Ako tko želi biti prvi

Ako kroza me i moje kršćanstvo Ti zoveš ljude oko mene, zašto onda moja vlastita preobrazba traje kao vječnost?

Često se osjetim kao probuđena iza sna, kao otrgnuta iz vlastite uljuljkanosti u sigurnost svojih stavova i – probudim se iznenađena vlastitom nedostojnošću.

Otrgnuta iz zagrljaja vlastite oholosti, smrznuta neviđenom spoznajom licemjerja kojima odiše svaka moja pora, a koja istovremeno vrišti raznoraznim opravdanjima.

Povrijeđenost?

Izdanost?

Popljuvanost?

Poniženje?

Odbačenost?

Iščitavate li iza svake navedene riječi u ovom nizu – Isusa???

Pa ako je On sve to podnio iz ljubavi prema meni, zašto ja, a nazivam sebe kršćankom, ne mogu ni najmanju uvredu “progutati”, za ljubav Njegovu?

Ima tome nekoliko, u jednoj zajednici iskazana mi je čast da svojim vidom, sluhom i govorom služim Isusu.

Bila sam presretna.

Bila sam ushićena.

Konačno su moji talenti mogli doći do izražaja.

Molila sam Gospodina da mu služim smirena srca, uma i duha, da umiri moj glas i vodi oči moje…

Molila sam također za poniznost, da ljudi kroz mene čuju Njega, a ne mene.

da hvale Njega, a ne talente moje, jer, ionako mi ih Bog dade sebi za slavu…

Međutim, nakon nekoliko mjeseci, Isus je odlučio da Mu više ne trebam služiti. Barem ne momentalno. Je li kušnja u pitanju ili jednostavno odgovor na moju molitvu – “poniznom da mi je biti” – još uvijek ne znam.

Osjećam se odbačenom…osjećam se i povrijeđenom…osjećam ljutnju…

Zašto?

Zato što je ego povrijeđen…ego odbačen…ego ljut…

Jer, svo ovo vrijeme ja nisam puštala da Isus radi kroza me, nego sam sebe, svoj lik i djelo dizala i uznosite glave koračala.

Očajno sam željela pohvale i odobravanja ljudi na koje ipak skromno odgovarah: “Bogu hvala!”

Ali imponirale su mi časti i pohvale.

osjećala sam se važnom.

Prvom među prvima.

“Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj” (Mk 9, 35)

Znači, samo sam slab čovjek, i dalje ugađam tijelu, i dalje lovim pohvale i časti, usprkos svojoj vjeri čeznem za ljudskim odobravanjima… Bole me poniženja i bole me ljudske grubosti…

U kojem sam segmentu ja na putu kojim ću zaslužiti Tvoje Nebo?

Je li ljubav u mom srcu dovoljna?

Ali, koja ljubav, ako ju nisam u stanju – živjeti …prema svome bližnjem, prema ljudima koji me okružuju…Isuse, zašto ne znam prenositi taj žar koji osjetim samo kad pogledam Tvoje lice prepuno ljubavi?

Je li to znak moje nesavršenosti ili nečeg više?

Jesam li, hoću li ikada postati dostojna Tvojih obećanja???

Ikada…jednog dana…molim Te???

Slabosti, grijeh, nesavršenosti…ali On nas voli unatoč svoj tami koja je u nama, kojom smo zamračeni, koja nas karakterno toliko puta obilježi…A onda nas On podsjeti da smo ljubljeni i vrijedni…

Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. Stog i dajem ljude za tebe i narode za život tvoj. ( Izaija 43, 4) On nas ljubi usprkos svemu što nas od Njega dijeli ukoliko se mi sami, svojom odlukom od Njega ne odijelimo. A i tada nas ljubi. Ali ne može doprijeti do nas. Jer Isus ne nasrće, ne nameće se, nije arogantan i ne navaljuje. On nas ljubi upornom i tihom ljubavlju, kao rijeka koja polako, ali sigurno oblikuje stijenu od oštre i hrapave u glatki kamen.

Ponekad nam pošalje kušnju i uči nas poniznosti, ne da bi gledao našu tugu već da bi nas oslobodio robovanja egu i učinio slobodnima i neopterećenima. Uči nas patnji i pokazuje nam vlastitim primjerom kako zavoljeti svoj križ jer nam je križ put u vječnost – put ka Isusu.

I sve naše slabosti uze On na se.

Znači, ne određuju me ni sujeta ni povrijeđenost, ne određuju moju vjernost ni ljutnja ni ogorčenost, osjećaj odbačenosti, ne.

Moja vjernost je moj odabir Gospodina i priznanje Isusa kao mog Spasitelja.

Sve je sadržano u “Vjerovanju”.

A kako sam slaba i ništavna, “dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak na njivi, jedva ga dotakne vjetar i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo” ( Ps 103 ), svjestan svoje mizernosti, mogu samo, također svjesna Božjih zapovjedi, ustrajno moliti milost da ih jednom uzmognem, ne samo vršiti,već i osjećati. Osjećajem potpunog predanja ljubiti bližnjega svoga.

LJUBITI!

Postoji li to danas?
Postoji li čovjek koji bez iole zadrške, zamjerki, predbacivanja, ljutnje, okrivljavanja, “durenja” – ljubi bližnje svoje?

Ili, čovjek koji je okružen cinizmom, mržnjom, strahovima, sadizmom, a opet LJUBI svakoga od tih ljudi koji ga okružuju, unatoč svim nabrojenim tminama u njima??? Zaista ljubi???

Zaista, kada čitam Evanđelje, a posebno kada poslušam propovijed nedjeljne mise, osjetim se kao da sam tek na početku usavršavanja sebe u ljubavi.

A već sam godinama na početku.

I ne znam do kad ću biti i hoću li se ikada barem malo naučiti ZAISTA ljubiti.

Odnosno, hoće li me Gospodin naučiti voljeti….

Ali molim Gospodina da mi omogući čisto i spokojno srce prepuno Njegove ljubavi da ju mogu svojim životom prenositi na svoje bližnje te istim svojim postojanjem zaista svjedočiti tu Ljubav.