FOTO:J.Jurčević/www.put-istina-zivot.com/

Poslije Polnoćke te kišne noći, otišao sam doma pun radosti Božje, mira u srcu i lijepo zaspao. Ujutro po običaju kao i svake godine, moja braća i ja obilazimo susjedstvo i čestitamo Božić. Za obići imamo petnaestak kuća. Lijepo je doživjeti to zajedništvo i prisutnost Boga te ga podijeliti sa susjedima i prijateljima uz zdravicu: ”Na dobro vam došao Božić i rođenje Isusovo”! I tako u svakoj kući.

Nas trojica braće tu tradiciju ljubavi koju smo od njih prihvatili, prenosimo već više od 25 godina što je prekrasno. No, jedan me susret u obilasku kuća nije ostavio ravnodušnim. Taj susret i doživljaj svoga srca, nikada ne mogu i neću zaboraviti. Ulazimo u jednu susjednu kuću gdje nas dočeka baka, njezin sin, nevjesta, stric i djevojčica. U svakoj kući čestitanje uz poljupce, zdravice i hranu. Čestitanje svima doživio sam kao i svugdje – uz poštovanje, ali čestitanje djevojčice prema meni izgledalo je potpuno drugačije.

Ona mi prilazi pružajući ruku, primiče glavu mojim obrazima i ljubi u jedan pa u drugi dio lica. Na trenutak sam zastao i pomislio: „Poljubac je bio božanstven – čist. Je li  to moguće Bože moj?“ Shvaćam, pamtim poljubac. Kako ga pamtim? U poljupcu sam osjetio nožne prstiće djevojčice, kako se s ravnoga položaja nogu – tabana, diže na prstiće i meni ide ravno na lice. Nije to poljubac da se okrene samo obraz i poljubi u prazno, kao danas. Pomislih: ljepšega Božića nisam doživio!

Poslije sam sjeo na kauč i samo se smiješio i radovao – toplina u srcu neopisiva. Gledao sam u djevojčicu kao u Božanstvo. Čak sam i krio svoj pogled nekamo, a ona se samo blago smiješila. Zbog čega  – ne znam! Ali znam da nije skidala pogled od mene. Nisam  mogao više gledati.  Malo pogledam pa okrenem glavu i tako više puta. To je bilo nešto jače od mene – raj u njenim očima!

Razmišljam i u sebi govorim: pa ona me poljubila sa svojom cjelovitošću! Ona ide obrazima, hoće, gleda, diže se na nožne prstiće i ljubi. Kako da poslije ovakvoga susreta ostanem ravnodušan? Nikako! Kad se sjetim toga srce mi gori. Ja sam u toj djevojčici susreo živoga maloga Isusa! Možda maštam, haluciniram ili što ja znam,…ali svakome bih poželio da na ovakav ili sličan način, doživi Božić u svom srcu.

Djevojčica je vitka, poletna, živahna i uvijek vesela. Nije puno pričala, ali je njezin pogled bio usmjeren na nas čestitare. Domaćin kuće se trudio ugostiti nas hranom, pićem, a ona je bila po strani te mi radosnim pogledom i smiješkom davala do znanja da je Bog tu, u njoj – u mome srcu. Vjerujem da je svakoga gosta tako gledala, ali znam da od tada ništa ne znam!

Marko Musić, Fojnica, srpnja  2010.

PODIJELI