Našao se tako čovjek usred ničega. Mrak ga je potpuno obavio, a strah u njemu
počeo je rasti. Ostao je sam i napušten s hladnoćom koja se uspinjala njegovim
rukama i nogama. Obuzet strahom i prividno napušten duboko je u sebi poželio
plamen, topli i mekani plamen usred ničega. I plamen je procvjetao poput
ranog poljskog cvijeća iz jedne pukotine mraka. Sjeo je uz plamen i protrljao
dlanove. Isprva plamen ga je mazio svojom toplinom. No njegovi jezici postajali
su sve veći kao i njegova razorna snaga. Uskoro je nadvisio čovjeka i
predstavljao opasnost po njegov život. Veličina i sjaj privukli su ga no opečeni
dlanovi pretvorili su ga u uplašenu životinju. Ustao je u strahu i uzdahnuo.
Nekoliko centimetara iza njega rasplinula se sjena i nastavila rasti. I dok je
sjena rasla, plamen je počeo uzmicati i smanjivati se dok se posvema nije
pokorio. Iako je izgledalo da se plamen smanjuje, zapravo čovjek je rastao sa
svojom sjenom, Božjim dijelom rasta. Ono što počinje malo Bog uzdiže. Sjena
nije odsutnost svijetla, nego sporedni čin Božje prisutnosti: dovoljno blizu da
štiti, ali ne da spaljuje.
Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.
