Čovjek – a tu mislim na sebe – zaboravio je Božji govor. Zato moram učiti Božji jezik, kako bi razgovor bio moguć. A Božji jezik je usrdna molitva. Ona ima svoj smisao. To je prostor u kojem Bog stupa u akciju za čovjeka. Moram biti uporan, čekati, tražiti, moliti. Nije lako dugo čekati. To od mene zahtijeva, puno strpljenja. Neki kao da dobivaju preko reda i mimo pravila. Ja sam osoba bez veza i poznatih da lakše dođem do svoga cilja. Olakotna okolnost je što se obraćam Bogu u molitvi. Bogu koji je sama dobrota i kod njega nema čekanja, ne gubi se vrijeme. On je bogat izobiljem i ne moram se bojati da neću dobiti svoj dio, da je sve razdijelio. Bog je zauzet za moju stvar i daje mi odmah sve što pravedno želim. On čeka na mene i raduje mi se. Kod njega imam divnu vezu ljubavi, koja mi je u njegovu srcu zagarantirana. Kroz molitvu mogu osjetiti da je dobro što se toliko toga nije dogodilo, kako sam ja htio, nego kako je on htio.
Vinko Bagarić, 28. nedjelja kroz godinu, Tomislavgrad 2010.
