Prije nešto više od desetak godina, dok sam studirala, bila sam na vikendu kod jedne prijateljice, koja je bila odgojena u vjeri i tradiciji.. Ugl, tu noć dobijem jak napad kašlja i gušenje, s čim sam u djetinjstvu imala velikih problema. Na to ta cura, izvadi iz ormarića blagoslovljenu vodu , i pita me da se pomolimo. Meni je u tom trenutku ( u mom neznanju) bio smiješan i presmiješan prizor mlade cure s blagoslovljenom vodom. Mislila sam, podosta s visoka-kako mi ‘prosvijetljeni’ često mislimo, kako je to samo za starije, ‘neobrazovane’ bake. Nisam odbila, nego eto ‘pustim’ ja nju da moli..Bilo mi je bolje ubrzo, ali na to apsolutno nisam više se osvrnula nijednom mišlju.
Žalosno je, koliko su nam kroz medije i ostale alate isprali mozak. Obezvrijedili ono najvrjednije, predstavili to kao praznovjerno, smiješno, glupavo i onda nas takve-duhovno i mentalno razoružane, lako uputili da se klanjamo svakakvim poganskim, istočnjačkim tehnikama koje su kao intelektualno prihvatljivije. Ili, da se ne klanjamo ničemu- osim samima sebi. Ili, nekoj revoluciji, ili materijalnom, ili raznoraznim ‘ zvijezdama’.. Svemu, osim Bogu. Pored izvora žive vode, mi hodamo izgubljeni, žedni, očajni..A On čeka samo jednu našu misao i molitvu.
Marijana Perković
