2. rujna 1991. Berak – zna li javnost za strašne logore, mučenja i ubijanja u Berku i Negoslavcima?
Obrana sela Berak u Zapadnom Srijemu slomljena 2. rujna 1991. godine. Toga dana u selu su ubijene četiri osobe, ranjeno ih je 11, a u logore je odvedeno 16 mještana. Najveća stradanja zabilježena su nakon pada obrane. Tada je u selu ustrojen logor i zabilježila su se najveća stradanja.
Ukupno su u Berku ubijena 44 mještana, a i danas, 26 godina poslije, na popisu nestalih nalazi se 10 mještana.
„Nitko za te zločine nije odgovarao i to je ono što nas boli. Preživjeli se i danas sjećaju tih dana kada su se premlaćivanja, silovanja i ubojstva događala na ulicama i po kućama“, rekla je predsjednica MO Berak Tatjana Penavić.
Berak je poznat kao mjesto gdje su počinjeni neki od najstrašnijih zločina tijekom Domovinskog rata. Mještani su ubijani na ulici, po kućama, bacani u bunare te mučeni u logoru koji je uspostavljen nakon okupacije sela. Tijekom okupacije hrvatskog Podunavlja seoska crkva Mučeništva sv. Ivana Krstitelja bila je pretvorena u diskoteku koju je vodio jedan od pripadnika zloglasnih Škorpiona.
Malo je poznato da je logor za Hrvate postojao i u obližnjem selu naseljenom Srbima Negoslavcima.
Sve zatočene osobe su se najprije dovodile u školu gdje se provodila ispitivanja nakon kojih ih se premještalo po podrumima privatnih kuća. Broj zatočenika kretao se ovisno o veličini podruma, ali okvirno je bilo od 10 do 50 zatočenih po pojedinom podrumu. Jedan dio logora kontrolirale su snage JNA, a drugi dio srpska paravojska i četnici. Ovaj drugi dio je dvostruko zloglasniji, jer teško da je itko preživio torture pijanih i razularenih četnika.
Svi zatočenici imali su ruke vezane žicom ili plastikom, a kada su vođeni na ispitivanja onda su im vezali i oči tako da ne mogu ništa vidjeti. Na ispitivanjima su ih batinama prisiljavali da se sjete “istine”. Zatočenici su premlaćivani do smrti, bez obzira radilo se to o muškarcima, ženama ili djeci. Preživjele sprovode dalje u logore u Srbiji i to u Begejce, Stajićevo, Bubanj potok.
Logor je otvoren početkom rujna 1991. godine, a zatvoren u prosincu iste godine. Kroz ova dva logora prošlo je cca. 1000 zatočenika, od toga je ubijeno ili se vodi kao nestalo 300 osoba.
Većina pronađenih osoba u masovnoj grobnici kod sela Berak žrtve su koncentracijskih logora u Negoslavcima.
Izvor: narod.hr
2. rujna 1945. Japan – na palubi broda Missouri potpisana predaja Japana
Zanimljivo je da je general MacArthur bio rođak poznatog komodora Perrya, koji je 1853. oružjem prisilio Japan na otvaranje prema Zapadu.
Na palubi američkog bojnog broda USS Missouri potpisana je na današnji dan 1945. formalna predaja Japana. Predaju su potpisali japanski ministar vanjskih poslova Shigemitsu i šef glavnog stožera general Umezu, a u ime saveznika general MacArthur. Zanimljivo je da je MacArthur bio rođak poznatog komodora Perrya, koji je 1853. oružjem prisilio Japan na otvaranje prema Zapadu. General MacArthur bio je heroj Drugog svjetskog rata, koji se proslavio tzv. island hopping strategijom tj. zaobilaženjem neprijatelja s leđa.
U godinama nakon rata MacArthur je, kao vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Japanu, postao de facto glavni upravitelj Japana. Kasnije će postati i glavni zapovjednik u Korejskom ratu, gdje će se opet proslaviti manevrom iskrcavanja iza leđa Sjevernokorejaca. Kad je komunistička Kina pružila potporu Sjevernoj Koreji, MacArthur je smijenjen zbog želje da napadne Kinu nuklearnim oružjem. Inače, MacArthur je bio i filipinski feldmaršal, a time i jedini američki general s činom maršala.
Današnji dan se u Japanu službeno naziva Dan žalosti za mrtvima u ratu i molitve za mir.
Izvor: narod.hr
Budim oslobođen od Osmanlija nakon 145 godina (1686.)
Dana 2. rujna 1686. oslobođen je Budim od Osmanlija nakon 145 godina provedenih pod njihovom vlasti. Budim je bio prijestolnica Ugarskog Kraljevstva još od srednjeg vijeka, a pod vlast Osmanlija pao je 1541. godine, sa znatnim dijelom Ugarske.
Tijekom osmanske vlasti bio je Budim glavni grad Budimskog ejaleta, velike upravne jedinice kojoj je na čelu bio beglerbeg. U vrijeme osmanske vlasti grad je stagnirao, a Osmanlije su veliku ugarsku kraljevsku palaču u pustili da propada, a kasnije ju pretvorili u skladište baruta, koje je eksplodiralo tijekom bitke 1686. godine.
Do bitke je došlo nakon poznatog osmanskog poraza pod Bečom 1683. godine, u sklopu Velikog turskog rata (poznat i kao Rat Svete lige) kad su se udružene kršćanske snage Svetog Rimskog Carstva, Papinske Države, Poljsko-Litavske Unije i Mletačke Republike (kasnije im se priključila i Rusija) započele veliku invaziju na teritorij pod osmanskom okupacijom.
Predvodnici habsburške vojske pri opsadi Budima bili su vojvoda Karlo od Lotaringije, markgrof Ludvig Vilim od Badena i austrijski grof Ernst Rüdiger von Starhemberg. U borbama je sudjelovao i kasniji hrvatski ban grof Adam Batthyány. Iako je kršćanska vojska bila višestruko brojnija, oslobođenje Budima izvedeno je tek iz drugog pokušaja, i to nakon velikih napora i gubitaka (procjenjuje se da su kršćani izgubili između 24.000 i 30.000 vojnika).
Nakon pada grada izveli su masakar muslimanskog i židovskog stanovništva te pljačkali njihovu imovinu. Jedan od Habsburških liječnika zapisao je: “Čak ni djeca u majčinim utrobama nisu bila pošteđena. Sva su poslana u smrt. To što se ovdje dogodilo užasnulo me. Ljudi su se pokazali okrutniji jedni prema drugima nego zvijeri.”
Piše: Boris Blažina
Počela gradnja zgrade Austrijskog parlamenta u Beču (1874.)
Dana 2. rujna 1874. položen je kamen temeljac za znamenitu zgradu Austrijskog parlamenta u Beču (njem. Parlamentsgebäude). Projekt za tu građevinu izradio je ugledni arhitekt Theophil Hansen, inače danskog podrijetla, kojeg je car Franjo Josip I. 1884. nagradio titulom baruna (njem. Freiherr). Hansen je projektirao i niz drugih znamenitih građevina u Beču, poput zgrade Musikvereina (bečkog glazbenog društva), kao i niz zgrada u grčkom glavnom gradu Ateni.
Zgrada Austrijskog parlamenta u Beču izrađena je u stilu koji podsjeća na arhitekturu grčkog hrama, čime pobuđuje asocijacije na Grčku kao kolijevku demokracije. Ipak, ta je zgrada izrađena u doba vladavine cara Franje Josipa u Austro-Ugarskoj, u vrijeme kad još nije moglo biti govora o pravoj demokraciji u austrijskim zemljama, kao ni u drugim dijelovima te monarhije. Službeni je naziv za zgradu u razdoblju Austro-Ugarske Monarhije glasio Reichsratsgebäude (njem. Zgrada Carevinskog vijeća), a u njoj su se sastajala zastupnička tijela austrijskog dijela monarhije tj. Cislajtanije (ugarski je dio monarhije imao vlastiti parlament u Budimpešti).
U dvorani koja je u austro-ugarsko doba služila za sastanke Gornjeg doma parlamenta tj. Doma vlastele (njem. Herrenhaus) danas zasjeda Donji dom Austrijskog parlamenta (njem. Nationalrat), dok današnji Gornji dom (njem. Bundesrat) zasjeda u njenom znatno manjem predvorju. Naprotiv, u dvorani koja je izvorno služila Poslaničkom domu (njem. Abgeordnetenhaus) parlamenta Cislajtanije danas se održavaju zajedničke sjenice obaju domova Austrijskog parlamenta. To je vrlo raskošno urešena dvorana prikladna za svečane prilike poput inauguracija austrijskih predsjednika.
Bitka kod Akcija – poraz Marka Antonija (31. pr. Kr.)
Dana 2. rujna 31. prije Krista dogodila se znamenita Bitka kod Akcija, u kojoj je Cezarov nasljednik Oktavijan pobijedio Marka Antonija i egipatsku kraljicu Kleopatru. Radilo se o jednoj od najodlučnijih bitaka za svjetsku povijest jer je Oktavijanova pobjeda omogućila njegovo faktičko osnivanje Rimskog Carstva, jedne od najvažnijih institucija u povijesti svijeta.
Bitka se dogodila nedaleko od grčke obale, na ulazu u strateški važan Ambrakijski zaljev. Taj zaljev obuhvaća čak oko 50.000 hektara morske površine, a od Jonskog ga mora dijeli uski prolaz širok samo 580 metara. Na rtu smještenom kod ulaza u taj morski prolaz nalazi se antički grad Akcij (lat. Actium). Oktavijanovom flotom zapovijedao je u spomenutoj bitki Marko Vipsanije Agripa, poznat po kasnijim velikim graditeljskim pothvatima u Rimu (postao je i Oktavijanovim zetom).
Oktavijanova je flota sadržavala oko 250 ratnih brodova, većinom manjih brodova liburnskog tipa. Flota Marka Antonija bila je brojnija i sastojala se od tipičnih rimskih kvadrirema i kvinkverema (brodovi s 4 odnosno 5 redova vesala) te velikih ratnih galija od kojih je naveća imala čak 10 redova vesala. Iako su bili vrlo otporni i moćni, Antonijevi brodovi nisu mogli dobro manevrirati. Posade su im bile desetkovane bolestima, dok su Oktavijanovi mornari bili zdravi i iskusni. Nadalje, jedan od Antonijevih zapovjednika prebjegao je Oktavijanu i otkrio mu Antonijeve ratne planove.
Kleopatrina flota s velikim egipatskim ratnim galijama bila je nešto dalje od središta bitke, a pobjegla je ubrzo nakon njenog početka prema otvorenom moru. Razlog toga i dalje je nepoznat Među brodovima Marka Antonija raširila se panika pa su razmjerno brzo pobijeđeni. Nakon što je izgubio flotu, napustila je Marka Antonija i njegova kopnena vojska, koja je uoči bitke bila praktički podjednako jaka kao i Oktavijanova.
Izvor: Povijest.hr
