- veljače 2017.
- Iz 49, 14-15
Ps 62 (63), 2-3. 6-9ab
- 1 Kor 4, 1-5
Mt 6, 24-34
UVOD
Pjesnik pjeva o ljudskom srcu, koje uvijek nešto treba i zadovoljno nikad posve nije…. Često se u životu nalazimo u brigama i tjeskobama, koje nam zagorčavaju život i pogled na njega. Čine nas nesposobnima da Bogu zahvaljujemo za ono što jesmo i imamo.
Krist zato našem životu želi otkriti i dati vedrinu da se veselimo s postignutim u životu i jer smo Božji. Krist nas poziva da svoj pogled usmjerimo preko tih vidljivih stvarnosti, prepuštajući se bezbrižnosti djece Božje.
Da bismo njegovu radosnu i plodonosnu vijest prihvatili te ova sveta otajstva dostojno proslavili, pokajmo se za svoje grijehe i propuste.
HOMILIJA
Možda smo pokatkad promatrali čovjeka, koji je po općem uvjerenju uspješan, razmjerno mlad sa solidnim životnim standardom. Pa pomislimo, kako li sretna čovjeka! Kad on nam govori kako ga more mnoge brige, kako ne može mirno spavati jer mu poslovi ne idu onako kaka je mislio i planirao.
Netko bi možda pomislio da s njim nešto nije u redu, a pogledamo li bolje većina nas se tako ponaša. Uvijek se u nečemu brinemo i gotovo nikada nismo zadovoljni. Naše brige i strahovi često puta, znaju biti i pretjerani. Zamračuju nam pogled, oduzimajući mir i radost te čine da se ne možemo i ne znamo veseliti ničemu što jesno i što ostvarimo.
Čuli smo kako nam Isus danas govori: „Ne budite zabrinuti za život što ćete jesti, što ćete piti, ni za tijelo svoje u što ćete se obući.“ Kako to Isus misli? Jer još od prvoga razreda OŠ, taru nas brige što ćemo dobiti za rođendan do toga što ćemo sebi priskrbiti za Božić i Uskrs. Hoće li nam dijete uspješno završiti školu? Svakodnevne nas brige more i da noću ne možemo spavati, Koliko prepirki, svađa, suza, ogorčenosti? Život je prepun svakojakih briga. A Isus veli: Ne brinite se tjeskobno! Ili on nema veze sa stvarnošću ili ne zna što su to životne brige!
Današnje Evanđelje donosi niz mudrosnih izreka iz Govora na gori u kojima nas Isus potiče na pouzdanje u Boga kao Oca koji se brine za ljude. Te izreke razrađuju načelo: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” I ovdje je Isus sam činio ono što vjernicima predlaže: novcem se služio, ali mu nije robovao.
Dopuštao je da mu bogate žene “poslužuju od svojih dobara” (Lk 8, 3). Dvanaestorica su od darova dobrotvora stavljala u blagajnu iz koje se nabavljalo što je bilo nužno tijekom boravka u Jeruzalemu. Jer Isus tu nije mogao uvijek računati, na prigodne i nepredvidive darove dobrotvora (usp. Iv 13, 29).
Krist nas nadalje pita: Možemo li svojim brigama, nešto bitno promijeniti? Brinemo li se ili ne brinemo, sutra će biti sunčano ili oblačno. Padat će kiša ili će biti suho. Jesmo li ili nismo zabrinuti oko svojega zdravlja, ono je onako kako jest. Spavali noću mirno ili cijele noći bdjeli, naše će dijete učiniti onako kako je i naumilo… Svojom brigom ne možemo ništa promijeniti, ali sami sebi možemo i te kako oduzeti mir i radost.
Dok mi brigu brinemo, život kraj nas prolazi. I ne zamjećujemo puno lijepih i prekrasnih stvari, koje nam Bog daruje. Netko ima možda divnu i skladnu obitelj, ali je nesretan i ogorčen što mu dijete nije uspjelo upisati baš taj fakultet. I ne primjećuje koliko mu je divna obitelj, kako je okružen divnim prijateljima i koliko mu je dijete zdravo.
A što će s tom silnom brigom biti za par godina? Koliko će to tada biti važno? A zbog te brige, naš život prolazi u gorčini. A s tim zaboravljamo na ono više i važnije, da smo Božja stvorenja i njegova djeca.
Današnji odlomak prvoga čitanja dio je prorokove propovijedi Izraelcima u babilonskom sužanjstvu, koji su počeli padati u očaj. Mislili su da im Jahve neće ili čak ne može pomoći. Događalo se to u vremenu kad je Babilonija bila najmoćnija država ondašnjega svijeta. A prorok je po Božjoj odredbi, najavljivao povratak sužnjeva u zemlju djedova.
Prorok ponavlja prigovor Izraelaca: “Gospodin me ostavi, Gospod me zaboravi” (r. 14). To je bio izraz očaja slušatelja koji su od svojih djedova slušali, povijest izlaska iz egipatskog ropstva. Činilo im se u Babiloniji da ih je Bog zauvijek, ostavio i zaboravio. Prorok im upućuje veličanstvenu utjehu, uspoređujući Boga s majkom koja se brine za svoje dijete. Prorok kao i njegovi povijesni slušatelji, znali su da majka dijete voli – osobito dok je nemoćno dojenče – bez obzira što dijete njezinu ljubav ne cijeni niti može uzvratiti. Upravo po tome, majka je slika Boga koji ljubi svoj grješni narod. Bog je bolji od najbolje majke.
Kaže nam onu prekrasnu misao, koju smo čuli: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću!“ I mi onda kažemo kako nam je život težak i kako od velikih briga ne možemo niti spavati. U svjetlu ove Božje riječi, naše takvo razmišljanje gotovo da zvuči bogohulno.
Krist veli da pogani svoje bogove mole za ovozemaljske stvari: hranu, piće i odjeću. Slično mole i vjernici kršćani sa slabom vjerom i pouzdanjem u Božju dobrotu. Tako ne bi trebalo biti među Kristovim vjernicima. Jer: „Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno.“ Potrebno nam je odijelo, mogućnost plaćanja režijskih troškova, potreban nam je odmor i zabava, prijatelji i kumovi. Sve nam je to potrebno i za sve to Bog zna i prije nego li ga i zamolimo. Ako smo iskreni sve to uglavnom i imamo. Pogani misle da svoje bogove uvijek iznova trebaju podsjetiti na svoje potrebe. Ako mi i te kako dobro znamo što je potrebno našoj djeci i za čim teže, kako Bog ne bi poznavao potrebe svakoga od nas?
A može li čovjek biti bez ikakve brige u životu i na ovom svijetu? Zar da kroz život idemo bez planova i želja, živeći od jučer do danas?! Možemo li živjeti da nam na ovom svijetu, ništa nije važno? Ne idu li današnje Isusove riječi predaleko? On na kraju kaže: „Tražite najprije Kraljevstvo nebesko, a sve ostalo će vam se nadodati.“ Jednostavan je ovo nauk i poziv da najprije tražimo Boga i mir duše, tražimo slogu, ljubav i poštovanje prema bliženju i Bogu. Da se najprije želimo radovati slozi, dobroti i ljubavi koje nas okružuju, želimo graditi mir i pomirenje.
Od toga živi naše srce te samo takve vrijednosti mogu ispunjavati našu dušu. A za ostalo uz Božju pomoć radimo. Jer nam je važno zdravlje i obrazovanje i posao i određeni životni standard. Potrebni su nam druženje, zabava i odmor. Ali smo pozvani najprije tražiti ono duhovno i temeljno što nas iznutra obogaćuje, osposobljuje i drži.
Neka Gospodin od nas udalji i oduzme sve nepotrebne brige, što nas uznemiruju. Neka nas ispuni duhovnim mirom i ljubavlju. Neka nam podari da svaki od nas bude mir i blagoslov, svojim ukućanima i bližnjima.
Kao što je Isus potpunim predanjem Bogu, bivao slobodniji za ljude, tako i mi, njegovi učenici. Nastojimo razumjeti njegov poziv na bezbrižnost, kao oslobađanje. Koje nas osposobljava za kvalitetnije služenje Bogu, a time i ljudima.
Danas molimo dar pravoga pouzdanja u Božju providnost ne zatvarajući oči pred materijalnim i zdravstvenim problemima nas i drugih ljudi. Imamo li smjelosti odazvati se na bezbrižnost, koja nas oslobađa za vjerničko djelovanje u svijetu?
fra Mate Tadić
