Gdje je bio Bog kad je Isus umro?

347

Ed Dickerson

U tami su se skupili demoni. Žalosno sunce skrilo je lice. Munje su parale oblake, grom je prijetio udaljenim brežuljcima, a zemlja je uzdisala i ječala. Uzdrmana je priroda čekala dok su sve njezine sile tražile oslonac u jednom životu koji se gasio. “Bože moj!” vapio je izmučeni glas, strašniji od groma, obeshrabreniji od zemlje koja se tresla. “Bože moj!” ponovno isti glas sada pita i preklinje: “Zašto si me ostavio?” Čovjek svih vjekova postavlja vjekovno pitanje.

Kada su nacisti plinom ubijali muškarce, žene i djecu u logoru Dachau; kada su podivljali plemenski pripadnici noževima isjekli svoje nenaoružane susjede u Ruandi; kada su teroristi digli u zrak školski autobus i zapalili djecu, dođe nam da povičemo: “Gdje si, Bože? Zašto si nas ostavio?” Gdje je Bog u takvim okolnostima? Bog je tamo gdje je bio i onda kada je umro Isus.

Biblija nas uči da je Bog sveprisutan. ” Hodam li ili ležim, sve ti vidiš. … S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. … Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja vodila …”1 (Psalam 139, 3.5.9) Mi možda ne osjećamo Božju prisutnost, ali On nas uvijek vidi. Tako je bilo i kada je Isus visio na križu na Golgoti. Isus možda za trenutak nije vidio Oca, ali Otac nikada nije izgubio iz vida svojeg Sina.

Bog skriva svoje lice od grijeha

Bog u svojoj milosti skriva svoje lice od grijeha ne stoga što ga On ne bi mogao gledati, već zato što grijeh ne može podnijeti Božju prisutnost. Iako Mu je grijeh odurniji nego što možemo zamisliti, Krist je uzeo na sebe naše grijehe kao da su Njegovi, a mi, iako grešni, “… po njemu živimo, mičemo se i jesmo”.2 Bog može podnijeti grijeh, ali grijeh ne može opstati u Božjoj nazočnosti.

Otkrivenje oslikava izgubljene, one koji su ustrajavali u grijehu, kako preklinju kamenje i stijene da ih sakriju od Janjeta jer, budući u grijehu, ne mogu podnijeti Njegovu blizinu. Pavao kaže da je Isus postao grijehom za nas. Psalmist traži milost i moli Boga da “odvrati lice od grijeha mojih”.3 Bog odgovara na njegovu molitvu, a i na naše molitve tako što zaklanja svoje lice od Onoga koji je radi nas postao grijehom. Isus je iskusio posljedicu nošenja naših grijeha: odvojenost od Oca.

Odvojenost je ranjavala Isusa jer Njegova veza s Ocem nikada prije nije bila prekinuta. Dotada su Isus i Otac bili u neprekinutoj zajednici. Krist je stalno govorio o toj povezanosti. I večer prije raspeća Isus je rekao da su On i Otac jedno.4 Isus je činio ono što je vidio da Otac čini; njihova je zajednica bila toliko duboka da je Isus ponavljao: “Otac je u meni i ja u Ocu.”5

A onda je na križu, noseći krivnju sveg čovječanstva, napušten od svojih učenika, Isus prvi put doživio odvojenost od Oca. Nosio je naše grijehe bez gunđanja i prigovaranja, ali u odvojenosti od Oca zdvojno je zavapio. Zamislite kolika je tek bila Očeva patnja dok je sve to gledao.

Liječnici su sinu jednoga od mojih dragih prijatelja dijagnosticirali karcinom, i to kada je dječak imao jedva dvije godine. Sjedeći sa svojim prijateljem za vrijeme dugih sati operacija i terapija, teško mogu reći tko je više patio – otac ili sin.

Koliko li je tek savršeni Otac ljubio i trpio dok je gledao agoniju svojega voljenog Sina. Otac je znao da je Njegovu Sinu najveću bol prouzročilo zaklanjanje Očeva lica. Otac i Sin su se još od utemeljenja svijeta složili u pitanju ovog drastičnog lijeka za svijet. Štiteći nas od kazne za grijeh, ni Otac ni Sin nisu ni najmanje štedjeli jedan drugoga.

Psalam 22, koji počinje riječima: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” poslije uvjerava Onoga koji pati: “Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika, i nije sakrio lice svoje od njega.”6 Citirajući ovaj Psalam dok je bio na križu, Isus je istodobno iskazivao svoju bol i potvrđivao povjerenje u Oca koji “nije prezreo i zaboravio Njegovu muku”.

Bog želi pomirenje

Kada je Adam odbio Božji autoritet, raskinuo je veze ljubavi između sebe i Boga. Nisu se više mogli susresti i razgovarati kad zahladi, kao što su to činili od stvaranja. Bog je oduvijek želio obnoviti vezu i vratiti nas u zajedništvo ljubavi, ali mi nismo željeli to zacjeljenje jer smo, kao što nas podsjeća Pavao, “bili otuđeni i … postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima”.7

David W. Augsburger, profesor pastoralnog savjetovanja na Teološkom fakultetu Fuller, podsjeća nas da “pravo pomirenje zahtijeva uključivanje obiju strana, i onoga koji je uvrijedio i uvrijeđenoga. Obje strane pridonose, obje rastu i obje ponovno otvaraju budućnost.”8

Bog je kao povrijeđena strana želio pomirenje, ali mi ljudi, postavši “neprijatelji svojim mišljenjem”, odbili smo surađivati. Psalmist potvrđuje ovaj problem: “Jahve s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No, svi skrenuše, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema.”9

Zamislite! Umjesto da nas ostavi, Isus je dobrovoljno postao čovjek zauvijek i preuzeo naš dug da bi se s nama pomirio. Bog od nas nije odustao ni onda kad smo mi odbili pomirenje. Bog se s nama pomirio dok smo Mu još bili neprijatelji!10

Isus je postao čovjek i na križu prihvatio našu krivnju. Samo preuzimajući ulogu prekršitelja, mogao nas je pomiriti s Bogom. To je zadnji djelić slagalice u pitanju gdje je bio Bog kada je Isus umro.

Otac je skrio svoje lice, potpuno svjestan boli koju nanosi Isusu, jer je Isus jedino tako mogao iskusiti odvajanje koje donosi grijeh i ispuniti ulogu prekršitelja. Iako Ga Isus nije vidio, Otac je bio aktivno uključen u patnju svoga Sina. «Jer Bog je u Kristu pomirio svijet sa sobom.»11 I prekršitelj, kojega je sada predstavljao Isus, i povrijeđena strana, koju je predstavljao Otac, voljno su izdržali vrijeme svoje najveće patnje da bi pomirili sa sobom izgubljeno čovječanstvo.

Kako ovo možemo potvrditi? I Matej i Marko bilježe Isusov povik: “Zašto si me ostavio?” Oba zapisa nakon toga navode da je netko Isusu dao ocat. Krist je onda još jedanput povikao jakim glasom i izdahnuo.12 Ivan bilježi detalj o octu i glasni povik, i kao jedini učenik koji je toga dana bio prisutan na Golgoti, kaže da je Isus uskliknuo: “Svršeno je!”13

Ovo nije bio usklik očaja. Kao naš predstavnik, Isus je iskusio agoniju odvajanja od Oca i u toj boli izgovorio je riječi Psalma 22: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” shvaćajući da je ovo odvajanje dijelom pomirenja. Kako to možemo znati? Tako što isti Psalam govori da Bog nije sakrio svoje lice od Sina, već je čuo Njegov zaziv. S tom činjenicom dolazi sigurnost da je zadaću zbog koje je rođen i došao na ovaj svijet u potpunosti izvršio.

Kada je Isus pobjedonosno ispunio svoju zadaću i udahnuo posljednji udah, u svojem je umu čuo riječi posljednjeg retka Psalma 22: “O njegovoj će pravdi naviještati narodu budućem.” Shvativši da je to učinio, pobjednički je uskliknuo: “Svršeno je!”

Gdje je bio Bog kada je Isus umro? Tamo gdje je uvijek.

I kao što je rekao pjesnik: “Iza nepoznatog Bog stoji u sjenci i neprestano gleda svoje.”14 Iza tame, iznad groma, čvrsto stojeći unatoč zemlji koja se ljulja, neviđen, odgovara na tjeskobni poziv. Mireći svijet – tebe i mene – sa sobom, Bog je bio u Kristu.

 

 

1 Psalam 139,3.5.9.

2 Djela 17,28.

3 Vidi Otkrivenje 6,16; 2. Korinćanima 5,21; Psalam 51,11.

4 Vidi Ivan 10,30; 17,10.

5 Vidi Ivan 5,19; 10,38; 14,10-12; 17,21.

6  Psalam 22,24.

7 Kološanima 1,21.

8 David W. Augsburger, Helping People Forgive (Louisville, Ky.: Westminster John Knox Press, 1996.), str.166.

9 Psalam 14,2.3.

10 Vidi Rimljanima 5,8.

11 Vidi Rimljanima 5,10; 2. Korinćanima 5,18.19.

12 Vidi Matej 27,50; Marko 15,37.

13 Ivan 19,30.

14 James Russell Lowell, The Present Crisis.

PODIJELI