21. nedjelja kroz godinu

171

21. NEDJELJA KROZ GODINU

21. kolovoza 2016.

1.Iz 66, 18-21

Ps 117, 1-2

2. Heb 12, 5-7. 11-13

Lk 13, 22-30

 

UVOD

Jer nas iskreno voli i svoju je ljubav potvrdio otkupiteljskom žrtvom na križu, Isus nam nikada ne daje lažne nade. Ne postupa pokroviteljski s odobravanjem prema našim ludostima, već nedvosmisleno pokazuje da je grijeh – grijeh, a zlo – zlo. Bog se ne daje zabljesnuti nekim našim tobožnjim zaslugama, jer uvijek gleda na srce čovječje. Uvijek nas milostivo prihvaća, ako priznajemo svoj grijeh i tražimo njegovo milosrđe.

I mi bismo danas htjeli čista srca proslaviti, ova sveta misna otajstva. Zato ćemo se pokajati za svoje grijehe i propuste, da bismo zadobili Božje milosrđe i postali dostojni ovih svetih otajstava, koje se spremamo proslaviti.

 

HOMILIJA

Danas se puno govori o raširenosti korupcije u našemu društvu. To je toliko očito, da se nitko ne usudi to niti zanijekati. I nemojmo upirati prstom u ovoga i onoga, već najprije započnimo od samih sebe. Zar nije istina da se kad nam nešto treba učiniti, u bilo kojoj ustanovi, redovito najprije zapitamo poznajemo li nekoga, tko tamo radi. I onda se ide «preko veze», ako je to ikako moguće. Makar kažemo da su to «male» stvari i «sitne» usluge, ipak svjesno ili nesvjesno sebe smatramo važnijima i većima od drugih, uzdižući se iznad njih. Tako nije samo u društvu, već je vjernik i pred Bogom spreman isticati svoje zasluge i tražiti povlaštena mjesta. To opravdavamo pripadnošću određenom društvenom, narodnom, vjerničkom ili crkvenom krugu. Povijest se ponavlja, jer je takvih stavova bilo i u Isusovo vrijeme.

Isus se često borio upravo protiv samouvjerenosti svojih sunarodnjaka. Bili su Izabrani narod i njima je Bog govorio po prorocima. Na samohvalu farizeja: «Imamo oca Abrahama», Ivan Krstitelj odgovara: «Bog i iz ovoga kamenja, može podići djecu Abrahamovu». Sve s čime su se hvalili bio je čisti Božji dar. A Bog traži njihov odgovor i suradnju. Traži od njih da i svojim djelima pokažu i potvrde svoje izabranje i dostojanstvo. Sâma pripadnost Božjemu narodu, za Boga nije dovoljna. Kod Boga se ništa ne podrazumijeva, pred Njima se ne možemo hvaliti nekakvim svojim zaslugama, zbog kojih bi nas on morao primiti u svoje kraljevstvo. Kod Boga je sve čista milost – dar oplemenjeno našom suradnjom. Zato pred Bogom nema oholjenja niti zahtijevanja, već možemo stupati s poniznošću i molitvom.

Kad tražimo nekakve svoje privilegije i povlastice, onda nastupamo samouvjereno. To svoje nekakvo pravo opravdavamo: «Ta mi se znamo od djetinjstva, mi smo susjedi, mi smo «pajde», «rodijaci», «jarani» «kumovi», mi smo «svoji». Mi ćemo sve urediti među sobom, a za druge nas nije briga.» Onaj tko tako u životu razmišlja, spreman je tako razmišljati i pred Bogom: «Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima propovijedao». Ako u našemu društvu može tako ići, to kod Boga kako se kaže «ne pije vode». Isus je svoje sunarodnjake Židove opominjao, da se previše ne pouzdavaju u to što su članovi Izabranoga naroda. A prije njega tako su govorili biblijski proroci, prenositelji Božje riječi narodu. Pa zar se i mi danas možemo hvaliti s time što smo pripadnici hrvatskoga naroda, busati se s 14. stoljeća svojega kršćanstva, jer smo od djetinjstva kršćani i članovi Crkve? Zar je to dovoljno, pa i previše? Nipošto!

Gospodin će teškim riječima odgovoriti onima koji se budu pozivali na puku pripadnost određenomu narodu, vjeri, društvenom ili crkvenom položaju: «Kažem vam: ‘Ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori.’» I mi znamo rado isticati da smo iz katoličke obitelji u vjeri odgajani, da smo išli redovito na vjeronauk, da smo javno i na vrijeme primili sve sakramente, da smo bili ministranti, da smo pjevali u crkvenom zboru, da nam je tetka časna sestra, a stric svećenik. Hvalimo se time da u svemu tomu ima i naših zasluga. Međutim Bog nam je dao da se rodimo i živimo u takvom okružju. Ako smo se tako rodili i u takvom okruženu živjeli trebamo Bogu zahvaliti, ali jedino to nije dovoljno, kako nas proroci i sâm Isus upozoravaju.

Bog nas poziva na dobra djela i život u skladu s Božjim zapovijedima. Ako osuđujemo i podržavamo uklanjanje korupcije iz društva, to se u punoj mjeri treba očitovati u našemu osobnom i vjerničkom životu i djelovanju. Neka nas Gospodin ispuni takvom poniznošću i zauzetošću oko dobra po riječima blažene Majke Terezije: «Ja sam olovka u Božjoj ruci, a Bog je taj koji sve razumije i zapisuje. Ponekad olovka zatupi i potrebno ju je zašiljiti. Samo mu moramo reći «Da».» Upitajmo se danas pred Bogom, koliko dopuštam Bogu da piše i djeluje kroz moj život? U kolikoj mu mjeri odgovaram sa svojim potvrdnim «Da»?

Bog ljubi čovjeka i sve čini da ga spasi, a uvijek smo slobodni učiniti suprotno. Upravo nas na to želi Isus upozoriti u svojoj pouci o ulasku kroz uska vrata. Njegov odgovor ne želi u ljudima stvoriti strah, već predstavlja pozitivan izazov. Suočavajući se s Isusovim odgovorom, kao slušatelji evanđelja sebi moramo postaviti pitanje: «U čemu je smisao moga života? Koji je cilj moga života i kako ga želim ostvariti?» To nije lako i zato Isus slikovito govori o uskim vratima, za razliku od širokih vrata, koja nam se odasvuda nude i otvaraju sa svjetskim ponudama.

I u običnomu životnom iskustvu susrećemo se s uskim vratima, kroz koja nije lako proći. Đaci se s tim suočavaju na kraju školske godine. Ako nisu ozbiljno radili, teško je na kraju do dobrih ocjena. Mnogi tražeći posao ostaju pred uskim vratima, jer su drugi prije njih imali bolje diplome, preporuke i veze. Kad je Bog u pitanju, utješno je barem to što se ne trebamo bojati nikakvih veza. Njegova su vrata, svima jednako otvorena. Treba samo htjeti na njih ući!

fra Mate Tadić, OFM

 

 

PODIJELI