Hanibalova najveća pobjeda nad Rimljanima (216. pr. Kr.)
Bitka kod Kane odigrala se tijekom Drugog punskog rata (218. – 201. pr. Kr.), nakon što je Hanibalova vojska uz velike muke prešla Alpe.
Jedna od najznačajnijih i najviše proučavanih bitaka u ljudskoj povijesti dogodila se 2. kolovoza 216. pr. Kr.. Vojska od 50.000 Kartažana pod čuvenim vojskovođom Hanibalom suprotstavila se mnogo većoj rimskoj vojsci (86.000 vojnika) koju su vodili konzuli Julije Emilije Paul i Terencije Varo. Hanibalova briljantna taktika omogućila je Kartažanima da temeljito poraze Rimljane.
Bitka se odigrala tijekom Drugog punskog rata (218. – 201. pr. Kr.), nakon što je Hanibalova vojska uz velike muke prešla Alpe. No, time je Hanibal dobio stratešku prednost i porazio Rimljane u bitkama kod Trazimenskog jezera i Trebije. Rimljani su zato okupili golemu vojsku i dočekali Hanibala na ušću rijeke Ofanto u Apuliji.
Hanibal je postrojio svoje snage tako da maksimalno iskoristi svoju brojčano i kvalitetno nadmoćnu konjicu (postavio ju je na krila), dok je u sredini bojne linije izmiješao veterane s neiskusnim vojnicima, vjerojatno u nadi da će prvi poduprijeti i nadoknaditi slabosti potonjih. Hanibal se, za razliku od rimskih zapovjednika koji su se tradicionalno postavili uz konjicu na krilima vojske, nalazio u središtu bojne linije, među pješaštvom. Iako se često spominje panika koju su među Rimljanima izazvali Hanibalovi slonovi, do Kane su svi već bili izginuli.
Nakon neodlučnog sukoba lakih pješaka došlo je do sukoba teškog pješaštva u središtu bojnog polja i konjice na krilima. Dok su rimski pješaci polako potiskivali Kartažane u središtu bojnog polja, kartažanski laki pješaci na krilima se nisu odmah uključili u borbu, već su rimskim pješacima priši s bokova. Još gore po Rimljane, kvalitetna prednost kartažanske konjice omogućila joj je da brzo natjera svoje rimske protivnike u bijeg. Time su Kartažani rimsku vojsku uhvatili u dvostruko okruženje. Zatim ju je kartažanska konjica napala s leđa i gotovo potpuno uništila – ubijeno je oko 50.000 Rimljana, uključujući Paula, dok su Kartažani imali svega 6.000-8.000 mrtvih. Prema nekim izračunima, u posljednim je stadijima bitke svake minute umiralo oko 600 Rimljana!
Rimska je legija bila izvrsno uvježbana, organizirana i opremljena, među najboljim vojnim jedinicama svoga vremena. No, Rimljani su izvukli bolnu pouku o tome kako i najbolja vojska može biti neučinkovita ako je neadekvatno vođena. Rimljani nisu iskoristili brojčanu premoć, niti su pravovremeno reagirali na prodor kartažanske konjice.
Ipak, iako je bitka predstavljala velik taktički poraz za Rimljane, strateška prednost Rima u smislu ljudstva i odanosti njegovih saveznika omogućila mu je da se brzo oporavi i porazi Hanibala kod Zame 202. pr. Kr. i odnesu pobjedu u ratu.
piše: Dražen Krajcar
Pokrenuti slavni žičani tramvaji u San Franciscu (1873.)
Žica koja ih je pokretala pomicala se stalnom brzinom od oko 15 kilometara na sat.
Drugog kolovoza 1873. godine u San Franciscu počeli su voziti prvi tramvaji na žičani pogon, vozila javnog prometa po kojima je taj grad postao svjetski poznat. Takva su se vozila održala sve do danas, a postala su u međuvremenu jednom od najprepoznatljivijih turističkih atrakcija u San Franciscu. Riječ je o tramvajskim vozilima koja pokreće žica (kabel) ugrađena u cestu između dviju tračnica. Žica se pokreće konstantnom brzinom, a tramvajsko vozilo može stati na određenoj stanici otkvačivanjem od nje, dok put nastavlja ponovnim kvačenjem za nju. Zbog takvog pogona spomenuta tramvajska vozila ne posjeduju vlastiti motor i razmjerno su tiha, a mogu se uspinjati i po znatnim uzbrdicama.
Prva linija žičanog tramvaja u San Franciscu nosila je naziv Clay Street Hill Railroad, a protezala se po ulici Clay, koja prolazi i kroz znamenitu Kinesku četvrt San Francisca. Ta je linija bila komercijalno vrlo uspješna pa su je slijedile nove, tako da su do 1890. godine u San Franciscu otvorene čak 23 linije žičanog tramvaja. Žica koja ih je pokretala pomicala se stalnom brzinom od oko 15 kilometara na sat, a pogonjena je bila iz središnje strojarnice. Pojedinim tramvajskim vozilima upravljali su hvatači (engl.gripmen), koji su morali biti prilično vješti u otkvačivanju i kvačenju vozila za žicu. San Francisco danas je jedini grad u SAD-u u kojem još uvijek prometuju žičani tramvaji.
Zanimljivi detalji o savezničkoj konferenciji u Potsdamu (1945.)
Od trojice velikih vođa savezničkih sila u Drugom svjetskom ratu (Churchill, Roosevelt, Staljin), na završetku konferencije u Potsdamu bio je prisutan samo Staljin.
Dana 2. kolovoza 1945. godine Saveznička konferencija u Potsdamu, na kojoj su donijete važne odluke o sudbini poslijeratnog svijeta, završila je. Naime, Drugi svjetski rat u Europi završio je samo nekoliko mjeseci ranije, a u Aziji je još uvijek trajao. (nuklearna bomba bačena je na Hirošimu samo četiri dana nakon završetka Potsdamske konferencije). Završetku konferencije u Potsdamu nisu prisustvovali ni Franklin Delano Roosevelt ni Winston Churchill, premda su vodili svoje države do pobjede u Drugom svjetskom ratu. Naime, Roosevelt je preminuo u travnju iste godine, manje od mjesec dana prije njemačke predaje, a Winston Churchill izgubio je izbore upravo u razdoblju održavanja konferencije, tako da ga je tijekom nje zamijenio novi britanski premijer Clement Attlee (vođa laburista). SAD je u Potsdamu predstavljao Harry S. Truman, koji je kao Rooseveltov potpredsjednik naslijedio pokojnika na predsjedničkoj poziciji.
Od trojice velikih vođa savezničkih sila u Drugom svjetskom ratu (Churchill, Roosevelt, Staljin), na završetku konferencije u Potsdamu bio je, dakle, prisutan samo Staljin. Zanimljivo je da je konferencija održana u dvorcu Cecilienhof kod Potsdama, oko 23 kilometra od središta Berlina. U tom je dvorcu do 1945. godine stanovao njemački krunski princ (prijestolonasljednik) Wilhelm, sin posljednjeg njemačkog cara Vilima II. iz dinastije Hohenzollern. Pri kraju rata sovjetske su snage zauzele dvorac, tako da je u trenutku održavanja konferencije on bio na sovjetskom teritoriju. Inače, taj je dvorac imao navodno čak 176 prostorija, a ime je dobio po Ceciliji, supruzi spomenutog krunskog princa Wilhelma.
Junačka akcija Johna F. Kennedyja u Drugom svjetskom ratu (1943.)
Kennedy je poslao poruku spasiocima po domorodačkom izaslaniku, tako da je poruku urezao u kokosovu ljusku.
Dana 2. kolovoza 1943. godine učinio je budući američki predsjednik John F. Kennedy junačko djelo u Drugom svjetskom ratu kojim se proslavio kao ratni heroj. Naime, Kennedy se nakon što je počeo rat učlanio u Američku ratnu mornaricu, nakon što ga je kopnena vojska diskvalificirala zbog kroničnih problema s leđima. U mornaricu je ušao pomoću veza (otac mu je bio američki ambasador u Londonu) i dobio je časnički čin. Postavljen je za zapovjednika patrolnog torpednog čamca PT-109. Bili su to najveći američki torpedni čamci u Drugom svjetskom ratu. Dugački 24 metra i teški oko 56 tona, imali su tri V-12 motora, ukupne snage čak 3500 konja. To im je omogućavalo zavidnu brzinu od čak 76 km/h. Naoružani torpedima težine 1.200 kg s bojnim glavama od 211 kg., mogli su uništavati čak i oklopljene brodove, mnogo veće od sebe.
Kennedy je bio zapovjednik jednog takvog plovila na jugu Tihog oceana, kad ga je u noći zadesio japanski napad. Noć je bila bez mjesečine, Kennedyjev je torpedni čamac plovio polako na samo jednom motoru da bi proizvodio što manju buku. Iznenada, posada je uočila da prema njima velikom brzinom ide japanski razarač Amagiri. Kennedy i njegovi mornari imali su manje od 10 sekundi da reagiraju. Japanski razarač zaletio se pramcem u njih brzinom između 43 i 75 km/h. Razarač je bio težak oko 2.000 tona, što je oko 36 puta više od Kennedyjevog torpednog čamca! Kennedyjevo se plovilo doslovno raspolovilo od siline udara. Dvoje mornara je poginulo, a Kennedy je s ostalih desetak skočio u more. Okupio ih je u vodi i predložio im da glasuju žele li se predati ili dalje boriti. Odlučili su se za borbu. Počeli su plivati prema najbližem otoku. Kennedy je plivajući ustima vukao jednog ozlijeđenog člana posade. Došli su do otoka Kasolo u Solomonskom otočju. Taj otočić, koji se danas naziva Kennedy Island, imao je samo 90 metara u promjeru i nikakve hrane. Zato je Kennedy junački otplivao do susjednog većeg otoka po hranu i vodu za svoje ljude i po kontakt za pomoć. Kennedy je poslao poruku spasiocima po domorodačkom izaslaniku, tako da je poruku urezao u kokosovu ljusku. Nakon 6 dana spasioci su ih pronašli. Kasnije je Kennedy tu kokosovu ljusku držao u Ovalnom uredu Bijele kuće na svom radnom stolu.
Za junačka djela Kennedy je odlikovan Medaljom američke mornarice i marinaca. Status ratnog heroja mnogo mu je pomogao u kasnijoj političkoj karijeri. Neki smatraju da se zbog svoje ozljede leđa nije mogao sagnuti onog sudbonosnog dana kad su pucali na njega u Dallasu i ubili ga.
Najvažnija pomorska bitka u povijesti? (1798.)
Admiral Nelson izjavio je nakon pobjede gledajući poražene Francuze: “Pobjeda nije dovoljno snažna riječ za ovakvu scenu”.
Admiral Nelson ostvario je najveću pobjedu u svojoj karijeri gotovo uništivši francusku flotu u slavnoj Bitki kod Nila, 2. kolovoza 1798. godine. Nelson je nakon pobjede sam izjavio kad je gledao poražene Francuze: “Pobjeda nije dovoljno snažna riječ za ovakvu scenu”. Po nekima je to bila najvažnija pomorska bitka u povijesti, značajnija čak i od Nelsonove pobjede kod Trafalgara.
Okolnosti su bile ovakve: mladi general Napoleon Bonaparte isplovio je dva i pol mjeseca ranije iz Francuske za Egipat u odvažnoj misiji osvajanja sjeverne Afrike, Palestine i puta prema Indiji. Francuska flota bila je ogromna: 40.000 vojnika i 10.000 mornara ukrcano je na preko 400 brodova. Sam Napoleon plovio je na glavnom admiralskom brodu flote – moćnom Orientu sa 118 topova. Taj brod pripadao je najvećoj klasi jedrenjaka ikada izgrađenoj do tada (ne računajući španjolski superbrod Santisima Trinidad). Britanski admiral Nelson krenuo je u potjeru za francuskom flotom, želeći uhvatiti Napoleona. Bio mu je za petama, ali Napoleon se ipak s armijom uspio iskrcati u Egiptu i osvojiti tu zemlju. Francuska flota, međutim, usidrila se u zaljevu Abukir pokraj Aleksandrije. Kad je Nelsonova flota došla, gotovo je odmah napala francuske brodove. Snage dvaju flota bile su otprilike izjednačene.
Francuskom je flotom zapovijedao viceadmiral François-Paul Brueys d’Aigalliers, smješten na spomenutom zapovjednom brodu flote. Britanci su silovito napali. Nelson je bio na admiralskom brodu HMS Vanguard, tri puta lakšem od Orienta i sa samo 74 topa. Britanski brod HMS Bellerophon (na palubi kojeg će se Napoleon konačno predati Britancima 18 godina kasnije) izvršio je napad na Orient izloživši se paljbi njegovih brojnih topova. Francuski admiral pogođen je i skoro prepolovljen jednom britanskom topovskom kuglom. Na Orientu je iznenada izbila vatra, koja se proširila na spremište s barutom. Ogromni brod je eksplodirao, ubivši svog kapetana Casabiancu i njegovog 12-godišnjeg sina. Francuzi su bili do nogu poraženi, s između 3.000 i 5.000 žrtava. Britanaca je, naprotiv, poginulo 218.
Nelson je također teško ranjen u bitki. Pogodila ga je francuska kugla u glavu, blizu čela, pa je morao biti operiran. Već prije je bio izgubio jednu ruku i jedno oko u bitkama. Kao nagradu za pobjedu Nelson je proglašen britanskim lordom.
Izvor: http://povijest.hr/
