Dogodilo se to u drugoj polovici dvadesetog stoljeća u Engleskoj. Jedan bogati kolekcionar sa bogatom zbirkom umjetničkih slika visoke vrijednosti imao je sina. Žena mu je umrla nedugo nakon poroda njegovog sina, i sin mu je bio sva utjeha u životu. Sin je rastao uz očevu ljubav i pripremao se za život. Završio je i škole i postao odrastao i sposoban mladić.
Tada je došao II svjetski rat. S ostalim mladićima iz svog kraja, i ovaj je mladić otišao u rat braniti svoju domovinu. Nakon izvjesnog vremena jedan drugi mladić došao je ocu donijeti najtužniju vijest o pogibli njegovog sina. Budući da je bio s njim veliki prijatelj, uvijek su bili zajedno. Imao je prigodu pričati ožalošćenom ocu sve detalje njihovog zajedničkog boravka na fronti. Pričao mu je o svim strahotama rata i borbe, o zajedničkoj brizi jedan prema drugome, o spašavanju jedan drugog kada bi bili u nevolji, pa i o provođenju slobodnog vremena kada bi ga ponekad i bilo.
U slobodno vrijeme ovaj mladić bavio se slikanjem. Pored ostalih sitnica koje je donio ocu, donio je i jednu sliku na kojoj je naslikao njegovog sina. Bila je to jeftina grafika, izrađena rukom neškolovanog ali darovitog mladića gdje je uspio lijepo prikazati portret svog prijatelja iz rata.
Otac, vidjevši sliku svog sina uzeo je sliku i prislonio ju na grudi. Bila mu je to najdraža slika u zbirki njegove kolekcije. Uramio ju je u prekrasan okvir i slika njegovog sina krasila je zid soba njegovog dvorca. Sliku je jednostavno nazvao „Sin“. Kada god bi netko došao i gledao njegovu zbirku, ovaj tužni otac, prvo bi pokazao sliku pod nazivom „Sin“ pa zatim sva ostala djela od Rebrandta, Picasa, Rubensa i ostalih slavnih slikara.
Tada, nakon duže i teže bolesti, što zbog tuge, što zbog starosti ovaj je čovjek umro. Budući da nije imao nasljednika, prije svoje smrti sa svojim je odvjetnikom osmislio oporuku za sva njegova umjetnička djela kao i za ostatak njegove imovine. Po toj oporuci, za početak, sva su se umjetnička djela trebala prodati na dražbi.
Došao je dan dražbe. Sve je bilo spremno. Najpoznatiji svjetski trgovci umjetninama i kolekcionari skupili su se u holu ovog dvorca u želji da kupe skupocjena umjetnička djela. Pripremili su se za žestoku akciju, jer konkurencija je zaista bila velika. Svi su s nestrpljenjem iščekivali početak dražbe.
„Ja sam zainteresiran ta Rebrandta“ rekao je jedan, „a ja za Picasa“ odgovorio je drugi. „Picaso je moderni slikar i njegove su slike doista vrijedne.“
Nedugo zatim dražba je počela. Voditelj dražbe došao je naprijed ispred stola, uzeo čekić, udario s njim po stolu i uzviknu: „Sukladno oporuci preminulog vlasnika ovih umjetnina sva njegova djela trebaju se prodati na dražbi. Zbog toga počinjem ovu dražbu. Prva slika je „Sin“ početna cijena slike je svega 2 funte. Imali koga tko je spreman uložiti dvije funte za „Sina.“
Dok su pomagači nastojali izdignuti sliku kako bi ju svi vidjeli, kupci – učesnici dražbe na glas su se bunili. „Pređite na prave stvari. Koga ovdje zanimaju neke bezvrijedne crtarije.“ Voditelj dražbe ponovio je ponudu. „Imali koga da je spreman dati 2 funte za Sina?“
Pored svih kupaca koji su svojim upadicama samo dodatno omalovažavali ovu sliku, u kutu hola, više kao promatrač nego kao kupac stajao je mladić, prijatelj sina preminulog kolekcionara i autor te slike. Turio je ruku u džep i otkrio da su mu 2 funte sav novac koji ima. Bilo mu je žao da netko toliko omalovažava njegovog najboljeg prijatelja iz rata. Digao je ruku i povikao: „ja dajem 2 funte za sina.“
„Konačno da se to smeće iznese i da krene posao,“ glasno je komentirao jedan od kupaca.
„2 funte jedna ponuda, imali nekog da daje više?“ uzvikivao je voditelj dražbe. „Nema! 2 funte prvi put, 2 funte drugi put, 2 funte treći put, slika je prodana,“ zaključio je voditelj dražbe.
„Konačno, sada će biti napeto!“ komentirao je jedan drugi kupac.
„Prema oporučnoj želji preminulog,“ nastavio je voditelj dražbe, „dražba je završena. Jer po oporuci preminulog, tko ima „Sina“ njemu pripada sve.“ Zatim je udario čekićem po stolu i završio dražbu.
Uzalud su bili gnjevni komentari kupaca i kolekcionara koji su željeli doći u posjed skupocjenih umjetničkih djela. Oporuka preminulog ispoštovala se do posljednje točke.
Ne znam koliko je ova priča istinita, ali neodoljivo asocira na našeg Spasitelja Isusa Krista. Još je prorok Izaija nadahnuto proricao o Kristu: Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. Izaija 53,2.3. Da, dok je Krist živio na zemlji, ništa vanjskog nije privlačilo na Njega pozornost. On je bio siromašni putujući učitelj koji je živio od gostoprimstva drugih ljudi.
Iako je Krist na nebu, i nama se događa kako imamo druge vrijednosti na svojoj životnoj ljestvici. Nije Krist tako popularan. Mi ne želimo patnje, prezir i život kakav je On živio. Mi bi htjeli nešto više. I dok trčimo za tim materijalnim vrijednostima koje imaju svoj bljeskavi i lažni sjaj, a u stvari su bezvrijedni, Božja riječ nam poručuje gdje je najveća vrijednost. Opet nam naš fokus vraća na onoga tko je izvor naše sreće, sigurnosti i istinskog mira. Izaija nastavlja: A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Izaija 53 4.5.
Danas moramo odlučiti što nam je najveća životna vrijednost. Dražba koja se odvija u našem životu nije tajanstvena. Otac čiji je Sin umro javno nudi najveću životnu vrijednost, to je Sin. Biblija jasno kaže: Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. 1. Ivanova 5,12. Sveti Pavao je također po tom pitanju jasan: Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? Rimljanima 8,23.
Nemojmo dozvoliti da nam lažni sjaj materijalizma ili bilo čega drugog zakloni pogled od nečeg što je najveće vrijednosti, a to je Sin Božji. S Njime nam je sve darovano. Stoga danas dok možemo javno izraziti svoju odluku, neka ona bude SIN, jer s Njime smo sve dobili što nam je za život potrebno. Ova odluka je životno važna i izuzetno ozbiljna. Možemo li vidjeti njenu vrijednost?
Zvonko Presečan
