Darovi Duha Svetoga i varljive emocije

323

Razlučivanje duhova velika je milost, molimo li za nju? Ako već primismo taj dar Božji koristimo li ga sa zahvalnošću u svakodnevnom životu? Od “sitnica” pa do velikih stvari? Jesmo li svjesni da mnoštvo “sitnica” i krivih odluka mogu odvesti na stranputice s kojih se teško vratiti, promijeniti smjer , da mogu odvesti daleko od Boga? Neke odluke donosimo impulzivno, o nekima promišljamo i kalkuliramo, no jesmo li svjesni važnosti molitve za razlučivanje i Božje vodstvo ne samo pred samo odlučivanje, već i pred samo razmišljanje o dotičnoj stvari/problemu. Najveći problem većine nas su emocije kojima pridajemo preveliku važnost. Međutim, emocije često vode u propast. Ponekad trenutnu, češće dugoročnu, a ustrajemo li isključivo na njima i temeljimo li svoje odluke na njima sasvim je moguće da su nam karta u vječnu propast. Tako lijepo upakirana. Uglavnom u osjećaj ugode, kvazi ljubavi ( što je sumanuto jer ljubav je odluka, a ne neki patetičan emotivni trans). Čovjek zahvaćen Božjom milošću vjere zna da nakon Njegovog zahvata ostatak puta ovisi o njegovoj vlastitoj slobodnoj volji koja se treba bazirati prvenstveno na razumu. Ako razum i emocije u određenom segmentu idu ruku pod ruku odlično! No, ako se razilaze uvijek, ali uvijek poslušaj razum! Emocije su varljive čak i kad nam se čini da činimo dobro, da odlučujemo dobro, ako se ne poklapaju s onime što nam razum nalaze, odbaci ih! Bog sigurno ne igra na kartu patetike. Dakle jasno je.
Naš život i čitav hod u vjeri, kao i dokle ćemo u tome dospjeti, na koncu ovisi o tom nizu “sitnih”, svakodnevnih odluka. Prije svega traži Duha razboritosti i mudrosti ( nije slučajno da nijedan od darova Duha Svetoga nije emotivnost), ljubav da, požrtvovnost i dar služenja da , ali nikakva sentimentalna patetika koja se s time tako često zamjenjuje. Tko traži, bit će mu dano kaže sam Bog, dakle ne ustručavaj Ga se i prije naizgled najbezazlenije sitnice tražiti da te savjetuje i vodi svojim Duhom. Spoznaja može biti Njegovo nadahnuće, tvoj vlastiti glas ili onog s druge strane. Ako je od Njega vjerojatno neće biti na tvoju pretjeranu ugodu, al osjetiti ćeš mir i zadovoljstvo unatoč naporima na koje možda nisi računao, unatoč tome što možda na prvu ništa ne izgleda onako kako si ti htio i zamišljao, ali upamti-mir i zadovoljstvo. Bog ima bolji plan! Nečeš možda odmah spoznati kako razriješiti datu situaciju/problem, al dobit ćeš milost potpunog povjerenja u Božju providnost koja će kroz ljude i okolnosti posložiti sve baš kako treba biti. I ključno-uvijek, ali uvijek će biti u skladu sa Božjom riječi.
Tvoj glas bi ti , s druge strane, mogao sugerirati i činjenje dobra , ali stavljati će tebe ispred tog činjenja. Tvoju sigurnost, tvoje raspoloženje, tvoje emocije. I lako ga je zamijeniti sa nadahnućem Duha jer isto može navoditi na neko dobro koje ćeš i krenuti činiti, ali što kad entuzijazam splasne, raspoloženje padne, emocije postanu nestabilne? Past ćeš u vlastitu klopku. Onu emotivnu jer si zanemario razum koji je glavni kriterij svakog dobrog i korisnog odlučivanja. Odlučio si se za “bitku” koja nije tvoja, koju ti Bog nije namijenio jer je imao drugi plan za tebe. I odustat ćeš. U najboljem slučaju potrošio si vrijeme uzalud. Loših varijanti puno je vise.
Naravno, raspoloženje, entuzijazam , jakost i sve ostalo izmjenjivat će se i u stvarima na koje nas sam Duh navodi da ih činimo, ali razlika je u tome sto ako one dolaze od Boga On će nas jačati kad klonemo, dizati kad padamo, On neće dopustiti da, ako mu kažemo EVO ME, što god moramo ne uspijemo ispuniti. Jer je na slavu Njegovu jer je po volji Njegovoj. Gdje mi ne možemo dalje ili gdje nam se vrata zatvaraju Božja providnost ih otvara ili gradi nove puteve. Potreban je samo naš pristanak i slobodna volja, naš trud koji je ljudski toliko jadan, a ostalo će On.
Sotonski glas je često proziran-ja, ja pa još malo ja. Ne ostavlja prostora za drugoga, ako ga i ostavi vrlo ga je malo , a djela ( iako bila fino upakirana) na koja će nas navoditi pobuđivat će u nama oholost, taštinu..smrtne grijehe kojima zatvaramo vrata Bogu. Svaka odluka na koju nas on nadahnjuje tjera nas da gubimo vrijeme za bitno, da “nagrađujemo” i hranimo isključivo sebe ( kod onih koji pokušavaju slijediti Krista još je podmukliji pa navodi na pretjerane i lažne pobožnosti koje nemaju veze sa duhovnomu ni nasljedovanjem Krista već nas uvjerava da je naša vjera samo za nas i nasu korist-kad primijetiš sebičnost u služenju, molitvi i ljubavi za druge unatoč svim pobožnostima koje činiš preispitaj se) . Nadalje, uvijek je prisutan nemir, tjeskoba i nesigurnost, povjerenja u Božju providnost apsolutno nema jer ni nadahnuće za činjenje ne dolazi od Boga, pa kako će li je onda biti? U takvom stanju, posljedično, mudre odluke vise nisu ni moguće. Jedna za drugom vode bezvrijednom i ispraznom životu, a ako ustrajemo potpunoj udaljenosti od Boga. Molitva za nadahnuće Duha Svetog prije svega, zatim razum, razum pa još malo razum i isključivanje vlastitih emocija i patetika prije svakog odlučivanja. Tim redoslijedom mora biti dobro 🙂

Andrea Kramarić

PODIJELI