Ana i Emanuela – Razgovor tijela & duše

226

ANA I EMANUELA: “Razgovor tijela & duše”

 

Postoji djevojka, žena koja je u duši djevojčica začarana anđelima. Njena ljubav bješe idealizirana kao netko sličan njima. Satkala je mnogo pjesama misleći o njemu, zazivala mu krila, uz te misli sretna je bila. On se je uistinu pojavljivao na rubovima njenog srca. Bješe to srce nadljudsko, opito nebeskim odajama i vječnim vizijama Raja. Dan otvaranja «Nebeske Akademije» bio je kada je napokon shvatila da je zarobljena u tuđem tijelu, koje trpi užasnu nepravdu, osude i bol. Bila je čista suprotnost od svega toga što joj je tjelesna bol činila. Širila je božansko znanje o onom Svijetu koje nije ni malo ličilo ovome. Savršena ljubav, rajske poljane, molitve i utjehe i samoutjehe bile su joj izlaz iz tame. Da, zvala se Ana.

Mnoge je grlila pjesmom srca, darivala rime, tješila ih čak i kada je najuplakanija bila.

Shvatila je da je drugačija, da ima nešto u njoj što je dar od Boga. Kakav je to osjećaj o samo da ste na sekundu ovdje unutra, osluškujete kako srce lupa, a ujedno se tople kapljice suza sljevaju na mene. Ja “djevojčica Emanuela” sjam kao zvjezdica nebeska

u ovoj unutrašnjoj tami, ne dam da Anu patnja do kraja rani. Pokušavam ovom tijelu napadnutom, osuđenom…o da samo znate kako ga pokušavam trgnuti. I uspjevam itekako, uz pomoć nebeske strane mene. Počela sam bol i osude pretvarati u nebeske zapise. Svoju bol pretakala u najdivnije slapove pjesama.

Mnogi joj se obratiše, s pitanjem otkuda ti taj pjev duše!?

Odgovori; O ne pišem ja sama, tu u srcu mom anđeo nebeski spava. I vile divne moje koje mi dušom plove.Nebeski šapat mi je neprestalno u grudima.Mnogi se obradovaše, nekima se srca polomiše…Ali ne nije zaspala Ana, probudila je pjesma Anđela čuvara.

Saznah da uz sebe ima mnoge dobre ljude kojima će pjesme pjevati, Nekima rane cijeliti, neke obradovati, neke dušom grliti, pjesmom ljubiti. Postadoh darivateljica nebeskog svitanja, postadoh u potpunosti sluga Božja, šaptačica anđela. U moje nebesko kraljevstvo duše uđoše mnogi, svima sam duplikat ključa dala.

U nebesku akademiju uputili su se mnogi koji su mi slični. A bješe vas mnogo koji su ulazili u moje malo Zemaljsko – Nebesko kraljevstvo bez da bi rekli i riječi…

bješe im važno samo da su me pronašli, bješe im osjećaj na duši kao da su pronašli

komadić spuštenog neba na Zemlji prošaputaše anđeli. Poneki crni anđeo znao je doći u mome Svijetu isplakati oči. Bilo je i onih koji su mi carstvo htjeli srušiti, ali njih ne želim isticati, nevažni su u ovoj božanskoj misiji ljubavi. Znam dobro da će me napadati ti zlotvori, oduvijek me prate te crne sjene, prijete mi. Ali moja anđeoska svjetlost nadjača tamu, porazim sile tame Božanskom nesebičnom silom ljubavi.

Shvatih da se ustvari događa sve u meni, ništa nije van mene; moje nebo, moje sunce je u meni….Uvijek će postojati, sve i da me u tamnicu zatvore anđeli će mi rajske vizije u duši stvoriti za mene se pomoliti. Emanuela vila ljubavi, curica mala vječno će živjeti kao ljubav nebeska u meni.

Dobro znam;

Puknuti će srce, već treperi od buke. Ko staklo je koje čeka kristalizaciju. Kristal će nebeski postati, dušu će svoju Gospodu predati. Sve zemno prekriti će livade rosne i po koji rumeni cvijet mirisni. Po koja molitva čuti će se, iznad groba letjeti će ptice bijele, ispuniti će vili želje.

I onda često nebesko zemaljski dio mene bori se. Želim i život i smrt odjednom, znajte dragi moji čitatelji; Najljepše utočište na Zemlji, je zagrljaj osobe koju volimo. Tu je jedan čitav svijet nježnosti i ljubavi. Zemaljski anđeli, ostanite bijelih krila, čuvajte svoja krila mirisna samo za jednu života vrijednu. Ne dopustite da pocrne od prevare. Jer ljubav je svetinja, smisao postojanja. Nebesko moje dođi kad zasuze mi oči moram reći jer Emanuelu samo Nebo liječi.

Neprestalna borba tijela i duše u meni je Svijete moj, kažem vam ono nebesko slušajte i utkajte u zemaljski život, reći ću vam slijedeće;

“Posveti se želji, i već si na pola puta do cilja. Ostvari je prije u srcu, onda će ona uploviti i u tvoju javu. Ako je to Božja volja na Zemlji ćeš željeno gledati, ne očajavaj Nebo je beskrajno i trajno, tamo je sve što u srcu sja kao molitva ostvareno samo za tebe!. Ne pitaj me kako sam sigurna u to, vjernici su takve prirode.”

Emanuela dobro zna, Nebo će nagraditi njeno bolno tijelo, ovako mi govori;

“Ljubav mi je sveta obećala satkati haljinu, jer platna ne imah kakvog željeh srce moje. I rekoh anđelima da me ne utješuju.Ne mogu se ja iz ovog tijela bolnog vinuti, blagoslovljeno živjeti. I uplakanooka usnu. Tad se probudih u leptirovoj haljini,

ne bijaše ona satkana od onih mojih željenih ruža. Bog je znao da meni treba da se obučem u osjećaj, svetu ljubav. Sve leptire nebeske On dozva da me bolnu zagrle.

Plešem, mada bolna plešem u čast Božjoj milosti. Jednom će me ti leptiri odvesti u Raj, vidjet ću željeno, znam.”

“Ima žena čija se nutarnja dobrota zrcali po njihovom licu. Zato im često kažu da im nije ništa i kada boluju. Njih srećete nasmijane usred patnje, zato jer vjeruju u čudesa Gospodnja. I da umiru umrle bi sa osmijehom i ljepotom Neba.”

Ako me iskreno voliš, posadi sjeme nade i pusti cvjetne latice da postanu od Boga blagoslovljene. I onda kada niknu, budi poput njih, pun anđeoske ljepote i nježnosti. Ja sam ti takva u nutrini, i ne pristajem na korov, na počupane latice duše. Duša mi je svjetlosni cvijet, ona ima pravo na ljubav i bezbol. Ako to ne umiješ i spreman si da mi čupaš latice na kraju, izvlačeći se na to, da je svaka otrgnuta latica bila sa znakom pitanja; voli me, ne voli me! Onda idi prije svečanog obećanja, ja se radujem i kada sam sama, sa Bogom je moje sve, moje svjetlo ne može da ugasne. Kod mene ti laži ne postoje, ja kada volim, kada šansu nekom dajem onda se bezuvjetno samo njemu posvetim. Nisam ti ja poput mnogih zemaljskih dama , ja sam ti ponajviše sa ljubavi svetom, ponajviše sa Bogom sama . Ne treba meni ljubavi sto, pripadam jednoj dugo čekanoj. Ako ti zemaljsko više od nebeskog znači, ako mi misliš donositi prevare i laži, ne trebaš mi, idi cvjetovima zemaljskim.

Uzmi mi Gospode ruke kad zadrhte, stavi ih u znak molitve. Uzmi mi srce kad zatreperi, umiri ga u svojim grudima. I kad mi suze počnu teći, ti reci da to je rajska voda što tugu liječi i ispire sol iz oka mog. I ako od tuge zajecam, jer ne mogu da te ugledam, ti mi san na oči stavi, neka te sanjam u sjaju miline i vidim razloge svoje sudbine. Blagoslovi mi ove bolne puteve, neka se odmagle zastori gorčine, želim da na meni proslaviš svoje veličanstveno ime. Po Tvojoj volji neka bude, ako mora neka mi vječno za sve sude dok sam zemaljska, i ako ne može ovdje da se ispuni moja vječna želja, neka mi na Nebu bude vječno suđena. Obećavam; Uz Tebe ću trpiti sve do dana sudnjega. Tvoji Jeruzalemski anđeli neka mi upišu ime u knjigu života, ja imam potrebu da vječno slavim iznenađenja koja si mi obećao, i da te slavim sa Tvojim dobrim anđelima. Podaj svima spasenje dobri moj Gospode. Sjeti se službenice tvoje, makar na kraju stazice životne moje .

`Vjernici koji su u patnji, blagoslovljeni su jer je njihova duša otkrila Nebo. Te duše dodirnule su, naizgled nedokučivo, za nevjernike nestvarno. U patnji se tijela utkala tajna Božja, jer On nas stvori da ga spoznamo snažno. Ja možda nikada nebi pjesme pisala, da križni trnoviti put nije moja sudbina. Niti bi ljubav ovoliku mogla Svijetu dati, nebeskom se šaptačicom zvati. Duša mi je ostala čista i neozljeđena unatoč hodu po močvari i prebivanju u opni nesavršenog tijela zbog kojeg sam bolom mačevana. Bog me šapatom ljubio, snažio tajnom. Iznevjeriše me mnogi, on nije i nebi nikada, malena sam vila njegova. I vrednija mi je ljubav ta, od svih zemaljskih radovanja, ta ljubav me je bolnu blagoslovila, za vječnu radost sačuvala, nije kao zemaljska da me tek tako izda. Juda nije, već Isus put moj.`

ANA tjelesno biće dobro zna;

Kada nas zaboli do kosti, sjetimo se Isusove muke, i nesebične ljubavi.

On je živio u siromaštvu, ali je imao srce i dušu punu ljubavi, sve je mogao uz pomoć svog Oca nebeskog, imao je toliko vjere u Njega da je i kao djetešce i kao čovjek čuda činio, Njemu zemaljske obmane i zamke nisu mogle nauditi, jer On je slušao Stvoritelja, Duha Svetoga, majčicu svoju i OCA NEBESKOGA svoga. ON JE NAŠ UZOR, DRUGOGA NEMA. Često hodim u tu pra vječnost, duša mi lebdi tim svetim putevima, suze mi teku od ushićenja i znam da moje uplakano srce od sreće plače, jer ISUSOVO SRCE u meni sja, dodiruje me tajnama Neba. Prekratak je Svijet, ovo je tek kap života na prema vječnom slapu… Pokušajmo vidjeti ono ljepo što nam Bog u život prostire, gledati ono dobro, ono nebesko. Male stvari čine čudesa, ljubav podiže i najbolesnije, ne novac i kojekakvi lažni ljudi i proroci. U Boga se uzdajmo stvorovi mili, u Boga Trojedinoga koji u našim bićima živi. Bog za sve ima svoje svete razloge, znak pitanja i ja često postavim, a onda se sjetim; “Tko sam ja da bi morala znati”, ta Bog me moj stvori da brige Njemu prepustim, On je savršen i zna da samo putem križa i patnje mogu razviti svoju duhovnu svijest. Kliče srce moje, Bogu mom, jer patnja me na staze KRISTOVE uputi, bolnu me Bog podignu i blagoslovi, hodim unatoč svemu u čistoj ljubavi trnovitim putem, jer znam i želim svima da kažem; NE BRINITE ZA TRNJE U VAŠIM STOPALIMA, NI ZA UVREDE, NI ZA LAŽNE SUDOVE, NI ŠTO NEMATE SVA BOGATSTVA OVOGA SVIJETA, vjerujte da je duša vrijednost i blago, ona kroz močvare i bare prolazi čista ako Boga ljubi. Ljubav sveta nikada ne gubi i dat će se svakoj duši po zasluzi kada sud dođe. Nikada ne zaboravite, bliži se Božja pravda. Ruže će uistinu cvjetati na obali toka vodenoga.
Anđeo je u svakome od nas, on je naš vodič duše. On je onaj koji nas uči što je dobro, a što nije, on je šapat nebeski poslat od Boga. Bog je poslao svoja svjetlosna bića da nas čuvaju na svim putevima, vjerujmo Bogu svom, vjerujmo u krila ljubavi.

Eto priznajem takva sam ja; danju pospana, noću budna, luckasta, za svoje zrele godine djetinjasta. Nekom lipa, nekom ružna, nekom sreća, nekom tuga, nekom tajna, nekom mana. Često nasmijana u sred bola, otkačena i bez kapi alkohola. Iskrena, prijateljica i savjetnica, u ljubavi predana. Spremna i zadnju paru ubogom dati i za izdajice ljubavi moliti, jer samo ih ljepota sveta može zla osloboditi. Briga me što moja suza pati, u ovoj zamišljenosti i boli spremna sam za Gospoda život dati. Istina, uvijek bivam mačem ranjena, zlim jezicima, rugalicama, ali moja ljubav od svega je jača, Bog me iz očaja u nadu vraća. U križu je tajna duše moje, anđeli sveti kroz patnju me vode. Blato zemaljsko vodom iz izvora nebeskog sa mene sapiru, u dijamant vječne ljubavi vraćaju.

Tužno; neko će sa lažima dobiti sve, a neko sa iskrenošću ništa osim bola. Ožalošćeni mili moji bježmo pod plašt Božji od takvih, jer On pozna STRAH njihov, neće Mu na sudu izmaći. Puno toga zna i osjeća nebeska duša moja. Emanuela i Ana uz vjeru, nadu i ufanje idu hrabro naprijed. Umrijeti ili živjeti; što je bolje Svijete moj!? Sve, jer sve je od Boga.

AUTORICA: Ana Emanuela Šimunić, Bilaj

 

Sva prava pridržana. Nije dopušteno djelomično korištenje teksta niti u obliku citata. Cjeloviti tekst može se preuzeti uz obavezno navođenje imena autora i portala.

 

Ranije objavljeno:

 

Vila ljubavi u Novom Jeruzalemu

Udahni Svevišnji Gospodine

 

 

PODIJELI