Mnogi knjigu proroka Daniela zovu proročkom knjigom. Ona u istinu to i je, ali osim proročke karakteristike, ona ima još jedan vrlo važan zadatak, a to je jačanje u vjeri. Spisi proroka Daniela imaju za cilj primjerima i proročkim viđenjima pokazati nam da naše povjerenje u Boga je u istinu uvijek znam kome vjerujem.
Želio bi s vama obraditi jedan povijesni događaj koji je zapisao prorok Daniel. Želja mi je da osnovano. Kao što je patrijarh Job rekao, „Ali ja znam da je živ moj iskupitelj.“ Ili drukčije rečeno, Ja nakon razgledanja tog događaja učvrstimo našu vjeru u Boga. Ovdje se radi o dva vrlo značajna, ali po karakteru potpuno oprečna čovjeka s istim babilonskim imenom. S jedne strane, bio je to Baltazar, babilonski kralj, a s druge pak strane čovjek koji je u Babilonu dobio ime Baltazar, tj. Daniel, čovjek iz Judeje, već podosta ostarjeli kraljevski službenik.
Tko je bio kralj Baltazar? Povijest kaže da je Baltazar u stvari bio posljednji Babilonski kralj. On je bio sin Abonida, Nabukodonozorovog sina. Budući da Abonid nije želio vladati, jer se radije bavio uzgojem cvijeća i povrtlarstvom, prepustio je vladavinu Babilonom svome sinu Baltazaru. U to vrijeme o kojemu govori ovo biblijsko izvješće, Baltazar je imao oko 35 godina. Po nekom babilonskom ustavu Baltazar je vladao Babilonom zajednički sa svojim ocem, iako je u načelu vladao sam.
Pokušajmo malo iz biblijskog izvješća vidjeti što se ovdje događa. Ovdje kao da ima dosta nelogičnosti. Izvještaj kaže da je Babilon bio okupiran. Da ste kojim slučajem vi vladar neke utvrde koja je okupirana, što biste radili. Svaki mudar vladar, bi prekontrolirao sve moguće slabe točke svoje utvrde. Pregledavao bi svoju vojsku, njeno naoružanje, kao i spremnost za borbu, ukoliko zatreba. Međutim Baltazar je postupao sasvim suprotno. Postupao je slikovito, kao da je uzeo priručnik s naslovom, „kako se ponašati u vrijeme opsade?“ i onda proučavao točku po točku, a tada svaku točku izveo suprotno. Umjesto da sazove svoje generale, vojskovođe i ostale savjetnike, i da planiraju obranu, on saziva i organizira feštu, ili gozbu za tisuću uzvanika. Te su fešte trajale danima. Tu se jelo i pilo, možda malo prostijim riječima, tu se prežderavalo i oblokavalo. Očito im je bilo dosadno. Moguće je da su neki vojni izvjestitelji obavještavali o stanju napretka opsade. Ono što je bilo značajno, perzijska vojska nije blokirala Babilon, i čekala da se Babilon iscrpi. Oni su dobro znali kakav je Babilon. Oni su dobro znali da se Babilon u načelu i ne može iscrpiti. Rijeka Eufrat je tekla kroz grad, i ona je opskrbljivala grad s vodom. Još je Nabukodonozor izgradio viseće vrtove, koji su omogućavali proizvodnju hrane u svako doba. Očito je ta činjenica toliko udarila u glavu samom Baltazaru, da u opće nije mario što se vani događa. Vjerojatno, poslije nekih izvješća obavještajnih službi, kako Perzijanci kopaju kanal pored zida, Baltazar je, kako bi pokazao svoju dominantnost htio pokazati kako su Babilonski bogovi toliko moćni, da su uspjeli pobijediti i samog Jahvu, Izraelskog Boga. Kako bi to demonstrirao, naredio je da se donese sve zlatno posuđe koje je Nabukodonozor donio iz Jeruzalemskog hrama. Možete samo zamisliti, kako su se ponašali pijani i razulareni kraljevi gosti, zajedno s kraljem, koji piju vino iz zlatnog posuđa, i omalovažavaju Jahvu, Izraelskog Boga. Očito je Baltazar sve zaboravio što mu je njegov djeda Nabukodonozor pričao o djelovanju tog izraelskog Boga. Očito je amnezija zagospodarila kraljevim umom, da je zaboravio sva proročanstva, sva čudesna izbavljenja njegovog djede. Očito je zaboravio čudesno izbavljenje tri mladića iz užarenih peći.
Nevjerojatno je kako su iskušenja koja su bila prije tri tisuće godina gotovo ista kao i danas. Razlikuju se možda samo po svojoj sofisticiranosti. U našem životu također možemo upasti u iskušenje da moramo razlikovati ono što je sveto, od onog što je nesveto. Problem nastaje ukoliko nismo u stanju razlikovati sveto od nesvetog. To može biti naša duhovna površnost, ili neznanje. Uglavnom svete stvari su one stvari koje je Bog proglasio svetim. Može to biti vrijeme koje je Bog proglasio svetim, a mi ga takvim ne doživljavamo. Mogu to biti i naša materijalna sredstva, koje mi takvima ne prepoznajemo. Mogu to također biti i neke druge stvari. Nikada ne možemo očekivati Božji obilati blagoslov, ukoliko smo se doveli u situaciju da ne razlikujemo što je sveto, a što nesveto. Upravo kao Baltazar, takvim postupkom priječimo Bogu da nas blagoslovi.
Inače Baltazar je bio izuzetno popularan kralj. On je smatrao da su njegov stupanj vrednovanja toliko visoki, koji mu daju itekakvu težinu. Možda bi mogli reći kako je bio uvaženi kralj. Sama riječ uvaženi ima korijen koji označava vaganje. To bi značilo izvagani čovjek s težinom. Ne misli se na tjelesnu masu, već na značaj i popularnost u društvu u kojem živi.
Nekada, u ta Babilonska vremena, ukoliko bi umro neki uvaženi čovjek, vadili su mu srce, te su ga vagali na vagi. Ukoliko je srce bilo dovoljno teško, smatrali su da se taj isti pokojnik pridružio bogovima, u suprotnom, ukoliko nije bilo dovoljno teško, vjerovali su da ga je tada pojela neka božanska neman. Vjerojatno i kralj Baltazar je vjerovao kako ima teško srce. Vjerovao je kako je težak pred bogovima. Upravo zbog toga orgijao je na toj gozbi sa svojim ženama, priležnicama, i ostalim visokim uzvanicima. Samim omalovažavanjem drugih Bogova, smatrali su da veličaju svoje bogove.
Interesantno mi je načelo koje provodi Baltazar u uzdizanju svog boga. Umjesto da ga hvali kako je velik i moćan, on ponižava i omalovažava druge bogove. To načelo još i danas uvelike funkcionira kod mnogih ljudi. Budući da nisu u stanju pokazati neku svoju vlastitu vrijednost i postignuće, oni prisežu za drugim načinom, a to je omalovažavanje i ponižavanje drugih. Na taj način nisu sebe uzdigli na viši nivo, jedino su uspjeli druge poniziti kako bi (pokušali) bili iznad drugih.
Kao što rekosmo, kako bi pokazao svoju moć, i kako bi pokazao veličinu svojih bogova, kralj je naredio donošenje posuđa iz Jeruzalemskog hrama koje je bilo pohranjeno u hramu njihovih božanstava. Upravo na taj način želio je pokazati svu svoju navodnu težinu.
Najednom usred takvog orgijanja, pojavila se ljudska ruka kako piše po zidu. Očito je taj prizor bio zastrašujući. Najednom je prestala svirka, najednom je prestalo orgijanje. Najednom su se svi počeli sakrivati jedan iza drugog. Izvještaj kaže da su se kralju tresle noge. Što se odjednom dogodilo s kraljevom uvaženošću. Gdje je nestala ta visoka uvaženost. Iako nitko nije razumio što tu piše na zidu, kralj je vrlo dobro predosjećao da se radi o nečem vrlo ozbiljnim. Svi kraljevi znanstvenici, nisu bili u stanju to pročitati i protumačiti što to znači. Baltazarova majka dobro je znala da u kraljevstvu ima netko tko to može pročitati. Ona je jako dobro poznavala Daniela.
Ovog trenutka na scenu stupa drugi Baltazar – Daniel, druga ličnost koju bi također željeli malo analizirati. Daniel, iako rob, visoko je kotirao u Babilonskom kraljevstvu. Čak sve navodi da je u vrijeme bolesti samog kralja, on punih sedam godina upravljao kraljevstvom, i nije dozvolio nikakav državni udar, ili smjenu kralja Nabukodonozora. U ovom izvješću čitamo kako ga nema među uzvanicima ove gozbe. Što se s njime dogodilo. Daniel je tada imao preko 80 godina. Više od 60 godina, Daniel je bio rob izvan svoje domovine. Zašto ga nema među uvaženim uzvanicima ove gozbe. Što se dogodilo da nekada u istinu uvaženi državnik, nije zaslužio da bude bar kao gost na takvoj svečanosti. Biblija ne opisuje te razloge, ali ih možemo naslutiti. Tko zna, možda je dolaskom Baltazara na vlast, on sam promijenio Daniela s nekim mlađim. Možda je Baltazaru smetalo to Danielovo nekompromisno istinsko poštenje i nepodmitljivost.
Interesantno da i u današnje vrijeme upravo poštenje i nepodmitljivost kod političara smatraju najvećim nedostatkom. Gotovo velika većina ljudi stavlja znak jednakosti između političara i lopova. Daniel je bio čovjek principa. On nije neke stvari radio zato što je to bilo u njegovom interesu, ili u interesu njegove stranke, već je ih radio za to što je to bilo pravo. Njegova mjerila nisu se nikada mijenjala. To je mogao biti jedan od razloga zašto Daniel više nije tako visoko kotirao.
I danas nam se često događaju slične stvari. Događa se da ljudi u svojim 50 godinama, pa čak i mlađi, izgube posao, jer poslodavcu više nije toliko produktivan, prestar je, ne može više raditi kao prije. Može se dogoditi da se promijeni šef koji dovede svoju ekipu, a sve ostale izbaci van. Poslije toga redovito bi takav čovjek odlazi na zavod za zapošljavanje, i svaki put bi dobio informaciju da ga nitko ne želi uposliti. Prestar je. Ne samo da je bezvrijedan, svom bivšem šefu, već je bezvrijedan i drugima. Takvo ga stanje dovodi u depresiju. On u svojim očima osjeća bezvrijednost i gubi samopouzdanje. Koliko ste samo takvih primjera sreli u vašem susjedstvu, kod vaše rodbine, a možda ste i sami žrtve takvog ponašanja.
Drugi razlog, zašto Daniel nije bio na vrhu Babilona je možda ne slaganje s politikom koju je Baltazar vodio. Očito je da je Baltazar uglavnom radio na izgradnji kulta ličnosti, dok mu je interes kraljevstva bio na drugom mjestu. „Onaj koji pokušava izgraditi kult ličnosti, upada u iskušenje da stvara kult dvoličnosti, a najčešće izgradi kult bezličnosti,“ reče nedavno jedan političar u Hrvatskom saboru. Lako se moglo dogoditi da s takvom politikom Daniel nije želio imati ništa zajedničko. Radije je bio izvan događanja nego da bude sudionik nemoralnih postupaka svog kralja.
Mi i danas možemo biti izloženi sličnim iskušenjima. Promatramo ljude oko sebe, i vidimo ih kako nemilosrdno grabe samo za sebe. Nevjerojatno je da su uglavnom takvi ljudi uspješni. Vi svi koji ste studirali na fakultetima, ili ste u obitelji imali nekog tko studira, znate koliko muke i napora treba uložiti da se završi neki fakultet. Pogotovo kada se radi o težim fakultetima. Ovih dana često se čujem sa svojim sinom, koji mi priča kako je teško studiranje. Pitam se onda, neće li me moja djeca jednog dana proklinjati, jer nakon tolike muke i odricanja kada jednog dana i uspiju završiti fakultet, zaposlit će se negdje gdje će im nadređeni biti neki koji su u svom školovanju najviše dosegli „C“ kategoriju vozačke dozvole. Uvijek si postavljam pitanja, možda bi se isplatilo napraviti nekakav kompromis, i ostati na višoj poziciji. Za takve postupke se uvijek može naći adekvatan izgovor, kao što je: „pa to svi rade,“ ili „to nije nešto veliko, a meni ipak pomaže,“ ili „meni je to potrebno, a ja nemam drugog rješenja,“ i tko zna kakvih sve izgovora ne bi mogli pronaći. To će naravno uvijek biti naše iskušenje, sve dotle dok vrlo točno i precizno ne definiramo svoju životnu misiju.
U Bibliji piše kako je Daniel još u samom početku naumio ostati vjeran Bogu. On se nije oskvrnjivao sa nečistom hranom, nije podlegao nikakvim političkim manipulacijama. Njegova tri prijatelja nisu pristali na kompromis klanjanja drugim bogovima. Očito je Daniel imao izvanredno umjerena mjerila. On je svoja mjerila redovito uspoređivao sa nebeskim etalonom, i svakog trenutka znao je svoju stvarnu vrijednost.
U firmi u kojoj sam radio imali smo mogućnost mjerenja i izdavanja atesta. To su bila službena mjerenja koja su kontrolirana od strane nekih ministarstava. Da bi to mogli raditi, moramo imati posebne i veoma skupe instrumente, koje k tomu svake godine se moraju umjeravati ili kako se to u narodu kaže, baždariti u za to specijaliziranim laboratorijima. Po zakonu o mjeriteljstvu sva mjerila moraju biti umjerena ili baždarena. Baždarenje je ustvari uspoređivanje mjerila sa etalonom ili originalnom mjerom.
Može nam se lako dogoditi da nam se naša mjerila pokvare. Da ne pokazuju ispravne mjere. Stoga možemo mjeriti s nekim mjerilom, a da nismo ni svjesni da su rezultati neispravni, jer nam je mjerilo nebaždareno i rezultati su različiti od ispravnih mjera. U duhovnom smislu, ukoliko naša mjerila budemo neprestano uspoređivali s nebeskim etalonom, tj sa Isusom Kristom, neće nam se dogoditi da živimo u iluziji pogrešnih mjera. Jedino Kristova mjera je mjera koja nas sprema za vječnost.
Vratimo se ponovno Baltazaru i njegovoj gozbi. Baltazarova majka, koju Biblija naziva kraljicom obavještava Baltazara o tome da je u kraljevstvu samo jedan čovjek koji to može riješiti, a to je Daniel. Daniel dolazi pred Baltazara. Očito se sada Baltazar sjetio Daniela i obećava mu povratak u kraljevstvo. Onome koga je kralj postavio da bude nitko i ništa, sada obećava treće mjesto u kraljevstvu, što je odmah iza kralja. Daniel ovdje iznosi svoju priču, i kao da se ponaša nepristojno. On je jako dobro znao što se događa izvan zidina Babilona. On odbija kraljevu ponudu časti i odbija njegove darove. Pokušava prisjetiti Baltazara na događaj koji se zbio s njegovim djedom Nabukodonozorom. Taj događaj mu je trebao pokazati da je Bog taj koji meće i skida kraljeve. Bog je taj koji upravlja poviješću ovog svijeta. To je Baltazar dobro znao, i njegova zlouporaba svetog posuđa samo je pokazala kako se je bahato odupro samome jedinome i istinskom Bogu. On objašnjava Baltazaru da je ovaj tekst na zidu koji je napisala čudotvorna ruka, ustvari Božja reakcija na ono što je Baltazar uradio.
U svim vremenima gotovo mnogim ljudima sama čuda baš mnogo i ne pomažu. To su pokazali Izraelci kada su izašli iz Egipta. Sva čuda koja su doživjela nisu ih obratila Bogu. Nabukodonozor je doživio nekoliko čuda. Tek poslije nekoliko čuda, Nabukodonozor je priznao Jahvu za jedinog i istinitog Boga. Baltazar je bio upoznat sa svim tim čudima, ali on je bez ikakve logike, odavao čast bogovima od kamena, zlata, ili nekog drugog materijala, a nije odao zahvalnost Jahvi, za kojeg je bio uvjeren da je jedini i istiniti Bog. Čak što više, protiv njega se i podigao, osramotivši Ga na način što je sveto posuđe donio na ovo nedolično mjesto. Čuda jednostavno za te ljude malo vrijede.
Daniel mu je pročitao riječi koje su bile zapisane na zidu. Ne samo da ih pročitao, već mu ih i protumačio. Čitamo to u Dan. 5. 25-28.
„A evo što je napisano: Mene, Mene, Tekel, Parsin. A te riječi znače: Mene: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj: Tekel: bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan; Parsin: razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima“
Interesantno je da u cijeloj ovoj poruci dominira riječ mjerenje, ili vaganje. Daniel tumači ovaj tekst i poručuje Baltazaru. Kao da mu kaže: „Baltazare, tvoja mjerila su bila nebaždarena. Tvoj sustav vrijednosti je bio pogrešan. Sve si promašio. Sve ono što si smatrao vrijednim, u Božjim očima nema nikakve vrijednosti. Baltazare, nisi uvažen kakvim se smatraš.“
Ovo je možda najtužnija povijest jednog čovjeka koji je imao prigodu svoja mjerila uspoređivati s etalonom ili originalnom mjerom. Ovo je povijest čovjeka koji je pored tolikih čuda i svjedočanstava, izabrao potpuno pogrešno. Ovo je povijest čovjeka koji je više držao do lažnih mjerila koja nudi ovaj svijet, umjesto da drži do pravih mjerila koje mu Bog daje. Međutim ova povijest također upućuje jednu veoma važnu poruku. Svi mi jednog dana morat ćemo biti izvagani na Božjoj tezulji. Svi ćemo jednom morati stati na tasove te Božje tezulje, i pitanje je ne ćemo li tada biti laki. S jedne strane je Bog i njegov karakter, a s druge strane smo mi. Koje su nam šanse da pretegnemo, i da se ne nađemo laki. Ukoliko sami stanemo na vagu,bit ćemo izgubljeni, jer se nikako ne možemo uspoređivati s Bogom. Isus je jednom prilikom propovijedajući na gori rekao: “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! Matej 5,48. Dali je u opće moguće ispuniti ovaj Kristov nalog. Da, moguće je, jer Krist od nas ne traži ništa nemoguće. Za to postoji samo jedan jedini način. To je da na tezulji s moje strane bude onaj koji je ravan Bogu. To je Isus Krist. Jedino s Isusom Kristom, mi imamo šansu pretegnuti. Bez Krista smo izgubljeni. Kada Bog bude gledao naš karakter, i u njemu prepozna bezgrešni karakter Isusa Krista, naša će tezulja pretegnuti.
Možda nas u ovom životu netko mjeri sa svojim mjerilima, i ne uklapamo se u ta mjerila. Prelagani smo za njih. Ništa ne brinimo. Daleko je važnije ovo Božje vaganje. Nije važno dali nas svijet smatra uvaženima ili prostima. Važno je koliko težimo na Božjim mjerilima. Baltazar je sebe smatrao uvaženim, a bio je lak na Božjim mjerilima. Daniela je Baltazar smatrao potrošenim i lakim, ali na Božjim mjerilima je bio težak.
Nije prošlo dugo, iste te večeri, perzijska vojska prokopala je obilazni kanal i skrenula rijeku Eufrat. Ispod rešetaka u rijeci, vojnici su uspjeli ući u grad. Uspjeli su otvoriti gradska vrata, i perzijska vojska je zauzela Babilon. Te iste večeri bio je pogubljen Baltazar. Ništa nisu vrijedili svi zaštitni sustavi. Ništa nisu vrijedili debeli neprobojni zidovi. Ono što su prije nekoliko sati smatrali najsigurnijim mjestom na svijetu, postalo je najnesigurnije mjesto. Međutim, bez obzira na proglašenost trećeg čovjeka u kraljevstvu, Daniel je bio siguran. Njegova sigurnost nije bila u gradskim zidinama, niti u zaštitnom sustavu koji je grad posjedovao. Njegova sigurnost bila je u Bogu. Vrlo brzo perzijski kralj Darije, postavio je Daniela za jednog od tri najvažnija čovjeka u kraljevstvu.
Božja vaga je apsolutna i jedina prihvatljiva. Po svakoj logici, Daniel je trebao biti među mrtvima sa Baltazarom, ali nije bio. Umjesto ponižavanja kroz koje prolaze poražene snage, Daniel je bio uzvišen i počašćen. To je rezultat Božjeg vaganja.
Što reći na kraju. Koja ćemo mjerila prihvatiti za svoj život. Hoćemo li moći sa sigurnošću stati na Božju vagu,i biti sigurni da s nama stoji Isus Krist, ili ćemo na tu vagu morati sami, zato što smo našim izborom i ponašanjem odbili Krista i onemogućili mu pristup. Pokušajmo za trenutak vratiti se u našu prošlost, i analizirati naš život. Za čime najviše žalimo. Što je to bilo što smo dobro činili. Ima li nešto što bi rado popravili kada bi imali priliku. Za čime bi najviše žalili. Razmislimo malo o vremenu koje smo izdvajali za određene stvari. Koliko smo vremena upotrebljavali za otkrivanje Boga i Njegovog karaktera kroz Njegovu riječ. Apostol Pavle napravio je analizu svog života. To je krasno opisao:
Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima onima koji budu željeli njegov dolazak. 2. Kor. 4. 7-8.
Može li to biti i naš zaključak. Možda naša trka još traje, ali moramo provjeravati jesmo li uspješni. Pavao je sačuvao vjeru. To je jedino sredstvo koje ga je vezalo za njegovog Gospodina Isusa Krista. Neka to bude i naše iskustvo.
Zvonko Presečan
