Jedan od najvažnijih ljudi hrvatskog kulturnog i povijesnog razvoja u drugoj polovici 17. i početkom 18. stoljeća, povjesničar, književnik, kartograf i leksikograf, Pavao Ritter Vitezović rođen je 7. siječnja 1652. godine u Senju. Otac mu je bio vojni časnik Antun Ritter, a hrvatsku verziju svojega prezimena (njem. Ritter = hrv. vitez) prvi je put upotrijebio u svojem prvom pjesničkom djelu na hrvatskom – Odiljenje sigetsko, a potom i u drugim djelima pisanima hrvatskim jezikom. Školovao se u Senju i Zagrebu u isusovačkoj gimnaziji, a oko 1674. boravio je u Rimu. Dvije godine proveo je kod slovenskog polihistora Valvasora u Kranjskoj, gdje se bavio povijesnim istraživanjima, pjesništvom i bakrorezbarstvom.

Nakon povratka u Senj obnašao je razne političke i vojne službe te je djelovao kao poslanik Senja u Šopronu, Beču i Požunu. Sudjelovao je u borbama protiv Osmanlija u Slavoniji i ugarskoj Podravini zbog čega dobiva niz titula – zlatni vitez, naslovni podžupan Like i Krbave, dvorski savjetnik, barun.

Od posljednjeg desetljeća 17. stoljeća boravio je u Zagrebu, glavnom gradu banske Hrvatske. Sabor mu je 1694. godine povjerio vođenje Zemaljske tiskare u Zagrebu, prve tiskare u banskoj Hrvatskoj. Tiskaru naziva Muzejem, te tiska vrijedna hrvatska i latinska djela.

Vitezović je bio član povjerenstva za razgraničenje između Habsburške Monarhije, Osmanskog Carstva i Mletačke Republike nakon Karlovačkog mira 1699. U to vrijeme piše svoja djela Pod Drežnikom 25. IX. 1699. i Oživjela Hrvatska (lat. Croatia rediviva, 1700.) u kojima želi prikazati Hrvatsku onakvom kakva je bila prije zaposjedanja Mlečana i Osmanlija te iznosi ideju o tom da su svi Južni Slaveni zapravo Hrvati. Taj je koncept dodatno proširio u velikom nedovršenom djelu O ilirskim žrtvenicima i ognjištima, objavivši pritom 56 grbova zemalja za koje je smatrao da pripadaju Iliriku. Iz toga doba potječe nekoliko Vitezovićevih rukopisnih karata, a najpoznatija je povijesna Karta cjelokupnoga Hrvatskoga Kraljevstva.Razvijajući dalje svoju ideju piše Oslobođeno rodoslovlje sv. Ladislava, kralja, u kojem je pokušao dokazati da kralj Ladislav, osnivač Zagrebačke biskupije, nije Arpadović, već da potječe od hrvatske vladarske dinastije. Poznata su i njegova djela Traktat o krbavskim knezovima koji bijahu iz roda Gušića, Kronika aliti spomen vsega svieta vikov, Dva stoljeća ucviljene Hrvatske, Zasužnjena Bosna… Njegova historiografska djela, u kojima ističe temeljnu ideju o poistovjećivanju svih Južnih Slavena s Hrvatima, ostavila su snažnoga traga u hrvatskoj historiografiji predilirskoga doba. Ipak, o Vitezovićevim povjesničarskim djelima ne može se govoriti kao o znanstvenim, ona su bila u prvom redu sredstvo borbe za ujedinjenje hrvatskih zemalja.

Uz povijesne rasprave pisao je pjesme, poslanice i jezikoslovne rasprave. Za razliku od historiografskoga rada, Vitezovićev leksikografski rad manjim je dijelom sačuvan. Najznačajnije mu je leksikografsko djelo rukopisni rječnik Lexicon Latino-Illyricum (hrvatsko-latinski dio je izgubljen). Pisao je latinskim i hrvatskim jezikom, prvo rodnom čakavštinom, ali prihvaćajući poslije kajkavštinu i štokavštinu. Zalagao se da osnova hrvatskog pravopisa bude fonetska, tj. da svaki glas ima svoje, uvijek jednako, slovo. Predlagao je i uporabu dijakritičkih znakova u hrvatskom pravopisu i tako bio ispred svog vremena.

Unatoč brojnim titulama i priznanjima Vitezović uz njih nije dobio posjede tako da je konstantno bio u besparici. Bolje nije prošao ni u Zagrebu gdje mu je u požaru izgorjela kuća, a kako je tiskarskim radom stekao brojne neprijatelje, tiskara mu je oduzeta te je prognan sa zakupljenog imanja u Ščitarjevu zaslugom plemstva i svećenstva. Tako je, unatoč svem trudu i nastojanju, umro u bijedi 20. siječnja 1713. u Beču.

Piše: Dražen Krajcar

Boris Godunov rodio se 1552. u Moskvi. Potjecao je iz veleposjedničke obitelji nižeg plemstva. Živio je na dvoru ruskog cara Ivana Groznog. Nakon careve smrti bio je regent za psihički nesposobnog cara Fjodora I.  1584. – 1598. godine i oženio ga za svoju sestru Irinu. Nakon što je Fjodor I. umro 7. siječnja 1598. godine, Godunov je uzurpirao vlast u Rusiji te natjerao Semskih Sobor da ga 21. veljače službeno proglasi carem. Iste godine je i okrunjen. Boris Godunov bio je prvi car nakon dinastije Rjuriković. Oštro su ga napadali boljari jer su ga smatrali krivim za smrt Dmitrija Ivanoviča, najmlađeg sina Ivana Groznog.

Na unutrašnjem planu Godunov se suočio s velikim iseljavanjem seljaka zbog lošeg gospodarskog stanja zemlje. To je pokušao riješiti privremenim zabranom seljenja. Na vanjskom planu podigao je ugled zemlje nakon što je uspio podići rusku metropoliju u patrijaršiju. Rusija je ostvarila i određeni kulturni napredak te je gradio koaliciju protiv Osmanlija. Ipak, nije uspio spriječiti veliku glad, koja je pogodila zemlju i uzrokovala tešku krizu 1601. godine. U takvoj situaciji je lažni carević Dmitrij mobilizirao je vojsku, ali je Godunov umro vjerojatno od moždanog udara 1605. godine. Njegov maloljetni sin i supruga su ubijeni.

Život Borisa Godunova obradio je književnik Aleksandar Puškin, operu je skladao Modest Musorgski, a Sergej Bondarčuk snimio je dramu 1986. koja je sudjelovala na filmskom festivalu u Cannesu.

Piše: Marsela Alić

Reza Pahlavi imenovan je 1925. iranskim šahom. On je modernizirao državu i unaprijedio gospodarstvo, podigao je razinu obrazovanja i demokratizirao društvo. Jedna od reformi bila je zabrana nošenja čadora od 7. siječnja 1936. godine. Riječ je o pelerini nalik kaputu koja pokriva kosu, vrat i ramena te seže do gležnjeva.

Prve žene koje su se u javnosti pojavile bez čadora bile su šahova supruga i kćeri. Sudjelovale su na ceremoniji otvorenja novog instituta za obrazovanje učitelja u Teheranu. Sedmog siječnja slavio se kao Dan oslobođenja žena.

Iako u Kuranu postoje neki propisi o oblačenju žena, tijekom vremena su se ti propisi različito interpretirali, pa se ženska muslimanska odjeća razlikuje od zemlje od zemlje. Iranski čador bio je jedan od najstrožih običaja oblačenja, kakvi se ne nalaze u Kuranu. U međuvremenu je opet uvedena obveza nošenja čadora u toj državi.

Piše: Marsela Alić

Izvor: Povijest.hr