Čovjeku naviknutom na kakvu takvu stabilnost, na ljudske obzire i podršku, čovjeku u svom svojem komforu teško je računati samo s Boga, on Božju providnost ne može razumjeti u svojoj suštini, iako može biti uvjeren da joj se prepustio, no lako je biti uvjeren u nešto dok sve ide “prema planu”, ljudskom planu.
I tako čovjek korača kroz život ponosan na svoju vjeru, ponosan na svoje pouzdanje u Boga, zadovoljan sobom, zadovoljan svojim hodom u vjeri i ponosan na svaki svoj korak što ga učini prema Kristu. Neki s pravom jer doista koračaju s Njime i prema Njemu i On ih štiti, izvodi sve na dobro, dok drugima se dogodi kolaps. Kolaps života. U bilo kojem segmentu, ponekad i u svim segmentima. Slijedi otriježnjene. Milijoj pitanja, suza, ljutnje, optužbi, uzvika Bože gdje si sad i zašto si me ostavio! Pitanja u kojima prozivamo i optužujemo samog Boga! Njega ispitujemo, prebacujemo odgovornost , ni na tren ne bacivši oko na sebe. Da brate, na sebe. Ti nisi hodao s Bogom ni prema Njemu, koliko god u to tada bio uvjeren, hodao si u vlastitoj oholosti i zadovoljstvu jer je sve išlo kako si želio. Kako si TI želio. Možda je i Bog to tada želio za tebe, ali On je vidio kako ideš u vlastitu propast, čvrstim i ponosnim koracima hvaleći Boga jer je sve kako treba. Samo zato. Kolaps kako ga ti doživljava je bio jedini način da te zaustavi u tome. A što sad? Što sad kad su te okolnosti iznevjerile, kad si sam sebe iznevjerio, kad su te ljudi iznevjerili-jer ljudi to čine “slabijima” od sebe. Odbacuju ih, govore bit će bolje i nestaju. Odustaju. Daju ti razlog više da i ti sam od sebe odustaneš. I boriš se neko vrijeme svojim ljudskim i ograničenim naporima i na kraju odustaneš sam od sebe. Na svojoj kalvariji života, usred nje. Stojiš sam , ogoljen, odbačen, malaksao..bez ljudskih obzira, bez sebe, bez Boga.
Kloneš. Čini ti se da drugog izbora ni nemaš.
Zaista ni nemaš. Nemaš ako si odustao od Boga. Nemaš ako nisi shvatio zašto je Bog dopustio tu postaju tvog kriznog puta. Nemaš ako je ne prihvatiš kao milost.
Brate, shvaća li ta postaja spasila te ohole vjere , spasila te koračanja u vječnu propast-dok si bio uvjeren da slijediš Svjetlo! Da, to su te suptilne sotonske zamke.
Ta postaja vodi te prema umiranju, umiranju grijehu , vodi te raskidanju računanja sa samim sobom, ljudima i sretnim okolnostima. Ta postaja vodi te smrti da bi uskrsnuo novi, pročišćen ti. Koji neće računati vise sa ničime i nikome osim sa samim Bogom!
Ali trgni se Božji stvore, nemoj stajati i očajavati usred kalvarije, kreni sitnim koracima, ali kreni! Tvoj Bog hoda uz tebe, podupire te svojom desnicom, kad padneš podići će te, kad se slomiš ojačat će te, obrisati će tvoju krv, znoj i rane. On nije kao ljudi, On nije kao ti, On ne odustaje od Tebe! Ni pod koju cijenu, ni kad Mu više nemaš što dati. Teško ti je posve povjerovati posto si navikao biti ostavljen kad više nemaš što dati jer tad te napušta svijet, tad i samog sebe napastan, ali hej čovječe Bog to ne čini! Daruj mu samo vjeru. Iako je ostalo toliko malo da se i sam stidiš. Daruj Mu je. I bit ćeš svjedokom kako je umnaža.
Živi Bog je ovog trena uz tebe. On ne čeka da budeš bolje. On je sad tu. Povjeruj! Nemoj ni ti čekati i odgađati da Mu se obratiš, da Ga zamoliš za pomoć. Nemoj čekati da budeš bolje, da možeš “bolje” moliti, da Mu se možeš “ljepše” obratiti. Ne!
Tvoja molitva iako bila sastavljena od jedne jedine riječi na tvom hodu kalvarijom ima veću snagu nego čitavi molitvenici dok imaš snage da ih lijepo izrečeš.
Gospodin je prošao sve postaje davno prije tebe , za tebe, osvijesti to!
Kad se najmanje nadaš Njegova providnost uputit će i tebi tvog Šimuna Cirenca. Najčešće u obliku potpuno neznanca. Tako to obično biva. Ni samom Kristu na Njegovoj kalvariji nisu pomogli križ nositi oni koje je liječio, ozdravljao..već “slučajno” zalutali Cirenac.
“Dolutat” će On i do tebe 🙂 To je ta Božja providnost. Budi zahvalan na njoj, budi zahvalan na njemu, budi zahvalan na svom križnom putu, budi zahvalan jer te vodi prema Svjetlu i slavi uskrsnuća.
I na kraju, ne krivi se , lako je upasti i zamku duhovne oholosti. Ali nauči lekciju. Zahvali na njoj i kreni dalje, ali ovaj put računajući SAMO s Bogom. Jer sve ostalo se mijenja, samo Bog ostaje isti, samo na Njega uvijek možeš računati, bez obzira na okolnosti, bez obzira na sebe.
Andrea K.
