilježje Gordanu Ledereru “Slomljeni pezjaž”. Riječ je, prema mišljenju mnogih, o jednome od najljepših spomen-obilježja posvećenih Domovinskome ratu. “Slomljeni pejzaž” prikazuje krug s lećom, a njegov autor Petar Barišić kaže kako je inspiraciju dobio gledajući kadrove Banijskih ratnih praskozorja, koje je snimio Gordan Lederer.

Spomenik Ledereru simbol Hrvatske Kostajnice

Spomenik simbolizira pomak u slici razbijenoj udarom metka, a njegova je posebnost u tome što se njegovo zrcaljenje vidi i noću. To spomen-obilježje na mjestu pogibije Gordana Lederera proteklih su godina obišle tisuće građana, a postao je i prepoznatljivim simbolom Hrvatske Kostajnice, navodi HRT.

Gordan Lederer stradao je na brdu Čukuru pokraj Hrvatske Kostajnice snimajući hrvatske branitelje u akciji tijekom srpskih napada na Pounje. Ostavio je mnoge zapise o prvim danima rata, koji su poslije uklopljeni u Banijska ratna praskozorja.

Lederer je rođen 21. travnja 1958. u Zagrebu. Na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu studij filmskoga i televizijskoga snimanja diplomirao je 1989. godine. Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisao je 1986. studij arheologije, a u Interuniverzitetskomu centru u Dubrovniku 1989. godine poslijediplomski studij Kulturna povijest istočnojadranske obale. Surađivao je kao fotoreporter i fotograf u dnevnim novinama, a od 1986. i u profesionalnoj filmskoj i televizijskoj produkciji.

U suradnji s Mojmirom Koničem 1986. suautorski režira i snima kratkometražni animirano-eksperimentalni film ‘Maybridge i comp.’, koji je iste godine dobio ove nagrade: Prvomajsku nagrada Sveučilišta, nagradu Sedam sekretara SKOJA-a i nagradu ASIFA-e za najbolji debitantski film na 33. Festivalu jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu. Surađivao je na multimedijskim projektima Borisa Bakala (Stolpnik i 22 prizora smrti). Od 1986. do 1980. bio je asistent trik-snimatelja i snimatelj na dugometražnim animiranim filmovima Čudesna šuma i Čarobnjakov šešir, kojima je redatelj Mladen Blažeković.

Od 1988. godine član je Društva filmskih radnika. Godinu poslije, 1989., prihvaća stalni posao kamermana na Hrvatskoj televiziji, gdje je razvijao svoju kreativnu osobnost ne samo kao kamerman nego i snimatelj te scenarist i autor u brojnim i različitim projektima, među kojima izdvajamo dvogodišnju suradnju kamerom i perom (piše scenarij) s Draženom Šimićem. Zapaženi su 1989. i 1990. godine i njegovi autorski prilozi s temama iz arheologije i povijesti te putopisi: Bunja, Uskršnji običaji u Velikoj Hrvatskoj (oba u 1989.), Najstarije Topusko, Vodeničarstvo u Zagrebu, a vrlo plodne 1990. godine radi i intrigantan miniserijal: Agramer Historische Videozeitung – Posljednja počivališta starih purgera.

Snimao i na iransko-iračkome ratištu

1990. godine surađuje kao snimatelj na dokumentarnome filmu Tunguska katastrofa redatelja Željka Belića, a godinu poslije, 1991., snimatelj je na iransko-iračkome ratištu te autor i snimatelj dokumentarnih filmova Zimski dan u plavsko-gusinjskoj kotlini i Knin bez komentara.

Kao ratni snimatelj kamerom izvješćuje za Hrvatsku televiziju o stradanjima i događajima u Domovinskome ratu sa svih bojišta. Snimao je događanja u Kruševu, Kijevu, Kninu, Lovincu, Pakracu, Vinkovcima i brojnim drugim gradovima, a novinarski zadatak na Baniji i u hrvatskome Pounju bio je, nažalost, njegov posljednji zadatak. U kasno poslijepodne 10. kolovoza 1991. smrtno je pogođen snajperskim metkom na brdu Čukur kraj Hrvatske Kostajnice.

Gordan Lederer svojom kamerom pronosio je istinu o ratu u Republici Hrvatskoj i ostavio dragocjena svjedočanstva, među kojima se dokumentarnom autentičnošću i estetskom vrijednošću izdvajaju legendarna Banijska ratna praskozorja koja su mnogima ostala u trajnome sjećanju do danas kao jedna od najdojmljivijih uspomena na Domovinski rat.

10. kolovoza 1941. svećenik Barišić i 49 djece – “antifašisti” nastavljaju krvavi pir započet u Srbu

Papa Franjo je 21. prosinca 2014. pokrenuo proces beatifikacije četvorice svećenika Banjolučke biskupije koji su ubijeni početkom i tijekom Drugoga svjetskog rata: župnika u Gumjeri kod Prnjavora Antuna Dujlovića, župnika u Drvaru Waldemara Maksimilijana Nestora, župnika u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca Krešimira Barišića i župnika u Bosanskom Grahovu Jurja Gospodnetića.

S Barišićem su u Krnjeuši ubijena i tri pripravnika na svećenstvo. Ustanici i “antifašisti” ubili su tom prilikom 49 djece mlađe od 12 godina, četiri trudnice pred porodom i 72 žene.

Uništenjem  četiriju župa (Boričevac, Krnjeuša, Grahovo i Drvar) praktički je uništena katolička crkva na čitavom području istočnog dijela Like i jugozapadnog dijela Bosne.

Napad na Krnjeušu dogodio 9/10. kolovoza 1941. Sav hrvatski živalj iz okolnih zaselaka: Zelinovca, Lastava, Vranovine, Selišta, Rustine, Risovca, Brda, Zapoljka, Cerovače, te određeni broj iz vođeničkog kraja i ponetko iz već od četnika osvojene Vrtoče, valjda zbog lakše obrane, a što se prilikom četničkog napada pokazalo kobnim. U krnjeuškom kraju bilo je u to vrijeme 18 zaselaka u kojima su živjeli Hrvati – katolici.

Župa Krnjeuša je 1938. godine imala 1268 vjernika, uglavnom Hrvata. U ranim dopodnevnim satima nakon oštrog puškaranje oglasila se i oteta haubica koju su pobunjenici oteli domobranima kada su domobrani prolazili kroz zaseok Teočak – Dugopolje. Razarajuća moć granata stvorila je neviđenu paniku među mnoštvom Hrvata okupljenih na tako malom prostoru što je uzrokovalo brzi pad mjesta u četničke ruke. Dio tamo smještenih Hrvata dao se u paničan bijeg. Jedna skupina je pošla u pravcu 20 kilometara udaljenog Bos. Petrovca. Među njima i nekoliko domobrana. Bježeći takozvanom donjom cestom kod vrta trgovca Ivana Dudeka, naišli su na teško ranjenog župnika Krešimira Barišića. On se, poduprt malo, uputio s njima, ali nije mogao dalje. Bio je prilično jak čovjek, a da bi ga se moglo ponijeti ili povući sobom. Pobunjenici su ga se dohvatili onako ranjenog i odvukli su ga do katoličke crkve, gdje su ga mučili, rezali mu lice, prste, iskopali oči i najzad ga ubacili živog u vatru goruće crkve. Trgovcu Dudeku su odrezali ruku, a onda ga brutalno ubili.

Katolička crkva u Krnjeuši je zapaljena i izgorjela. Tom prilikom ubijeni su i bačeni u goruću crkvu i sjemeništarci koji su pomagali župniku u pripremi proslave pedesete obljetnice od osnutka župe „Uznesenja Blažene Djevice Marije” u Krnjeuši. Bio je to: Jure Tomljenović s Prkosa, Ilija Poplašen iz okolice Jajca i najmlađi od njih 12- godišnji Ivica Skender, koji je tek bio završio I. razred gimnazije u Travniku. (Don Anto Baković: „Svećenici žrtve rata i poraća”, Zagreb 1994.).

Nastalo je pljačkanje i paljenje hrvatskih trgovina i kuća, a onda ubijanja, silovanja… Krnjeuška stratišta bila su: katolička crkva (zaklano i bačeno u vatru oko 250 Hrvata), kuća Tomičića i kuća trgovca Dudeka u koje su bacali ubijene, poklane, neke polužive ili žive u vatru. U knjizi J. Jurjevića Dok još nisu bili poznati puni razmjeri krnjeuškog pokolja, navođen je podatak da je od tada poznatog broja od 190 žrtava bilo 35-toro djece do 7 godina, 14 djece od 8 do 12 godina, zatim 72 žene, od kojih su četiri bile pred porodom.

Preživjeli stanovnici raselili su se diljem Hrvatske: oko Bjelovara, Križevaca, Virovitice, po Slavoniji do Osijeka i Županje. Zagrebačka grupacija osnovala je početkom ovoga milenija svoju udrugu pod imenom: „Zavičajna udruga Krnjeuša, kolovoz 1941. godine”. Jedino su ostala sjećanja preživjelih i dokumenti iz tog razdoblja sabranih u mnogim knjigama i zapisima.

 

Izvor: narod.hr

---