Otvorena tržnica Dolac – spomenik klopi (1930.)

U davnini se uz crkvu sv. Marije na Dolcu nalazilo groblje. Kosti nekih pokojnika otkrivene su kad se kopao teren za izgradnju današnje tržnice.

Najveća i najpopularnija zagrebačka tržnica Dolac svečano je otvorena 1. rujna 1930. godine. Prije njenog otvaranja Zagrepčani su glavnu tržnicu imali na Trgu bana Jelačića, nekadašnjoj Harmici. S vremenom je nastala potreba da se tržnica ukloni s glavnog zagrebačkog trga, kako bi se dobio čist i reprezentativan javni prostor. Nakon što je odbačeno nekoliko lokacija na kojima je trebalo smjestiti novu tržnicu (Martićeva ulica, današnji Britanski trg, Cesarčeva ulica..) napokon je gradsko poglavarstvo odabralo lokaciju na Dolcu, prema idejnom rješenju arhitekta Viktora Kovačića.

Kovačićev plan nadopunio je arhitekt Vjekoslav Bastl, a radovi na dolačkom brijegu počeli su 1927. godine. Dolac je u to vrijeme bio svojevrsna sirotinjska četvrt prepuna malih kućeraka gusto naslaganih između Kaptola i crkve sv. Marije. Sve te kućice porušene su da bi se dobio otvoreni prostor za novu tržnicu. Do crkve sv. Marije nalazio se u davnini i samostan, čiji su temelji došli na vidjelo pri raskopavanju lokacije za novu tržnicu. Pri kopanju terena za tržnicu otkrivene su i kosti s groblja koje se nekada nalazilo uz crkvu sv. Marije.

Glavni zagovaratelj za izgradnju tržnice bio je gradonačelnik Vjekoslav Heinzel, a zatim i njegov nasljednik Stjepan Srkulj. Radovi su potrajali skoro tri godine, jer se osim gornjeg dijela odlučilo otvoriti i podzemni s najmodernijim  hladnjačama koje su nabavljene u inozemstvu. Novu tržnicu svečano je otvorio gradonačelnik Srkulj prigodnim govorom. Na otvorenju se skupilo mnoštvo uglednika i običnih građana koji su oduševljeno razgledavali novu tržnicu.

Tržnica Dolac do danas je ostala najprepoznatljiva po tradicionalnim kumicama koje prodaju na štandovima. Godine 2006. podignut je na Dolcu i spomenik Kumici Barici, rad kipara Stjepana Gračana, najvjerojatnije jedini te vrst na svijetu.

“Dolac je najljepši, najmonumentalniji spomenik klopi, što ga Zagreb ima. Za gurmane ta je stara tržnica isto što i za bogomoljce katedrala”, napisao je poznati zagrebački kroničar Zvonimir Milčec.

piše: Dražen Krajcar

Nacionalna tvrđava – plan obrane Švicarske u slučaju njemačkog napada (1939.)

U slučaju njemačkog napada, švicarska se vojska trebala na brzinu povući na jake obrambene položaje u Alpama i tako stvoriti tzv. Nacionalnu tvrđavu. Hitler je tijekom rata doista bio ljut na Švicarce i više je puta zahtijevao planove za osvajanje te zemlje. Ipak, odluku o napadu nikada nije donio.

Odmah nakon što je Hitlerova Njemačka napala Poljsku 1. rujna 1939. godine Švicarska je provela masivnu mobilizaciju svojih građana za vojnu službu. Cijela je država mobilizirana za svega tri dana. Premda danas ljudi Švicarsku, zbog njene tradicionalne neutralnosti, obično ne povezuju s vojnom silom, zanimljivo je da je u Drugom svjetskom ratu ta država bila na visokom stupnju militariziranosti.

U Švicarskoj postoji pravilo da se čin generala koristi samo kad je zemlja u ratnoj opasnosti. U mirnodopskim stanjima najviši se vojni čin naziva zapovjednik korpusa (njem. Korpskommandant, franc. commandant de corps). Naime, generala može imenovati samo Savezna skupština, i to na zajedničkoj sjednici obaju domova. Tako izabrani general dobiva vrhovno zapovjedništvo nad oružanim snagama.

I doista, uoči njemačkog napada na Poljsku, Savezna skupština imenovala je generala – prvog nakon završetka Prvog svjetskog rata. Ime mu je bilo Henri Guisan i on je vjerojatno najpoznatiji vojni zapovjednik u cijeloj švicarskoj vojnoj povijesti.

General Henri Guisan odlučno je i brzo reagirao čim je Hitlerova Njemačka pokazala znakove agresije prema Poljskoj. Naredio je masovnu mobilizaciju i utvrđivanje švicarskih linija obrane. Mobilizacijom je stvorena sila od oko 430.000 vojnika.

Pod zapovjedništvom generala Henrija Guisana stvoren je zanimljiv plan obrane Švicarske u slučaju njemačkog napada. Naime, vojska se trebala na brzinu povući na jake obrambene položaje u Alpama i tako stvoriti tzv. Nacionalnu tvrđavu ili Švicarsku tvrđavu .

Takva bi tvrđava u Alpama Nijemcima bila tvrd orah za osvajanje i Švicarci su računali da Njemačka ne će riskirati gubitak velikog broja vojnika. I doista, Njemačka se nikada nije odlučila za osvajanje Švicarske, premda su postojali planovi za to (tzv. Operacija Tannenbaum). Hitler je tijekom rata doista bio ljut na Švicarce i više je puta zahtijevao planove za osvajanje te zemlje. Ipak, odluku o napadu nikada nije donio.

Prvi spomen Slatine (1297.)

Foto od:http://marinianis.tv/5514/

Slatina je naselje između Papuka i rijeke Drave, ispod jednog papučkog prijevoja. Bila je naseljena od najstarijih vremena. Pronađeni su ostatci prapovijesne Starčevačke kulture, a na rimskim kartama iz 3. stoljeća zabilježena je pod nazivom Marinianis. Pronađen je velik broj ostataka i novca iz rimskog razdoblja. Dosad je otkriveno šest arheoloških lokaliteta: Aleksandrovac – “Hercegovac” pretpovijesna nekropola, Čađavica – srednjovijekovna nekropola, Mikleuš – pretpovijesno naselje, Noskovci – pretpovijesno naselje, Sopje – pretpovijesno naselje i Sladojevci/ciglana – antička nekropola.

Opis mjesta iz 12. stoljeća koje se nalazilo u plemenskoj župi Novaki odgovara lokaciji Slatine. Ta se župa raspala u 13. stoljeću, a Slavonija se ustrojena u županije. Tad je postala posjed Zagrebačke biskupije i prvi put se spominje pod nazivom Zalathnuk u ispravi zagrebačkog biskupa Mihovila. Izdao ju je 1. rujna 1297. godine. Kroz povijest su zabilježeni brojni nazivi (Saladnah, Slatinaj, Zalathnoh, Zalathnuk, Salathnock, Salathinaj, Szlatyn). Isprva je pripadala virovitičkoj županiji, a kasnije Križevačkoj. Naselje se nalazilo na sjecištu važnih prometnica koje su povezivale Njemačku i Ugarsku.

Slatina se iz biskupijskog trgovišta s drvenom utvrdom razvila u srednjovjekovni grad s podgrađem. Najstariji grb potječe iz 15. stoljeća, kad je Slatinom vladao Jane de Chanyk. I danas je to službeni grb. U osmanskim pohodima stanovništvo Slatine i okolice većinom je pobjeglo, pa je grad osvojen 1544. Oslobođen je tek krajem 17. stoljeća. Nakon što je vlasnik Slatine postao Marko Aleksandar barun Pejačević, čitav je kraj doživio nagli razvoj. Sredinom 19. stoljeća Slatinu su kupili njemački knezovi Schaumburg-Lippe i uveli industrijalizaciju. Početkom 20. stoljeća u Slatini je postojala tvornica nagrađivanog pjenušca.

Piše: Marsela Alić

Andrija Štampar – utemeljitelj narodnog zdravlja (1888.)

Andrija Štampar rodio se 1. rujna 1888. kod Pleternice. Nakon školovanja u Vinkovcima otišao je u Beč i diplomirao medicinu. Radio je kao načelnik higijenske službe Ministarstva narodnog zdravlja u Beogradu. Tad je Hrvatska bila dio Kraljevine SHS. Zagovarao je socijalnu medicinu i edukaciju širokih slojeva društva o zdravlju. Postavio je temelje javnozdravstvene službe te osnovao brojne socijalno-medicinske ustanove. Smatrao je da je preventiva najvažnija te da svaka osoba mora imati pravo na besplatno liječenje. Upravo zbog socijalnodemokratskih stavova prisilno je umirovljen 1931. godine.

Potom je radio za strane zdravstvene organizacije u Europi i SAD-u. Mnoge njegove projekte financirala je Rockefellerova zaklada, a u Kini je reorganizirao javno zdravstvo. Nakon povratka u Hrvatsku ustaški režim ga je uhitio i proslijedio nacistima, pa je zatvoru u Grazu dočekao kraj rata. Nakon toga izabran je za dekana Medicinskog fakulteta 1940. Kasnije je radio kao ravnatelj Škole narodnog zdravlja (koju je osnovao i nosi danas njegovo ime), rektor zagrebačkog Sveučilišta i predsjednik JAZU-a. Organizirao je oko 250 zdravstvenih ustanova. Osnovao je Institut za higijenu rada, više škole za medicinske sestre, domove narodnog zdravlja, Centralni higijenski zavod u Beogradu, Institut za malariju, brojne bakteriološke stanice i specijalizirane ambulante.

Nakon Drugog svjetskog rata izabran je za prvog potpredsjednika Ekonomsko-socijalnoga vijeća UN-a te je jedan od suosnivača Svjetske zdravstvene organizacije i njezin prvi predsjednik.

Piše: Marsela Alić

Izvor:Povijest.hr

PODIJELI