UZAŠAŠĆE – SPASOVO – KRIŽI
5. svibnja 2016.
Ps 47 (46), 2-3. 6-9.
2. Ef 1, 17-23
Lk 14, 23-29
UVOD
Nalazimo se još u uskrsnom vremenu. Međutim, današnjim blagdanom Uzašašća – 40 dana nakon Kristova uskrsnuća, završavaju se Isusova ukazanja apostolima. Krist se neće više objavljivati vidljivo kao do sada dok su apostoli mogli s njime jesti, piti i razgovarati. Taj Krist će opet otići tamo, gdje je već bio, kod svog Oca.
Ali Isus Krist svoje s kojima je uspostavio prijateljstvo, ne ostavlja, premda uzlazi na nebo. Štoviše govori, da će biti prisutan do konca svijeta, a jamstvo za to biti će Duh Sveti kojega će poslati.
Nakon što se predao na križ za naše grijehe, Krist je uzašao k Ocu da nas zagovara. Uzdajući se u njegov moćni zagovor, pokajmo se za svoje grijehe i zazovimo milosrđe Božje te oprostimo grijehe jedni drugima.
HOMILIJA
Postoje tvrdnje da u morima obitava riba poletuša i pepeljuša, koja priželjkuje visine. Duga je do 35 cm, a poleti iznad morske površine u visinu do 4 m, a u daljinu i do 10 m. U zraku ima ptica koje gotovo ne slijeću na zemlju, a bile su prije naših zrakoplova i kozmičkih brodova.
I u čovjeku postoji težnja za rastom i uzdizanjem prema visinama. Dijete dok je malo, želi postati što prije odrastao čovjek. A čovjek raste i uzdiže se tjelesno, duhovno i razumski. Želi što više znati i postići u životu, biti sretniji i zadovoljniji. Cijeli čovjekov život sve do smrti je u rastu, prihvaćen u znaku vjere i spoznaje da pripada Bogu.
Mi kao vjernici kršćani, rastemo od primanja prvoga sakramenta krštenja do primanja ostalih, kako bismo usavršavali svoj život. Na taj način rastemo u prijateljstvu s Bogom. Molitvom, Svetom misom, dobrim djelima, sakramentima uzdižemo se prema nebeskim visinama.
Na svom putu kroz život često nailazimo na poteškoće pa je naš rast i penjanje usporeno. Ali zato nam Isus daje snage, da ne klonemo. On nam daje čvrstu nadu da i nas to čeka u čemu se on sada nalazi. Ali je zato potrebno biti strpljiv i u uskoj povezanosti s njime. Jer po Isusu svi koji su mu vjerni riječima i životom, bit će uzdignuti i proslavljeni kao On. Zato nas vjera u Isusovo Uzašašće potiče, da poštujemo svakoga čovjeka i da s njime živimo u miru.
U povijesti nam je poznato, da je afrički vojskovođa Hanibal poveo svoju vojsku preko Alpa u Italiju da osvoji Rim. Put je bio veoma težak. Pratila ih je strašna snježna vijavica. Ponestalo im je hrane i pokrivača. Vojska se počela buniti: „Mi više ne možemo izdržati i ne možemo ići dalje.“ A Hanibal stane pred njih i reče: „Vojnici, izdržite još samo malo. Iza ovih napora čeka nas sunčana Italija, puna blaga.“ Ovaj govor bio je poticaj i snaga da svi izdrže. Krenuli su naprijed i stigli do cilja. Pobijedili su Rimljane 216. god. prije Krista i uspjeli ostvariti svoje planove.
Tako Isus hrabri i jača nas svojim riječima i svetim sakramentima. Kada nam izgleda kao da je sve propalo, kada nam izgleda kao da su nam sve lađe potonule i kada nam se potpuno smrklo pred očima, tada nas Isus tješi, bodri i vodi sigurnim putem.
On nam osvjetljava naše staze i putove. On nam govori još više nego Hanibal svojim vojnicima: „Strpite se moji prijatelji još malo i sa strpljenjem nosite svoj križ, jer iza kušnji na zemlji ne čeka vas Italija, nego vječni život na nebesima.“ Zato blagdan Uzašašća jest blagdan nade i blagdan vjere. Tko živi s Isusom, on će poput Njega biti uzdignut na nebo. Molimo Gospodina, da se u životu znademo pravilno usmjeravati, te da i mi jednoga dana doživimo vječnu slavu.
Kao vjernici barem smo na sakramentalan način, primili Duha Svetoga u krstu, potvrdi, pomirenju, euharistiji. Međutim u životu se možda i nesvjesno ponašamo zabrinuto, poput apostola prema Isusu što više neće biti s njima. Bitna nam je ovozemaljska korist. Od Boga tražimo zdravlje, uspjeh u ljubavi i poslu, mir i napredak, pri tom zaboravljajući da je kraljevstvo Božje u nama i da trebamo raditi da još više poraste po nama i u svijetu.
Poučna je zgoda o starogrčkom filozofu Talesu iz Mileta, koji je bio posve zauzet istraživanjem zakona svemira i proučavanjem kretanja Sunca, Mjeseca i Zvijezda. Zato je znao i dok bi išao putem biti zagledan u nebo. Jednom je zbog toga završio u nekoj rupi, koja se našla na njegovu putu. Na njegovo zapomaganje i dozivanje u pomoć prva je stigla neka sluškinja, koja se nije mogla suzdržati da mu ne kaže: «Ne znaš ni što ti je pod nogama, a misliš da možeš spoznati što je na zvjezdanom nebu».
Proslavljeni je Krist u nebeskoj slavi, dok su kršćani pozvani da ga predstavljaju i za nj svjedoče na zemlji. I nama su danas upućene riječi čuđenja iz Djela apostolskih: «Što stojite i gledate?» Na nama je neprestano ostvarivati Božje kraljevstvo u sebi, svojoj obitelji, u odnosu s ljudima i bližnjima.
Uzaludno je i ludo žaliti se na pokvarenost ovoga svijeta i na strahote ovih posljednjih vremena. Bog nas želi učiniti širiteljima i blagovjesnicima svojega kraljevstva. A to je Kraljevstvo pravde, strpljivosti, dobrote. Ne trebamo se bojati budućnosti, već savjesno živeći u sadašnjosti iz iskustva prošlosti, kročiti u budućnost gdje nas očekuje Bog.
fra Mate Tadić, OFM
