CHRISTOPH WILLIBALD GLUCK (1714.-1787.) (2.) OPERNI REFORMATOR

204

Posredovanjem svoga zaštitnika grofa Durazza, Gluck 1761. upoznaje talijanskoga književnika Raniera Calzabigija. On se zanosio zamislima o potrebi opernih izmjena u duhu francuskih enciklopedista i Jean J. Rousseau (1712.-1778.), u težnji za prirodnošću i jednostavnošću. Calzabigi mu nudi libreto, nakon čega nastaje opera Orfej i Euridika, što dovodi do reforme tadašnje opere. Nakon nekoliko izvedbi, operu je prihvatila bečke publika. Iz suradnje književnika i glazbenika, proistekle su još opere Alceste i Paride ed Elena.

Gluck kasnije surađuje s izvrsnim poznavateljem francuske književnosti, markizom Le Blancom du Roulletom, koji mu predlaže libreto Iphigénie en Aulide na francuskom jeziku. Ujedno mu obećava da će sve učiniti, kako bi se nova opera izvela u Parizu, što mu je bila velika želja. Nakon dovršenja djela, trebalo je još podosta napora u organiziranju izvedbe 1774., pošto je sâma Marija Antoinetta, žena francuskog prijestolonasljednika, Gluckova nekadašnja učenica i zaštitnica, uložila svoj utjecaj. Dok je jednom u kući pjevačice Sophije Arnould radio na dionici Ifigenije, u kuću uđe njen zaštitnik princ Hennin, koji je držao do svoga ugleda. Gluck nastavi svirati ne osvrćući se na njega, dok princ uvrijeđeno reče: – Francuski je običaj da čovjek ustane kad netko uđe, pogotovo ako se radi o cijenjenoj osobi. – Njemački običaj je – odgovori Gluck – da ustajemo samo osobama koje cijenimo. –

Pripremajući parišku premijeru, Gluck se uporno bori protiv svih zastarjelih običaja u tadašnjoj opernoj umjetnosti. Uspjeh je bio velik, tako da je uskoro izveo i donekle prerađenog Orfeja. Svojim izvedbama, takoreći preko noći, dolazi u središte pariške javnosti. Tek nakon toga u Beču ga carica Marija Terezija, imenuje kraljevskim dvorskim kompozitorom. Kažu da su nekom prigodom pitali Glucka, koje stvari najviše cijeni i voli. – Tri stvari – odgovori – novac, vino i slavu. – Kako slavu, stavljate na posljednje mjesto? – Naravno! Novcem mogu kupiti vino, vino budi moj duh, kojim opet zarađujem slavu. Vidite, da rasuđujem dobro, zaključi kompozitor. –

 

SUKOB GLUCKISTA I PICCINNISTA

Nakon uspješne pariške izvedbe operâ Orfeo ed Euridice i Iphigénie en Aulide, te kratkog boravka u Beču, Gluck traži novi dopust, nakon čega ponovno putuje u Pariz. Njegovi protivnici postaju sve glasniji, izvrgavajući ga javnom ismijavanju i ruglu. Smeta ih uklanjanje pjevačke ležernosti i izvještačenosti, što dovodi do dugotrajnih i žučnih rasprava. Pripremajući tekst Ph. Quinaultaova libreta Roland, dočuo Gluck da je poznati talijanski kompozitor Niccolò Piccini (1728.-1800.), na poticaj njegovih protivnika koji su mu nametnuli suparničku ulogu, došao u Pariz pripremati istu operu. Uništivši rad na tom djelu, upušta se u parišku polemiku, što dovodi do objavljivanja rasprave u kojoj se otvoreno iznose njegove mane i upozorava na melodijske nedostatke. Dolazi do stvaranja dvaju suprotnih struja gluckista i piccinnista.

U Gluckovu obranu ustaju enciklopedisti Jean J. Rousseau (1712.-1778.), François Voltaire (1694.-1778.) i drugi prosvjetitelji. Naprotiv sâm Piccini poštovao je Glucka, usvojivši njegove operne promjene, ali je bio uvučen u sukob čiji su korijeni dijelom i u tadašnjoj političkoj nesnošljivosti.  Glucku odaje priznanje i svojom izjavom: – Zadužio je operu isto kao i veliki Corneille francusku dramu. Piccinni kasnije predlaže uvođenje godišnjih festivala s izvedbama Gluckovih djela.

U radu na jednoj novoj operi, skladatelja pogađa moždana kap. Nakon oporavka, zdravstveno stanje nikada mu više nije bilo kao ranije. Donekle je ostao uzet, a poteškoće mu je stvarao i govor. Zbog svega toga nije bio u mogućnosti napisati note opere, koje je već imao u glavi na gotov Klopstockov tekst. Narušena zdravlja nakon povratka iz Pariza, ostaje u Beču sve do smrti 1787. godine.

(Nastavlja se.)

fra Mate Tadić

PODIJELI