Probudih se iznenada, otvorih oči – srce mi se rastvori pa zapisujem. Uistinu si svet, Gospodine moj. Svet si da ti premca nema ni pred kime na zemlji, među živima i mrtvima. Doista će svako stvorenje kao što je pisano: nebesnika, zemnika i podzemnika Tebi se klanjati, klicati, slaviti i svatko će se stvorenje i koljeno tebi pokloniti i reći istinu: ”Ti si Krist, Sin Boga živoga!” Ti koji si kao ljudsko stvorenje pobijedio smrt – Sotonu, koji si preokrenuo cijelu ljudsku povijest. Koji si sve ljudske grješke i grijehe raskrinkao, ispravio i otvorio nam put u novi život.
Dok pišem, srcem šapćem preko olovke na papir. Svako će te biće priznati, jer se nema nigdje u svijetu doći, doli Tebi. Nema sigurnosti i bezbrižnim na ovome svijetu, doli Tebe. Ne znam što to ljudima toliko nedostaje i toliko ih koči da te priznaju Bogom?! Nema puta, sigurnosti, bajke, bježanja, doli samo Isus Krist – Uskrsli! Sve je pokrenuo na novo. Ne trebaju nam više ratovi, zavisti, oholosti, mržnje, blud. To prolazi te ide Sotoni, koji je pobijeđen, a ne da se još pobjeđuje. Pobijedio ga nije vanzemaljac, mađioničar, čarobnjak, iluzija nego Bogočovjek Isus Krist – Uskrsli! U životu nitko ne treba, doli Isus Krist – Sin Boga živoga. Za mene najrealnija, najistinitija, najiskrenija i najveća osoba u povijesti.
S ovom riječi sve počinje i završava kod Boga – njegov plan i njegovo spasenje svijeta. U ovoj riječi je sve sadržano. Cijela povijest, On je alfa i omega. Najveća potvrda da Boga vidimo, jest što se dao čovjeku da ga vidimo u čovjeku. Što mi je drugo potrebno, doli vjerovati u ovu Istinu?! Drugoga spasa nema, doli samo u tom imenu. Vjerujte braćo moja, obitelji, susjedi, zajednico, moj narode, susjedni narode, cijelo pučanstvo svijeta. Vjerujte Bogočovjeku Isusu Kristu, kojega Bog uskrisi. Uskrisi čovjeka poslušna do smrti – smrti na križu. To je najrealnije i najjednostavnije otkupljenje za naše i moje grijehe.
Samo Kristu vjerujte jer ništa ne treba nego samo to. Samo on nas vodi u život, a sve ostalo u propast. I zato zaplačem, nad svakom uvredom Kristu. Smeta me svaka pomisao na grijeh a kamoli čin, boli me svaka strast, požuda očiju, ušiju, nosa. Svakojake čestice gdje se uvlači grijeh, kao trn u sve pore moga tijela. Koliko li sam malen prema tebi, Spasitelju moj! Ništa sam nad svim djelima ovdje na zemlji koje činim, naspram milosti tvojom! Jadan li sam ako ti vjerujem samo kao duhovnom biću kao Bogu, a ne da si se utjelovio u čovjeka. Jao meni Bože moj da Ti ne bi čovjek, nikada te ne bi shvatio, ovako zborio i u meni vjeru otvorio!
Molim te Bože i Kriste moj da se u ovom životu ne uzoholim, da se oduprem zlu, činim dobro i budem dobar čovjek. Jer, vi ste mi sve i ništa ne trebam doli vas. Shvaćam da sam šaka prašine, ako Kriste u tebe ne vjerujem. Daj da izdržim sve zle sklonosti tijela i kušnje Zloga do konca života svoga!
Marko Musić, Tomislavgrad, 2. svibnja 2011.