30. NEDJELJA KROZ GODINU
23. listopada 2016.
Ps 34 (33), 2-3. 17-18. 19. 23
2. 2 Tim 4, 6-8. 16-18
Lk 18, 9-14
UVOD
Sv. Augustin, na jednom mjestu kaže: ”Uznosiš li se pred Bogom, on se nedostižan još više penje na svoje prijestolje. Silaziš li u svoju malenkost, on k tebi prilazi.” U ovoj rečenici sadržana je sva mudrost, koja nam pokazuje temelje na kojima vjernik gradi svoj odnos prema Bogu i bližnjemu.
Tu je zbijen sav nauk o ispravnoj pobožnosti, pravoj duhovnosti i sigurnom putu života po vjeri.
Ključ koji otvara vrata životu s Bogom je poniznost. Otvorimo svoje srce i upregnimo svoju misao da bismo mogli dokučiti mudrost i veličinu Božju.
Okupljeni oko stola riječi i Tijela Kristova, raskajana srca, molimo oproštenje za sve naše slabosti i grijehe.
HOMILIJA
Ivica Bosco, kasnije sv. Ivan Bosco siromašni dječak, imao je 15 godina i veliku želju da završi neku školu. Zato je dnevno putovao 20 km iz rodnog Bekija u Castelnuovo u Italiji. Zimi bi prenoćio kod gazde gdje bi učio. U školi je bio s djecom od 10 – 11 godina pa je od njih bio predmet izrugivanja.
Rugali su se njegovom širokom kaputu i velikim cipelama I učitelj je bio grub prema njemu, kako za njega nije škola. Pa i onda kada bi dobro i točno napisao zadaću rekao bi da je prepisao. Ivica je puno trpio zbog toga. Nakon svih poniženja došao je u crkvu i pred oltarom iskreno molio: „Gospodine ja nemam ništa da ti ponudim – tek prazne ruke i svoje nevolje, puno nerazumijevanja i poruga. Eto, to ti mogu donijeti. Podaj mi snage da sve izdržim.“
Ovakva je molitva ponizna, koju Bog rado uslišava. U jednostavnosti srca Bog mu je dao više nego što je molio. Postao je svećenik, osnivač Salezijanaca, ljubitelj mladih, siromašnih i svetac. Ivica Bosco je iz Božjega hrama otišao opravdan, utješen i potpomognut Božjom milošću. Na njega se mogu primijeniti današnje psalmistove riječi: „Pravednici zazivaju i Gospodin ih čuje i izbavlja ih iz tjeskoba.“
Parabola o farizeju i cariniku koji su došli u hram na molitvu, stoji samo kod evanđelista Luke. Ona je književni i teološki biser Novog zavjeta. Danas je imamo za nedjeljno evanđelje. Isus je volio pričati parabole u kojima rubni ili mangupi ispadaju, simpatičniji od onih koji se drže dobrima i pravednicima.
Današnja Isusova prispodoba ili priča o farizeju i cariniku otkriva pravu kvalitetu molitve. Otkriva kakav mora biti čovjekov odnos prema Bogu, da bi njegova molitva mogla zadobiti učinak pred Bogom. Kako stati pred Boga – kako mu se moliti!
Farizej koji je na pogled bio sama pravednost: postio je, nije krao, nikada nije učinio neku nepravdu, nije učinio preljub, plaćao je sve svoje račune. Rekli bismo, bio je pravi svetac.
Carinik je proglašen lopovom, nepravednikom, zavidnikom, preljubnikom. Pred ljudima je to bio čovjek kojemu nije bilo mjesto ni u hramu, niti na kojem svetom mjestu. Vjerojatno je učinio puno nepravde, ubrao poreza od sirotinje za cara, njegove službenike i za sebe.
U državnu je blagajnu trebao prikupiti određeni iznos poreza, a što više nakupi to je njegovo. Ali on vidi da to tako ne ide. Odlučio je promijeniti život. Dolazi u hram zamoliti Boga za oproštenje. Sva njegova molitva je molitva kajanja: «Bože, milostiv budi meni grješniku!». Ne uspoređuje se ni s kim. Nije rekao: „Kakvih ima, ja sam još dobar!“ Došao je po Božje smilovanje i oproštenje za što se moli. I ode kući opravdan, reče Isus, a ne farizej sa svim svojim stvarnim i umišljenim zaslugama. Mudri Sirah to je još dva stoljeća prije Isusa, iskusio i zapisao, kako smo čuli u prvom čitanju: «Molitva poniznog prodire kroz oblake».
Bog uslišava samo takvu molitvu.
A to je Isus uputio: «Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu». Očito da je takvih bilo puno ne samo među Isusovim slušateljima, nego ih ima i među nama danas. Zato ovo nije priča o jednom umišljenom farizeju, nego o svima nama, pa i o onima koji puno mole, koji se trude živjeti po Božjim i crkvenim zapovijedima, koji nastoje biti pravi vjernici.
Oni nisu izuzeti od opasnosti umišljene pravednosti. Događa se da katolik koji sebe smatra dobrim vjernikom kod ispovijedi uopće ne navodi svojih grijeha, nego započinje kako nikoga nije ubio, nije opljačkao, zapalio, oteo, da on ustvari i nema grijeha, pa mu nije jasno zašto Crkva traži da se vjernici ispovijedaju, kad oni nemaju što ispovjediti. Takvoga je veoma teško potaknuti na pokajanje, jer kako će se kajati, kad nema za što, kako sam misli.
Isus zaključuje da je carinik “opravdan” a ne farizej. Opravdanost je oproštenje i uslišanje koje dariva Bog. Za povijesne slušatelje takav zaključak bio je sablazan, ali ih je Isus namjerno želio izazvati na razmišljanje i mijenjanje vjerskog mentaliteta. I nas danas na to zove. Želimo izbjegavati farizejevu samodostatnost i hvalisavost, a nasljedovati carinikovu skrušenost. S psalmistom ostajemo jadnici koji vape i uvjereni smo da nas Gospodin čuje.
Svojom pričom o farizeju i cariniku Isus je pobožne ljude svoga vremena duboko pogodio. Oni su bili uvjereni da farizeju pripada povlašteni položaj u hramu. On besprijekorno izvršava zapovijedi i propise te Bog kao i ljudi, moraju primijetiti njegovo asketsko i dobrotvorno ponašanje. Bili su uvjereni da carinik s pravom stoji u dnu hrama, jer je već po svom pozivu grešnik.
Isus okreće ovo mišljenje, koje drže skandalom.
On se usudio to učiniti i u stvarnom životu u naklonosti prema siromašnima, grešnicima, pozornosti prema poganima bilo je prekoračenje granice.
U svom zemaljskom životu Isus nije izlazio iz Galileje i iz Judeje. Područje njegova djelovanja bilo je oko 200 km, a ipak je prelazio granice koje je do u našega 21. stoljeća kao primjer za biti kršćaninom.
Isus nije korio farizeja zbog molitava i darova, nego je prekoravao njegovu samodopadnost i tobožnju pravednost. Kojom sebi gradi svijet u kojemu nema mjesta za drugoga. Nije pohvalio niti carinika samo zato što je carinik i što je u svom pozivu možda sagriješio i ogriješio se prema drugima. Nego zato što je bio svjestan svoje bijede te se zbog toga pouzdaje samo u Božje milosrđe. Isus želi da se obojica obrate.
Tako i nama danas on osobno naviješta parabolu o farizeju i cariniku ne da bismo ispitivali savjest drugima nego sebi. U svakome od nas krije se farizej iz današnje parabole, jer smo svi skloni vidjeti nedostatke drugih a isticati svoje vrline.
Farizejski duh živi i u onim kršćanima koji svoje slabo sudjelovanje u vjerskom životu Crkve i svoje župe pravdaju time, što ističu mane i dvoličnost pobožnih vjernika, s kojima oni ne žele imati ništa zajedničko. Tako jedni i drugi čine grešku farizeja iz Isusove priče, nemilosrdno sudeći druge. I ne dajući Bogu priliku da na njima pokaže svoje milosrđe.
Zato u molitvi i ponašanju, budimo na strani carinika, pa će Bog primiti i uslišati naše molitve. Molimo Gospodina da nas nauči biti iskrenima pred Bogom, drugima i sobom.
Misionarska svijest počinje kod vlastitog obraćenja, kako stoji u pjesmi: „Donosim preda Te moje uske granice, moju kratkovidnost. Pretvori je u širinu. Gospodine, smiluj se.“
fra Mate Tadić, OFM
