Kralj Nabukodonozor odredi da se načini zlatni kip, visok šezdeset lakata i širok šest, i da ga postave u ravnici Duri, u pokrajini babilonskoj. Kralj Nabukodonozor pozva satrape, namjesnike, upravitelje, savjetnike, rizničare, suce i zakonoznance i sve namjesnike pokrajina da dođu na posvetu kipa što ga podiže kralj Nabukodonozor.
Tada se sakupiše satrapi, namjesnici, upravitelji, savjetnici, rizničari, suci i zakonoznanci i svi namjesnici pokrajinske vlasti na posvetu kipa što ga podiže kralj Nabukodonozor. I stadoše pred kip što podiže Nabukodonozor. Glasnik proglasi: “O narodi, plemena i jezici, evo što vam se naređuje: u času kad začujete zvuke roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajda i svakovrsnih drugih glazbala, bacite se na tlo i poklonite se zlatnome kipu što ga podiže kralj Nabukodonozor! Tko se ne baci na tlo i ne pokloni, bit će smjesta bačen u peć užarenu. Daniel 3,1-6.
Jeli vaša vjera nekada bila izložena probi? Dali ste možda bili nekada u situaciji „ili-ili,“ Često puta s napetošću slušam ljude kršćane i njihova iskustva kroz koja su prolazili. Događaji koje opisuju, često nam zaustavljaju dah. Događaji koje opisuje prorok Daniel, događaji koje opisuju kršćani koji su proživljavali nevolje u doba kada religija nije bila popularna, slični događaji se događaju i danas, možda samo u drugoj formi, ali na isti način, naša je vjera izložena probi i iskušenju.
Čitali smo primjer koji se događa u babilonskom ropstvu negdje šest stoljeća prije Krista. Pokušajte si zamisliti tu situaciju. Polje Duri, ravno polje, nigdje brežuljka, a kralj na tom polju postavi kip s kojim želi demonstrirati na prvom mjestu svoju moć, možda u kontekstu sna koji je imao prije toga, gdje je želi pokazati da bi htio da mu kraljevstvo vječno traje, jer je cijeli kip bio od zlata. Možda je s njim htio iskazati i svoju dominantnost, ali također i dominantnost svog božanstva. Visina tog kipa je bila više od 30 m. Bio je to kip, ili spomenik koji je u istinu dominirao tim poljem. (Slični spomenici gradili su se nekada Staljinu u zemljama Varšavskog ugovora.)
Tonovi koje bi proizveli glazbeni instrumenti imali su zadatak stvoriti posebnu svečanu atmosferu. Nije to bio neki megakoncert, već megabogoslužje. Cilj je bio proslavljanje Marduka, kraljevog boga i sve ono što je s njime spojeno. Biblijsko izvješće nastavlja: Zato, čim začuše zvuk roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajda i svakovrsnih drugih glazbala, baciše se na tlo svi narodi, plemena i jezici klanjajući se zlatnome kipu što ga podiže kralj Nabukodonozor. (7)
Možemo li zamisliti taj ugođaj. Glazba je počela svirati, a na zemlju su pali svi najviši uzvanici. Bili su to predstavnici vlasti sa svih nivoa. Jedino tri mladića su tamo stajali ravno kao stupovi. Možete li samo zamisliti u kakvoj su se situaciji našli ova tri mladića. Zahvaljujući kralju, oni kao robovi su dobili vrlo visoka i odgovorna upraviteljska mjesta. Činili su sve u interesu kralja i njegovog kraljevstva, a sada stoje, kao da kralj nije ništa naredio. Mislim da su ih ostali nastojali ubijati pogledom. Atmosfera je u istinu bila napeta. Njihovi kolege kao da su se takmičili koji će prvi donijeti kralju tu informaciju.
Ono što mene ovdje fascinira je optužba koju ovi ljudi donose kralju. U početku ponavljaju kraljevu naredbu da slučajno ne bi bilo zabune, a tada iznose konkretnu optužbu. Uto dođoše neki Kaldejci i optužiše Judejce. Ti si, kralju, naredio svakom čovjeku koji začuje zvuke roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajda i svakovrsnih drugih glazbala da se baci na tlo i da se pokloni zlatnome kipu; a tko se ne baci na tlo i ne pokloni, da bude bačen u peć užarenu. A evo, ovdje su Judejci koje si postavio za upravitelje pokrajine babilonske: Šadrak, Mešak i Abed Nego. (8-11) Ovdje ne samo da se osuđuje čin ne klanjanja, već se i definiraju pobude zbog čega to ne rade. Ti ljudi ne mare za te, o kralju; oni ne štuju tvojih bogova i nisu se poklonili zlatnome kipu što si ga podigao. (12)
Iz tih optužbi može se iščitati da ovi tužitelji tuže samog kralja. „Ti si kralju postavio ove ljude, tvrdeći da će oni biti na dobrobit kraljevstva. Mi smo ti govorili da je to riskantno. Sada se to i dokazalo. Oni su ti neke druge vjere. Njima se ne može vjerovati.
Možda mislimo da je takvo razmišljanje prošlost. Jedan moj prijatelj mi je pričao svoj događaj što je doživio kada je kao prognanik bio u adventističkoj školi u Maruševcu. Bilo je to negdje 1993 godine kada su u Hrvatskoj bile velike nacionalne predrasude. Budući da je ostao bez kuće, tražio je kuću koju je želio kupiti gdje bi se nastanio. Čuo je za neku jeftinu kuću u obližnjem selu i otišao je to vidjeti. Bila je to stvarno loša kuća i nije odgovarala njegovim potrebama. U razgovoru sa prodavačem mu je rekao
„Znate, želio bi kupiti kuću u predjelu gdje ne žive zajedno pripadnici više naroda . Ja nemam ništa protiv ni jedne nacije, ali se bojim da bi se oni opet mogli pobiti među sobom.“
„Ovo vam je dragi gospon pravo mesto. Ovdje su vam samo Hrvati.“ Odgovorio je prodavatelj svojim zagorskim dijalektom i nastavio. „ima tu u jednom obližnjem selu neki drugi koji nisu Hrvati, ali mi to bumo rešili.“
„Oprostite molim vas, ali u kojem selu tu oko vas živi netko drugi osim Hrvata,“ upitao je moj prijatelj.
„Pa tu u Maruševcu!“ odgovorio je prodavatelj. „Tu ima jedna škola koja nije naša, ali mi to bumo rešili.“
Moj prijatelj je sada htio iskušati ovog čovjeka pa je nastavio. „U Maruševcu u školi ja ne znam da nema Hrvata. Ono što znam da se njihov ravnatelj zove Franjo a on je sigurno Hrvat. Samo ime mu to govori“
„Može bit,“ odgovorio je ovaj čovjek, „ali oni su vam druge vere. Njima se ne može verovati.“
„A poznajete li vi nekog od njih. Jeli vam nekada netko od njih učinio nešto loše“ pitao je moj prijatelj.
„Ne, ne poznam, ali oni su vam druge vere i njima se ne može vjerovati.“ Ostao je uporan ovaj prodavatelj. Nakon što mu se moj prijatelj predstavio tko je, prodavatelju je bilo neugodno.
Iako je prošlo više od dvije i pol tisuće godina, ništa se nije promijenilo. I dalje se optužuju ljudi po tko zna kakvim optužbama zbog predrasuda, ne zbog toga što su uistinu krivi, već zbog toga što su različiti.
Kralj ih zove, daje im novu priliku, koju oni odbijaju. Oni ostaju lojalni svome Bogu. Ne žele se pokloniti Nabuhodonozorovom kipu i pod cijenu da izgube život. Kralj bijesan izdaje naredbu da se bace u peć ognjenu i užarenu. Vjerojatno se radilo o ciglarskoj peći koja je imala otvor s vrha i s bočne strane. Bili su bačeni s vrha, ali s boka ih je kralj mogao vidjeti.
Taj događaj na kraju ima sretan završetak, jer tamo nisu bila trojica, koliko ih je bačeno, već četvorica. Kralj je šokiran i čudi se kako ih ima četvero, i taj četvrti kao da je Božji sin, poziva ih van, oni izađu, izađu ih trojica, na kraju kralj daje slavu Bogu Šedraka, Mišaka i Abednega.
Ovim bi možda mogli završiti ovo promišljanje. Sve se dogodilo onako kako se je trebalo dogoditi, sve se dogodilo onako kao što bi rekli po pravilima vjere, vjera je doživjela svoje ispunjenje, dogodilo se tako kako bi uvijek željeli da se dogodi, Bog je bio proslavljen, a ljudi su ponovno dobili dokaz da je jedini Bog Jahve, Boga na nebu, a svi su ostali bogovi ništa.
Možda bih vas mogao pitati, imate li slična iskustva u svom životu. Jednom prilikom sam učestvovao na nekom duhovnom mitingu ili skupu. Odjednom je netko predložio da pričamo iskustva koja smo stekli s Bogom. Slušajući ta iskustva, imao sam dojam kao da se govornici takmiče tko će dokazati veću Božju naklonost koja im se u životu dogodila. Kada bi netko ispričao iskustvo kako ga je Bog izliječio, drugi bi iznio slično iskustvo ali na način da ga je Bog malo ne uskrsnuo iz mrtvih. Moram priznati da sam se nekako nelagodno osjećao, jer ovdje se govorilo samo o pobjedi vjere, pa čak i na način da se pretjerivalo.
Dali i vi imate takvo iskustvo s Bogom. Jednostavno vjeruješ a to funkcionira. Možda netko ima. Ovaj događaj koji je opisao prorok Daniel upravo to pokazuje. Ukoliko to imate, to je fantastično. Slava Bogu za to. To bi možda značilo da ste pravi vjernici, očito ste u ugovornom odnosu s Bogom i stvari vam funkcioniraju. Što ako nemate takvih iskustava. Očito mislite da imate nekakav problem kada vam to ne funkcionira. Apostol Pavao piše u poslanici Hebrejima da taj koji vjeruje, to bi onda tako trebalo funkcionirati, zar ne? Tu još dodamo tekstove iz Psalma gdje kaže da će s tvoje desne strane pasti tisuće a tebe se neće dotaći. U 11 poglavlju Hebrejima čitamo kako je Abraham vjerovao, Noa je vjerovao, i svi ostali su vjerovali, i za to što su vjerovali, u njihovim životima je sve bilo savršeno. Sve je funkcioniralo. Međutim, ukoliko se ništa ne događa, pitanje je tko je za to kriv, ili gdje je greška. Onda slušamo savjete, „Znaš, trebao bi imati veću vjeru! Sam moraš nešto poduzeti da ti vjera poraste.“ Možda se nametne i pitanje; „Da nemaš možda neki nepriznati grijeh, te ti Bog ne može riješiti tvoj problem? Naravno nije krivnja kod Boga. Bog ti je dao primjer s ognjenom peći, s druge strane opet s drugim stvarima, to samo znači da Bog nije odgovoran za tvoj problem. Zaključak je, to je tvoja krivnja.“ Nakon toga počnemo patiti od kompleksa, nemam dovoljno vjere, i k tomu očito postoji neki grijeh koji me deprimira. K tomu dodamo i Isusovu izjavu gdje kaže, „Kada bi vaša vjera bila kao zrno gorušice…“ a vi niste se u stanju ni snaći u svojoj bolesti. To je strašno.
Jeli to baš tako. Na tom kršćanskom mitingu koji sam spomenuo, dobio sam priliku da i sam ispričam iskustvo vjere. Istina imao sam ja iskustva gdje se je doslovno vidjela Božja intervencija u mom životu, ali ispričao sam im jedno svoje iskustvo koje ih je šokiralo.
U mjestu gdje sam živio nakon Domovinskog rata, gradila se crkva. Moji su se roditelji tek vratili u razrušenu i spaljenu kuću. Budući da nisu imali novca, htjeli su ipak nešto učiniti i dati svoj prilog za tu gradnju. U to vrijeme s neke pilane, moj je tata dobio punu prikolicu okoraka, i on je od toga napravio tisuću kolaca za kolčiti grah. Sa mamom se dogovorio da će na zemlji koju su imali posaditi 1000 kućica za grah. Računica mu je bila jednostavna. Računao je da bi na svakom kolcu trebalo roditi graha bar u vrijednosti jedne njemačke marke. Stoga je i njihovo obećanje bilo 1000 DEM. Za njihove uvjete je to bio smjeli potez. To su i uradili. Posijali su 1000 kućica graha, i grah je nikao. Vrlo brzo je rastao, i ubrzo se oko kolca navezala bujna stabljika graha koja je te godine u istinu posebno bogato cvala. Svi smo bili presretni. Vjerovali smo kako je Bog intervenirao i dao nam bogat urod. Ukoliko bude kako treba, urod bi trebao biti toliko obilat da bi zaradili puno više od obećanja koje su obećali. Ali tada se dogodilo nešto čudno. U vrijeme kada se je grah odmetnuo u mahunu i kada se zrno trebalo razvijati, došla je takva suša i uništila kompletan urod. Te godine moji roditelji nisu imali graha čak ni za sebe.
Odjednom je nastala mukla tišina. Nakon kratkog vremena voditelj se nekako pribrao iz šoka i pitao me; „Jeli to tvoje iskustvo vjere? Mi smo ovdje stvarno slušali divna iskustva Božjeg djelovanja, ali tvoje iskustvo je u potpunosti različito. Kakvo je to iskustvo vjere?
„Da,“ odgovorio sam, to je iskustvo vjere. Ja vjerujem da je Bog učinio sva ova čuda o kojima ste ovdje pričali, ali vjerujem da je bio sa mojim roditeljima kada su doživjeli i ovakvo iskustvo. Bez obzira na okolnosti koje su se dogodile, moji roditelji su ostali vjerni Bogu jednako kao i prije. Oni su uvijek vjerovali da je Bog Bog i da zna što radi, bez obzira što im se dešava. Stoga ukoliko želite mjeriti veličinu vjere na bazi iskustva vjere, uvjeravam vas da je vjera mojih roditelja u ovom slučaju najveća. Lako je biti vjeran Bogu kada se razboliš, pomoliš se i Bog te izliječi. Lako je biti vjeran Bogu kada upadneš u materijalne i financijske probleme, pomoliš se Bogu, i Bog ti nađe rješenje. Međutim ostati vjeran Bogu kada stvari krenu naopako, kada se moliš i imaš osjećaj kao da te Bog ne čuje, tada ti treba ogromna vjera.
Imam prijatelja koji je pričao o svojoj vjeri i onome što mu se dogodilo. Svoju je priču počeo sa iskustvom koje je proživio prije nekoliko godina. Tada je doživio ogromnu životnu promjenu. O tome on priča.
„U to vrijeme sam studirao na fakultetu, i još k tomu radio dva posla. Jedan je bio volonterski, i svaki dan je bio ispunjen do kraja. U to doba vjerovao sam da Bog ima svoj plan za moj život, i kako su se stvari odvijale činilo mi se da se taj moj životni mozaik izvanredno dobro slaže i da će uskoro stvoriti fantastičnu životnu sliku. Molio sam Boga da učestvuje u izboru mog životnog partnera, oženio sam se. Moglo bi se reći da mi je život bio izvanredno dobro pripremljen i ugažen, i činilo mi se da će se odvijati bez nekih većih stresnih situacija. Vjerovao sam kako mogu učiniti mnogo stvari. Tada se dogodilo nešto neočekivano, nešto što me je zaustavilo, i to prilično zaustavilo. Nedugo nakon vjenčanja sam se razbolio od teške bolesti. Vrlo brzo sam ostao nepokretna i više nisam mogao hodati. Razbolio sam se od bolesti za koju nikada do tog vremena nisam čuo da postoji. U to vrijeme tražio sam odgovore na pitanja koja su mi se nametala. Sve je krenulo niz brdo. Očekivao sam da će se stvari pokrenuti na bolje. Budući da sam vjernik, vjerovao sam da će moja zajednica kojoj pripadam, zajedno sa mnom tražiti odgovor u molitvi, zašto mi se to događa, u kakvog to Boga vjerujemo koji dozvoljava ovakve stvari. Ono što me posebno iznenadilo, bilo je da su u zajednici kojoj sam pripadao, stavovi o mom slučaju bili različiti.
Nevjerojatno je da u takvim trenucima naići će te na mnogo savjetnika. Kao da svi oni imaju nekakva rješenja s kojima misle da bi mogli riješiti problem. Prvo su me savjetovali da provjerim nemam li možda kakav grijeh, jer me Bog očito želi potaknuti da se pokajem. Drugi bi dolazili sa drugim savjetima gdje su mi govorili da mi je vjera slaba i sl. Svatko je imao svoj poseban savjet. Nisam mogao vjerovati da je zajednica kojoj sam pripadala tako nemilosrdna i kruta. Drugi su opet dolazili s razno raznim alternativnim lijekovima ali kao da je sve nekako bilo uzalud. Dodatni problem mi se pojavio i u braku. Naš brak je bio relativno na početku, i ta naša veza je bila prilično krhka. Nakon svega što sam proživio, bilo me je strah reći mojoj zajednici da mi je i brak u krizi.“
Možda svatko od nas prolazi kroz određena iskušenja, ali to je sastavni dio života kroz koji kada prođemo, bogatiji smo za jedno novo iskustvo s Bogom.
Slušao sam kako je jedna vjeroučiteljica pričala jednu životnu priču djeci u razredu. Pričala im je o dječaku koji je imao jednu staklenu kuglicu. Igrao se s njom na livadi i izgubio ju je. Došao je kući plačući za tom kuglicom. Njegova majka da ga utješi, pošla je s njim na livadu tražiti kuglicu. Kleknuli su i puzili po travi, ne bi li ju našli. Tada se majka sjetila: „Možda bi bilo dobro da se pomolimo.“ Onako klečeći molili su se Bogu da pronađu kuglicu. Istog trena nakon završene molitve, dječak je pronašao kuglicu.
Učiteljica je zaključila: „Djeco, nikada nemojte zaboraviti da će Bog na takav način uslišati svaku vašu molitvu.“ Sjedio sam tada kraj nekog mog prijatelja i šapnuo mu pitanje: „Vjeruješ li ti tome?“
Ne sumnjam da tu kuglicu nisu našli. Međutim ostaje pitanje, hoće će li Bog uvijek uslišiti našu molitvu onako kako mi to želimo?
Danas u vrijeme svih vrsta sloboda nismo u situaciji kao ova tri mladića na polju Duri. Sve što im se tamo dogodilo, bio je odgovor na pitanje, „u kakvog Boga vjerujemo?“ Jeli danas u 21 stoljeću Bog ima istu moć kakvu je imao u vrijeme Daniela? Ili ju možda nema? Imali naš Bog istu moć kao i u vrijeme Isusa dok je bio na ovoj zemlji kada je ozdravljao, ili se je možda tada potrošio? Možda je to samo nekakva utopija u kojoj čovjek u vrijeme krize i nevolje traži tu slamku spasa, jer vjeruje da Bog nešto može.
Jedan mladić stradao je u prometu i ostao nepokretan sa 17 godina. Uspio je kao invalid završiti visoke škole, i postao je liječnik. Radio je cijeli svoj život, i napokon u mirovini pitao se je. „Nije li ta vjera u Boga obična utopija?“ Shvatio sam da kod njega nije problem njegova dijagnoza, već kriza vjere kroz koju prolazi. Zbog njegove bolesti, zbog toga što to ne ide tako kako bi smo željeli. U toj vjeri nisu baš takvi odgovori koje si možemo predstaviti. Ni molitva se ne uslišava tako kako bi željeli. Čini mi se nekada da mi koji vjerujemo Bogu, ponekad to prolazimo teže nego nevjernici ili neki specijalni vjernici. Oni to jednostavno kažu, „to je sudbina. Jednostavno, to je tako moralo biti.“ Većina od njih to ima tako riješeno. Čovjek koji vjeruje ne može riješiti sa tim da je to sudbina. Čovjek koji vjeruje, odmah će si postaviti pitanje, „nisam li negdje napravio grešku. Nisam li negdje pogriješio. Možda se neispravno molim.“ Ukoliko u bolesti želimo napraviti miropomazanje, pitamo se, koji bi to pastor ili svećenik trebao napraviti da to funkcionira i da dođe do ozdravljenja? Koji je od pastora ili svećenika dovoljno svet da bi u tome bio uspješan? I vjera u takvim trenucima, umjesto da nas potiče na čvršće povjerenje u Boga, dešava se da nas takva vjera deprimira, jer to što bi očekivali da se dogodi, ne događa se.
Ponekad čitamo biblijske događaje djelomično, te nam to onda stvara traumatičnu situaciju. U poslanici Hebrejima u 11 poglavlju čitamo njen početak gdje se govori da, vjerovati Bogu znači imati čvrsto povjerenje: Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain… Vjerom Henok bi prenesen da ne vidi smrti… Vjerom Noa, upućen u ono što još ne bijaše vidljivo… Vjerom pozvan… Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu… Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. To je stvarno fantastično. Vjera znači imati povjerenje u Boga, oslanjati se na Boga, Vjerovati Mu, i mora se to dogoditi. A što kada se ne dogodi. Što ako to sve bude drukčije,
Danas kada netko priča iskustva, onda iskustvo je, „Molio sam , vjerovao sam, i dogodilo se.“ Upravo tako nešto i očekujemo. Na taj način oko sebe stvaramo atmosferu nečega nerealnog i neistinitog. Upravo u tom poglavlju nastavlja: I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena, počnem li raspredati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, pa Samuelu i prorocima, koji su po vjeri osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećano, začepili ralje lavovima, pogasili žestinu ognja, umakli oštrici mača, oporavili se od slabosti, ojačali u boju, odbili navale tuđinaca. Žene su po uskrsnuću ponovno zadobile svoje pokojne. Drugi pak, stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenja da bi ih zapalo bolje uskrsnuće. Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu. Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom mača, potucali se u runima, u kozjim kožusima, u oskudici, potlačeni, zlostavljani – svijet ih ne bijaše dostojan – vrludali po pustinjama, gorama, pećinama i pukotinama zemaljskim. I svi oni po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva. (Hebrejima 11, 32-40)
Apostol Pavao je pisao: Poslužitelji su Kristovi? Kao mahnit govorim: ja još više! U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često. Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! (2. Korinćanima 11,23-27) Kakva je plaća bila ovom slavnom misionaru. Završio je u Rimskoj tamnici i odrubljena mu je glava.
To je realnost. Bibliju treba čitati ne na način kako bi mi to željeli, već tako kako je stvarno napisano. Život ljudi koji vjeruju Bogu nikada nema niti je imao jednobojnu podlogu. Vjera nije nikakav ultimatum, „ili-ili“. Bože vjerovat ću tebi, ali ti ćeš mi napraviti ovo ili ono. Takva vjera nema nikakve vrijednosti. Vjera nije poslovni ugovor, dogovor o provođenju nekog posla. Vjera nije ni ugovor sa sigurnosnom agencijom koju ako potpišem, to mora funkcionirati, i onda će netko jamčiti da se u mom životu neće događati ovo ili ono. Vjera nije ni automat u koji uložite 2, Kn a on vam nalije kavu, kao vi se pomolite, i onda mislite da se to mora dogoditi. Vjerojatno znadete kako se ljudi ponašaju prema automatima kada im ne daju ono što su platili. Najčešće počnu po njemu udarati nogama, ne bi li se pokrenuo. Očito i u duhovnom životu se tako ponašamo: „Bože, zašto to nisi napravio? Pa molio sam ti se za to.“
Vratimo se još jednom na polje Duri. To što se tamo dogodilo nije toliko ispit vjere kao svjedočanstvo odanosti Bogu. Bilo je to svjedočanstvo ova tri mlada čovjeka kako vjeruju u svog Boga, bez obzira na to što se tamo događa. Najsnažnija poruka tog trećeg poglavlja je trenutak kada su postavljeni pred kralja i kralj ih pita: „Jeste li se spremni pokloniti? Ponovit ćemo zbog vas cijelu proceduru.“ Njihov odgovor je bio jasan: „Gospodaru kralju, nemoj se truditi, jer mi se nećemo pokloniti tvom liku. Vidiš, mi vjerujemo u Boga koji je u stanju nas izbaviti iz tvojih ruku, a i da ne izbavi, znaj kralju mi se nećemo pokloniti. Mi ostajemo vjerni svome Bogu.“ To nije ispit vjere, već svjedočanstvo odanosti Bogu. U događaju s Jobom nije fokus na Jobovim patnjama, koliko je Job izdržao, već je to svjedočanstvo odanosti Bogu. Sotona ga optužuje i tvrdi da Job služi Bogu iz interesa, jedino zbog ugovora koji Bog ima s Jobom. A Bog odgovara, „Vjera nije ugovorni odnos. Vjera to je odanost.“ Job je odan meni bez obzira ima li ili nema, dobiva ili gubi.“ Pa u trenucima kada gubi Job izjavljuje: Pa da me i ubije, opet ću se uzdati u njega; samo ću mu dokazati putove svoje oči u oči. (Job 13,15.) To je neovisna vjera, neovisna o bilo kakvim okolnostima. Neovisna o situaciji dali uspijevam ili ne, imam li osjećaj da Bog djeluje, ili ne djeluje.
U kakvog Boga vjeruješ? Vjeruješ li u Boga da kada se pomoliš, uvijek se dogodi kao sa staklenom kuglicom i dječakom. Vjeruješ li u Boga koji uvijek mora uslišiti tvoju molitvu onako kako ti to želiš. Vjeruješ li u Boga „automat za kavu?“ Možda vjeruješ u Boga kao u „zlatnu ribicu“ koja na poček ispunjava tvoje želje, na kraju više nego tri. Možda vjeruješ u Boga za kojeg smatraš da ima odgovornost odgovarati na tvoja pitanja, „Zašto si ovo dopustio ili zašto nisi učinio ovo ili ono?“
U kakvog Boga vjeruješ? To je temelj svih naših iskustava kroz koje prolazimo. U kakvog Boga ti vjeruješ? Pokušaj si odgovoriti na to pitanje. Dali tebi treba nekakav dokaz da bi tome vjerovao? Treba li ti to svakodnevno dokazivati? Što bi Bog po tvom razumijevanju trebao učiniti da bi Ga slijedio?
U životu se mogu stvoriti razne komplikacije. Možemo doživjeti takvu situaciju u kojoj nismo u mogućnosti ju ni predvidjeti niti ju spriječiti. Mogu čak biti istog intenziteta kao i kip na polju Duri u situaciji kako ju ti razumiješ. Kada to gledaš, onda kažeš: „To nisam u stanju svladati. Zašto to Bog dopušta.“ A vjera? Bog je u stanju to uraditi, ali odgovor na to dali će uraditi je ipak u Njegovoj nadležnosti.
Moj prijatelj koji je na početku ispričao dio svog iskustva, svjedoči i dalje o svojoj vjeri. „ Iako sam lutao tražeći odgovore na pitanja Zašto Bože, shvatio sam konačno da Bog ima sasvim jasan i vrlo precizno definiran plan za mene. Morao sam odbaciti sve scenarije koje sam Bogu pripremio, i prihvatio sam ono što mi Bog sprema. Prestao sam se baviti sobom. Svoj sam pogled fokusirao na Boga i znatiželjno očekivao kako će rješavati moje probleme. Neke stvari više i nisu bili problemi, bilo je to stanje na koje sam morao naviknuti. Ne mislim da je biti u invalidskim kolicima najgora stvar koja ti se u životu može dogoditi. Molili smo se za čuda, a čuda su se događala tamo gdje nisam očekivala. Naš brak je sačuvan, i nedavno nas je Bog blagoslovio našim drugim djetetom. Bog se doslovno umiješao u naš život, i svakodnevno vidimo čuda koje Bog preko mene radi.“
Događaj u polju Duri završava da je u peći bio „četvrti.“ David to pjeva u 23 psalmu: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. (Psalam 23.4)
Liječnik, koji je zbog svog invaliditeta iskazao sumnju i rekao, „da nije možda sve to neka utopija,“ zaključio je: „ali kada bi od toga odustao, što bi mi ostalo.“
Još je jedna zanimljivost vezana uz ova tri mladića. Izvješće kaže: Svezaše ih, dakle, i u plaštevima, obući i kapama baciše u zažarenu peć. (21) Međutim, nakon bacanja u peć ipak je nešto izgorjelo. Izvještaj kaže: On reče: “Ali ja vidim četiri čovjeka, odriješeni šeću po vatri i ništa im se zlo ne događa; četvrti je sličan sinu Božjemu.” (25) Jedino što je izgorjelo u ognjenoj peći, bila su užad kojima su bili svezani. Vatra nevolje spalila je užad i oslobodila mladićima ruke.
Nekada mi se čini da Bog ponekad pušta manju nevolju da bi nas oslobodio od veće. Čitao sam jedan događaj koji se dogodio u Japanu tijekom II svjetskog rata. Gradske vlasti Hirošime izdale su nalog da se uhapse svi kršćani i da im se ponudi mogućnost odricanja od svoje vjere, ili odvoženje u koncentracijski logor udaljen u šumama japana preko 500 km od Hirošime. Mnogi kršćani znajući brutalnost japanske vojske u takvim logorima, uplašili su se i odrekli se svoje vjere. Međutim, veliki broj kršćana nije se želio odreći svoje vjere. Radije je prihvatio biti odvezen u koncentracijski logor, nego da se odrekne svog Gospodina Isusa Krista. Vojnici su ih utovarili u kamione i odvezli iz grada. Nakon duge i naporne vožnje stigli su u logor i tamo ih je preuzela logorska uprava. Nakon nekoliko dana, amerikanci su bacili atomsku bombu na Hirošimu u kojoj je stradalo tisuće i tisuće ljudi. Svi kršćani koji su bili u koncentracijskom logoru, bili su spašeni. Vrlo brzo su pušteni jer je poslije toga za kratko vrijeme i rat završio. Oni koji su se odrekli svoje vjere, završili su kao i ostali stanovnici Hirošime.
Sigurnost nije u bilo kakvim ljudskim tvorevinama. Jedina sigurnost je u Bogu. Ova tri mladića bila su potpuno sigurna čak i u užarenoj peći, jer su bili uz Boga. Bog je s njima bio i u peći. Bog je preko proroka obećao: Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Izaija 43,2.
Bog je u polju Duri pokazao silno svoju moć. To je u istinu fantastično iskustvo. Međutim generacije kršćana kasnije bili su spaljivani na lomači, ali vatra se nije ugasila. Ne bi li se Bog i u njihovim slučajevima proslavio da je ugasio vatru. Mi ljudi često se ponašamo i dajemo ocjenu nečijeg života na osnovi kratkog životopisa koji nam je dostupan. To bi izgledalo kao da gledam deset minuta početak nekog filma, vidimo kako se radnja razvila, prestanemo gledati i na osnovi toga smatramo da možemo komentirati cijelu priču. Možda je u početku tog filma glavni junak upao u nevolju. Ukoliko film ne odgledamo do kraja, nećemo saznati kako će se taj isti glavni junak izvući iz nevolje.
Slično je i s nama. Može netko izgorjeti na lomači i završiti svoj život. Mogu nekog u areni pojesti divlje zvijeri, ali to nije kraj priče. To je samo početak priče. Nastavak priče slijedi, a taj nastavak traje u vječnosti. Što je 70,80 pa čak i 900 godina spram vječnosti koja nas čeka. Bog je dao obećanje: Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. (1.Korinćanima 2,9.)
Netko je usporedio naš hod sa Bogom. To je kao kada slijedite Boga i prolazite na tom životnom putu kroz granje, blato, trnje i prepreke. To može biti neugodno putovanje, ali ono što je značajno, to je putovanje koje dovodi do cilja. Putovanje bez Boga je kao putovanje na pokretnoj traci. Vi će te hodati i prevaliti kilometre. Sve će vam biti poznato i predvidivo. Međutim, vi se niste makli s mjesta.
Jedan duhovni pisac napisao je: „Kada bi vidjeli kraj puta po kojim nas Bog vodi, bez obzira na prepreke, sami bi izabrali taj put.“ Kada bi samo stvari mogli vidjeti iz Božanske perspektive, shvatli bi da sve što nam se događa je u stvari ogromna Božja milost.
Stoga i dalje ostaje pitanje: U kakvog Boga vjeruješ?“
Zvonko Presečan
