Kada razmišljamo o svjedocima Isusovog stradanja i uskrsnuća, ne možemo nikako prijeći preko iskustva Marije Isusove majke. Kao ljudi možemo se pokušati identificirati sa svim osobama, svjedocima Kristovog stradanja i uskrsnuća u cilju pokušaja boljeg razumijevanja što se to dešavalo u njihovim životima, što se dešavalo u njihovom umu, i kroz kakva su sve iskušenja prolazili. Bolje rečeno, mogli smo otkriti kako se Bog očitovao u njihovom životu, što i nama donekle daje ohrabrenje i nadu, jer iskušenja kroz koja prolazimo suštinski su ista. Naša su iskušenja možda samo tehnološki različita.
Međutim, kada je riječ o Mariji Isusovoj majci, mislim da ipak nismo u stanju se s njom do kraja identificirati i razumjeti je što joj se dogodilo. Zasigurno nismo u stanju u potpunosti razumjeti nivo iskušenja i boli kroz koju je prolazila prilikom Isusovog stradanja. Mi smo u stanju razumjeti samo ono što možemo s nečim usporediti. Mi bi mogli Mariju usporediti sa majkom koja gubi sina, i kada o tome razmišljamo, to je već strašan osjećaj. Međutim, Marijin je slučaj unikatan. Njen Sin je i Sin Božji. Stoga, ono što možemo otkriti u razmišljanju o Mariji, o njenom životu i pokušati je razumjeti kako se osjećala i koju je bol preživjela u vrijeme Kristovog stradanja, pomoći će nam otkriti kakav je Bog, pa čak i u trenucima kada nam se čini da On šuti,kada se stvari ne mijenjaju, a po našem razumijevanju Bog bi trebao intervenirati. Dali je i tada On Bog ljubavi kakvim se deklarira.
Možda bi smjeli pomisliti, iako o tome biblija ne govori, kako su pod križem također stajale majke razbojnika koji su bili osuđeni zajedno s Isusom. Mogli bi ih zamisliti kako pate u boli gledajući muke i nasilnost koju vojnici čine njihovim sinovima. Bez obzira na pravednost kazne, majčino srce je majčino srce. Ono sigurno pati zbog svega što se dešava njenoj djeci. Za razliku od njih, Marija stoji pod križem i gleda tu krvavu agoniju. Njen Sin nije nizašto bio kriv. On je cijelo vrijeme pokazivao ljubav, i ono što je najznačajnije, nije On bio samo Marijin sin, On je bio i Božji sin.
Tu činjenicu nemojmo nikada zaboraviti. Marija je bila majka Božjeg sina. Tu čast je jedino ona imala u cijelom svemiru. Upravo preko Marije, Božji sin se utjelovio i postao čovjekom. Bila je to velika čast. Iz tog razloga mislim da ju nismo u stanju do kraja razumjeti.
Kada razmišljam o Mariji, Isusovoj majci, odmah mi se nameće pitanje: Kroz kakva iskušenja je ona morala proći. Ako je Isus Božji sin prolazio kroz iskušenja, Ako je Sotona neprestano napastovao Isusa, siguran sam da je upotrijebio sve kako bi kušao Mariju i pridobio ju bar nečim za sebe. Čitajući izvješće evanđelja, ona su fokusirana na Isusa, Njegov život i službu, dok Mariju nekako doživljavamo kao u sjeni. O njoj baš i nećemo naći previše podataka, ali ono što o njoj je napisano, govori o njenim pobjedama vjere, i uzdizanje Isusa kao Božjeg sina.
Gledajući Mariju i njen život, oduševila me je sa ogromnom vjerom i pouzdanjem u Boga. Samim tim što je Isus baš Mariju izabrao da mu bude majka kroz koju će se utjeloviti, za Mariju je to u prvom redu bila milost. No anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Luka 1,30. Ako je to bila milost, onda je ona ne zaslužena. Marija je toga bila u potpunosti svjesna. Prihvatila je to ne obazirući se na sve opasnosti i probleme koji joj život s tom odlukom može donijeti.
Prihvaćajući da bude majka Sina Božjeg, doživjela je čast svemirskih razmjera. U svemiru je postojalo samo jedno stvorenje koje je dobilo tu čast i po Božjoj milosti bilo dostojno biti majkom samog Božjeg sina. I toga je ona bila svjesna. Njene riječi zahvale u nadahnutoj pjesmi o tome govore: Tada Marija reče: “Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Luka 1, 46-48. Marija je svjesna te veličanstvene i velike časti, za koju je također svjesna da ju dobiva Božjom milošću.
Upravo zbog iskazane unikatne milosti i časti, mislim da je Marija bila u iskušenju da zbog toga bude ponosna. Pretpostavljam da ju je Sotona pokušavao iskušavati na tom području. Međutim, kroz cijelo vrijeme ona pokazuje poniznost i ne iznosi to kao nešto s čime želi uzdići sebe. Njena sigurnost bila je u Bogu, i Bog joj je dao snagu da pobjedi.
Možemo ju samo zamisliti s kolikom je samo pažnjom i ljubavlju odgajala Isusa. S kolikim je žarom čitala proročanstva ne bi li otkrila koja je uloga Mesije, i što će mu se sve dogoditi. Pismoznanci, svećenici i narodni vođe, teoriju o Mesiji su u narod unijeli s posebnom paradigmom, koja je na neki način podizala njihovu gordost i oholost, te na taj način kompenzirala sramotu koju su trpjeli kao porobljeni narod. Očito pod utjecajem takvog učenja, i takvog nametnutog scenarija, Marija je također imala predstavu Kraljevstva Nebeskog koje će osnovati Mesija, a ona je znala da je to njen Sin, jer je On i Sin Božji. Na žalost ta predstava o Kraljevstvu Božjem pod Kristovom vlašću, u koju je vjerovala većina Hebreja, imala je svoje manjkavosti. U tome je nedostajalo stradanje i smrt. Iako Izaija jasno piše o tome, pobožni Hebreji kao da su to previdjeli. Očito ih je sve ponio onaj nacionalni ponos, vjerujući da je Bog u stanju vratiti im slavu koju su imali u vrijeme kralja Davida i Salomuna.
Marija sada stoji među masom ljudi koji traže smrt njenog Sina. Smrt, za što? Kakvo je zlo učinio? Dali je zlo pomoći siromašnim i jadnim ljudima. Dali je zlo izliječiti ljude od najtežih bolesti. Dali je zlo čak i mrtve dizati? Kakve su to vrednote u umovima ovih ljudi koji nisu u stanju pogledati stvarnost onakvu kakva je? Kakvi su to ljudi koji umjesto onog koji liječi, koji tješi, koji mrtve diže, izabiru onog koji ubija i pljačka? Da stvar bude gora, ti isti ljudi su narodni vođe. Imali ovaj narod bilo kakvu budućnost s ovakvim vođama?
Marija neprestano radi ono što je uvijek prakticirala. U najtežim trenucima, ona je iznosila svoje molitve Bogu. Sjeća se ona bijega u Egipat. Molila je Boga, i Bog ju je uslišao. Sjeća se također i drugih prilika i neprilika. I tada je molila Boga, i Bog ju je uslišao. Što se sada odjednom događa. Od samog saznanja da je Isus u opasnosti, Marija upućuje svoju želju Bogu. „Bože, interveniraj. Nećeš valjda dopustiti da Tvoj sin strada. Ja znam da ga ti više voliš od mene. Bože oslobodi ga!“
Umjesto da se stvari okreću k boljem , događa se suprotno. Stvari postaju sve gore i gore. Na suđenju kod Pilata, nekako joj se čini kao da bi Bog mogao pobijediti i da Isusa pusti. Pilat dvoumi, hoće li ga pustiti ili neće. Marija u tome vidi duhovnu borbu koju sam Bog vodi sa Sotonom. Međutim, opet pobjeđuju svećenici. „Bože to je nemoguće. Pa zar je Sotona jači od tebe. Zar se ti stvarno ne možeš oduprijeti đavolu. Na kraju Bože radi se i o tvojoj časti. Ovdje ljudi Tebe sramote, a veličaju Zloga. Bože zbog sebe interveniraj.“ Međutim ništa se ne događa što bi Marija željela. Naprotiv stvari postaju sve gore i gore. I konačno, teškom mukom, Isus sa svom tom ruljom, pod torturama i nasiljem vojnika stiže na Golgotu. Cijelo to vrijeme Marija iznosi Bogu svoju želju da Bog intervenira. Svakog trenutka očekivala je kako će Bog veličanstveno prekinuti tu sramotu i izbaviti Svog ljubljenog Sina. Ona je vjerovala Bogu da je Bog svemoguć. Koliko bi samo željela objašnjenje zašto se to sve događa njenom sinu koji je ujedno i Božji Sin. Samo kada bi znala, zašto? Odgovora nema, izbavljenja nema, kao da nema ni samog Boga. Zar je to moguće?
Na Golgoti Isusa su skinuli do gola, zajedno s ona dva razbojnika. Gledala je kako mu vojnici grubo stavljaju ruke na gredu uzimaju velike čavle i zabijaju ga kroz zglobove u gredu. Ne možeš više ocijeniti dali je bila veća bol ili sramota. Bol je bila nepodnošljiva. Poslije toga zabijaju čavao i kroz noge. A onda na grubi način podižu križ i stavljaju ga u pripremljenu rupu. „Bože, ima li kraja ovom nasilju? Možeš li Bože ovo u opće gledati? Bože ja više ne razumijem tvoje postupke. Kako možeš dozvoliti da stvorenja koja si Ti stvorio, toliko ponižavaju Tvog sina i nanose mu neopisivu bol? Bože još uvijek ovoj agoniji, ovom zlu i bezakonju možeš učiniti kraj. Učini ga sebe radi, jer ovdje se sramoti Tvoje ime.“ Ali odgovora nema. Bog kao da šuti.
Približila se je Križu što je više mogla. U ovim najtežim trenucima okružili su je istinski prijatelji. Bio je tu Isusov učenik Ivan, bila je tu njena sestra, pa Marija Magdalena, i još neke žene. Svi su plakali. Nikomu nije bilo jasno što se to u opće događa. Najednom Isus se obraća Mariji: Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: “Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: “Evo ti majke! Ivan 19,26. Ovo je bilo nešto što je Mariju posebno dotaklo. Zar Isus u posljednjim minutama svog života ima snage misliti tko će se brinuti za Njegovu majku. A zatim je čula nešto što joj je doslovno probolo dušu. Isus je rekao i to tako glasno da su ga i drugi mogli čuti: O devetoj uri povika Isus iza glasa: “Eli, Eli, lema sabahtani?” To će reći: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Matej 27,46. Za Mariju je to bilo previše. Zar i Isus osjeća da ga je Bog napustio. Kako razumjeti takvog Boga? Kako voljeti Boga koji je u stanju ostaviti svog Sina u trenutku kada mu je najpotrebniji, kada je u smrtnoj opasnosti. Jeli u istinu Bog ljubav?
Nije prošlo dugo, a Marija je čula Isusa kako se moli: „Oče oprosti im jer ne znaju što čine!“ Pa Isus se moli za svoje ubojice. Dali je to moguće? Zar je moguće da je Isus tako nježan, pun ljubavi koji se moli i za svoje ubojice, a Otac šuti i ne reagira. Na kraju Isus uzvikuje „”Svršeno je.” Tada nakloni glavu i predade duh. Očito je taj trenutak Marija dobro zapamtila. Bio je to posljednji udisaj njenog Sina. Bila je to posljednja riječ koji je Marija čula od svog umirućeg Sina. Bio je to trenutak za koji je mislila da neće izdržati. Njen sin je umro. Njen sin više ne živi. Vjerojatno se u svojoj agoniji opet obratila Bogu. „Ne razumijem Bože zašto se sve ovo događa. Za mene to sve nema nikakvog smisla, ali opet, ja nemam nikog drugog osim tebe komu bi utekla. Utješi me u ovim teškim trenucima.
Negdje u ljeto 1980 godine za vrijeme reguliranja vojne obveze, bio sam u vojnoj bolnici u Zagrebu gdje sam bio na nekim pretragama. U sobi smo bili trojica, a kasnije su dovezli još jedan krevet u kojeg su smjestili Mladena, osamnaestogodišnjeg mladića iz Prijedora, vojnog kadeta koji se naglo razbolio. Došao je normalno, sam se obukao u pidžamu. Bolovao je od karcinoma gušterače, i za svega dvadeset dana doslovno je nestao. Taj mladić je vikao i vrištao od bolova noću, i danju. Morfij koji je dobivao, više nije pomagao. Njegova majka je nekada dežurala po cijelu noć. Sjećam se te nedjelje, bilo je vrijeme posjeta. Meni nitko tada nije došao u posjete. Mladenovo vrištanje uzrokovano bolovima je bilo strašno. Iz sobe su svi izašli. Željeli su se malo odmoriti od vriske koju je Mladen proizvodio zbog bolova. Mladenova majka sjedila je kraj postelje pokušavajući bar nekako olakšati svom sinu. Trčala je liječnicima i molila ih za pomoć, a liječnici bi dolazili i davali bi injekcije za koje su sami znali da neće pomoći. Nisam htio izaći van. Iako nije rekla, vidio sam da je Mladenova majka željela da kraj nje još netko bude. Bilo je oko podne. Mladen je stenjao i vrištao. Ti vriskovi i stenjanja od bolova bili su sve tiši i tiši. Najednom prestao je vrištati, prestao je disati, prestao je živjeti. Mladen je umro. „Mladene ne ostavljaj me!“ vrisnula je njegova majka. U svoj toj svojoj agoniji vidjevši da joj je sin na rukama izdahnuo, shvatila je da ga je izgubila. Sjedio sam na krevetu ništa joj ne pričajući. Okrenula se k meni, pala mi je oko vrata i plakala. „Zvonko, zar je to moguće. Nema više mog Mladena. A tako mi je bio dobar. Nema više mog Mladena.“
Ništa nisam govorio. Počeo sam plakati s njom, shvaćajući kako je život okrutan. I kako uzima bez ikakvih pravila. Razmišljao sam kako bi joj objasnio da i Bog s njom suosjeća. Ipak ništa nisam rekao, jer kako toj ženi dati utjehu kada je izgubila nekoga koga je najviše voljela. Izgubila je svoga sina.
Na želju majke pokojnog Mladena, pustili su me da dođem na sprovod u Prijedor. Nakon sahrane Mladenova majka mi je rekla: „Zvonko, ne znam kako bi ti to objasnila. Mislim da te je sam Bog poslao da budeš sa mnom dok sam bila sa svojim Mladenom posljednje trenutke njegovog života. Ti si mi bio jedina slamka za koju sam se mogla uhvatiti. Shvatila sam da mi je kroz tebe Bog dao utjehu i da me nije napustio.“
Kada razmišljam o Mariji Isusovoj majci, ovaj događaj s Mladenom mi pomaže bar malo razumjeti njenu agoniju koju je proživljavala u tim trenucima. Bog nije intervenirao da bi spasio Isusa, jednako kao što nije intervenirao ni kod Mladena. Zašto je to tako, to ne znamo, barem što se Mladena tiče. Očito Bog ima svoje razloge koje mi i onako ne bi razumjeli. Mi nismo u stanju razumjeti zlo, jer zlo nema objašnjenja. Zlo se ne može opravdati, i možda je baš tako i dobro, jer iako je već prošlo više tisuća godina koliko grijeh i zlo haraju ovim svijetom, nama je još uvijek zlo strano. Možda nećemo uvijek izbjeći zlo, ali uvijek možemo biti sigurni da nas Bog ljubi. Uvijek možemo biti sigurni da je Bog s nama. On nije ravnodušan na našu bol i patnju koju nam je zlo nametnulo. On nas možda neće izvući iz tog zla, jer za to sigurno ima svojih određenih razloga, ali će učiniti sve da nas utješi u takvim trenucima. Mladenovoj majci, Bog je poklonio mene da ju tješim u najtežim trenucima njenog života. Nisam joj ništa trebao govoriti. Dovoljno je bilo da je u meni našla rame na koje se mogla osloniti i isplakati. Mariji Isusovoj majci, Sam Krist imenovao je potporu koji će o njoj brinuti. Očito Duh Sveti kojem je Isus dao posebno ime Utješitelj, nadahnuo je i ostale žene koje su bile s njom i tješile je. Ništa oni nisu trebale govoriti, dovoljno je bilo biti blizu Marije i s njom nositi njenu bol.
Druga stvar koja je utješila Mariju, bila je da su Isusa sahranili na najdostojniji način. Bio je to način na koji se sahranjuju knezovi i bogataši. Josip iz Arimateje je dao svoj novoisklesani grob da se u njega sahrani Isus. Nikodem je donio sto litara specijalne pomasti da s njime pomažu Isusovo mrtvo tijelo. Platno u kojem je Isus bio umotan, doslovno je bilo natopljeno u skupocjeno mirisno ulje.
U tim trenucima, jednoj majci je to najveća utjeha. Ona više ništa ne može učiniti za svog sina, ali ovakva sahrana, bar će malo vratiti dostojanstva kojeg Isus zaslužuje.
Jedna informacija iz Svetog pisma me navodi da dođem do zaključka kako je Isusova smrt za Mariju bio strašan udarac, i veliko iskušenje. Čak je i Bog bio toga svjestan kada je nadahnuo starog Šimuna da joj upravo tako prorokuje. To će joj biti nešto što će joj zadati tešku bol. Kada se Isus rodio, nakon četrdeset dana Isusa su odnijeli u Hram. U Hramu su se sreli sa Šimunom, vjernim starcem koji je čekao da vidi dolazak Mesije. Nakon ceremonije u Hramu, uzeo je Isusa u naručje i izgovorio svoju molitvu zahvalnosti: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga. Luka 2, 29-32. Nakon toga obraća se Mariji gdje joj proročki ukazuje budućnost. “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca! Luka 2,34-35. Iako je ovo za Mariju vrlo teško pretkazanje, ona također treba proći jednu bol samo za to da se razotkrije misli, bolje reći zabluda mnogih srdaca. Vjerojatno da je Marija razumjela Isusovu misiju u potpunosti, njena bi patnja zasigurno bila manja.
Trenuci Isusove patnje i stradanja za Mariju su zasigurno bili nešto što joj je stvaralo bol. Ti trenuci su zasigurno bili ispunjenje proročanstva starog Šimuna prilikom Isusovog prvog posjeta hramu. Tu noć i drugi dan nakon raspeća, pokušavala je obnoviti uspomene vezane uz Isusa. S njom je bila i njena sestra, te drugi učenici koji su pokušali rekonstruirati i vratiti u sjećanje Isusovo obećanje o uskrsnuću. Više nisu vjerovali sebi. Bili su vrlo oprezni. Dali su uskrsnuće baš dobro razumjeli. Konačno prošao je taj dan. Slijedećeg je jutra vrlo rano Marija Magdalena otišla na grob. Vrlo brzo došla je s viješću da su joj anđeli rekli da je uskrsnuo. Čak što više vidjela je i prazan grob. To svoje ushićenje nije mogla sakriti. Iako je kod mnogih izazvala sumnju, za Mariju Isusovu majku, bila je to vijest nade. Kasnije su to i drugi potvrdili. Na kraju Isus im se ukazao. Kolika li je samo radost bila vidjeti svog sina i Sina Božjeg. Nije Golgota i smrt u Veliki petak bio kraj. Bio je to kraj samo jednog poglavlja kojeg zovemo život. Sada je nastupilo novo poglavlje. Uskrsnuće je odgovor na sve probleme i nevolje kroz koje je Marija prošla.
Ovom pričom o Mariji možemo pretpostaviti bol koju je prošla majka našeg Gospodina Isusa Krista. Međutim ona ima svoju poruku koju je Šimun predvidio. Marijina bol bit će poticaj da se razotkriju namisli mnogih srdaca. Bog nije mogao ispuniti Marijinu želju da intervenira i spasi Isusa, jer na sceni je bilo spašavanje cijelog svijeta. Kada se Mariji činilo da Bog ne odgovara, Bog je radio nešto veličanstvenije, nešto veće nego smo si mi to mogli predstaviti. Da je ispunio Marijinu želju, čovječanstvo ne bi moglo biti spašeno. Dok je Marija, učenici i ostali Isusovi prijatelji mislili da Bog šuti i ne odgovara na njihove molitve, Bog je učestvovao zajedno s Kristom u spašavanju svojih učenika, Marije i cijelog svijeta. Marija je vjerovala i znala da je Isus i njen Spasitelj. To je znala još prilikom najave rođenja od strane anđela: Tada Marija reče: “Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Luka 1, 46-48.
Istina, Bog nije ispunio Marijinu želju na način kako si je to ona možda predstavila, ali istovremeno dao joj je utjehu u Ivanu i ostalim ženama koje su je okruživale u najtežim trenucima njenog života. Takvih nekoliko slučajeva spominje biblija. Marta i Marija su molili Isusa da im dođe kako bi im izliječio brata Lazara. Isus nije došao i nije ga izliječio. Lazar je brzo umro, i bio pokopan. Tek nakon četiri dana Isus dolazi i uskrsava Lazara. Pored svih duhovnih poruka i dokaza kako je Isus Krist, možda se ovo dogodili i zato da bi učenici, kao i Marija, Isusova majka, iz ovog događaja mogli naučiti da je vrijeme kada Bog šuti, vrijeme kada stvara nešto veće, ljepše i bolje. Možda gledano našom logikom to nema nikakvog smisla, ali Božja logika je gledana s druge strane koja nam je trenutno nedostupna.
Nakon Isusovog uzašašća na Nebo Marija je ostala u Ivanovoj skrbi. Gdje god bi dolazila, imala je priliku svjedočiti svoje iskustvo vjere u Boga. Nije smrt kraj, bez obzira komu se dogodila. Nova radosna stranica života počinje uskrsnućem. Uskrsnuće daje smisao svim patnjama, bolima i nevoljama koje nas u životu snađu. Uskrsnuće je radosna vijest, jer uskrsnućem počinje doslovni život s Isusom. Sve do svoje smrti, Marija je hrabrila vjernike koji su patili u nevoljama zbog prihvaćanja Isusa kao Sina Božjeg. Njeno iskustvo koje je prošla na Golgoti još i danas odzvanja. „Ako Bog šuti u tvojoj nevolji, onda je razlog tomu što On čini nešto veliko što tog trenutka i onako ne bi razumjeli. On ti možda neće dati odgovor zašto ti se nešto dešava, jer to i onako ne bi razumio, ali zasigurno će ti dati utjehu. Vrlo brzo Isus će se vratiti po nas. To je obećao, a Njegovo je obećanje sigurno. On je obećao: Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. 1. Korinćanima 2,9. Kada bi si samo barem malo mogli predstaviti što nam to Bog sprema. Apostol Pavao pod Božjim nadahnućem rekao je: Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave 2.Korinćanima 4,17. Ma kakva nevolja da je, ona se ne može usporediti s onim što nam Bog priprema. Ipak ono što je najvažnije je trajna prisutnost našeg Gospodina Isusa Krista. Nevolje koje nam se događaju, ma kako da su teške, nisu vrijedne spomena spram slave koja nas čeka.
Zvonko Presečan
