11. NEDJELJA KROZ GODINU
12. lipnja 2016.
Ps 32 (31), 1-2. 5. 7. 11
2. Gal 2, 16. 19-21
UVOD
Svaki je čovjek grješan i željan spasenja. Već samim rođenjem kako nasljeđujemo roditeljske gene, baštinimo i grijeh od praroditelja. Kao da nas prožima grijesima zagađena atmosfera, cijele ljudske povijesti.
Svatko je od nas doživio težinu i opterećenje, koje grijeh stvara u našoj nutrini. Isto tako vjerujem da je svatko od nas doživio i iskustvo, kada mu se u sakramentu pomirenja s Bogom grijesi opraštaju i otpuštaju.
Svaka euharistijska žrtva pomirenja u sebi slavi Božje milosrđe. U njoj je ljubav puno veća od naših grijeha. S tom nadom pristupamo k oltaru Kristovu, moleći za oproštenje grijeha.
HOMILIJA
Masmediji, novine, televizija, internet ne mogu ni zamisliti neko svoje izdanje, a da na naslovnice ne uključe barem malo golotinje ili kakav seksualni skandal. Novovjeke bludnice i bludnici nas okružuju, a da to gotovo i ne primjećujemo.
Od mnoštva takvih slika i priča otvrdnuli smo, pa uvijek treba neki veći skandal i izazovnija slika. Jedan takva, onovijeka bludnica kleči danas pred Isusom. Ali koja razlika od našeg vremena i mentaliteta? Ona nije ovdje da se još malo izreklamira, odmahne rukom i kaže: „Nitko nije umro, da stekne popularnost, jer je bila s općepoznatim Učiteljem.“
Vijesti o ovom rabiju, njegove riječi, čuda, pojava i ponašanje djelovali su i na ovu ženu. Ona, zna da u očima ljudi koji Isusa okružuju, vrijedi i manje od onih 100 – 200 denara ili eura za pojedinu uslugu. Ali se usuđuje doći u kuću uglednog i sređenog građanina, koji zna da je bludnica, zatražiti oproštenje i milosrđe.
Svaki drugi propovjednik, kad ulazi u kuću ovako na izvana časnog čovjeka kao što je Šimun farizej, nastojao bi i sam ostati na jednoj visini, prikazati i sebe kao časnog i besprigovornog. Isus nikada ne navlači lažne maske na račun drugog, onog za koga je i poslan već suprotno. On želi pokazati lažne maske oko sebe. Dopušta ženi da ga dodiruje, oplače svoj grijeh i bol.
Bog čovjeku koji tako polako uči, dopušta životne padove na životnim ispitima, čekajući da počne učiti od njegova Sina ljubitelja Istine. Ona koja je do sada poznavala samo grešnu i strasnu ljubav, upoznaje Ljubav koja zna za njezin grijeh. Ali ne gleda grijeh nego nju grješnicu te je želi i može ozdraviti.
I dok je Evanđelje obilježeno grijehom jedne žene, prvo čitanje opisuje grijeh jednog muškarca. Ne bilo kakvog mekušca ili slabića, nego Davida, Božjeg izabranika, sjajnog vojskovođe, mudra i pobožna čovjeka. Iako snažan, pada gore nego ova bludnica.
Ne samo da zavodi udatu ženu, nego zbog nje daje ubiti i njena muža, svog vjernog i odlučnog ratnika. David je navikao osvojiti i zauzeti ono što želi. Kad se jednom upustio u grijeh, stvari se počinju komplicirati. Opet tako poznata situacija u svakom vremenu i u mnogim brakovima, gdje pada i krv.
Svaki grijeh traži naknadu i pokajanje. Sv. Augustin (stručnjak za grijehe na seksualnom području), veli nam potaknut ovim događajem: „Ako smo ga umjeli slijediti u grijehu, slijedimo ga i u pokajanju.“ Bog je u isto vrijeme, pravedan i milosrdan. Sa svojim grijesima i požudama, sami smo sebe u stanju i uništiti u čemu nam je svijet u kojem živimo dokaz. Opravdani, u Kristu, možemo u nadi doći pred Krista tražeći oproštenje i milosrđe. Tako gledano, naš problem nikada nije u grijehu, nego u našoj ljubavi i vjeri da nas Bog može i takve ljubiti, izliječiti i voditi. Ne bojmo se u to konačno i povjerovati!
Bez računice je sve radio i sv. Antun Padovanski, čiji ćemo blagdan sutra slaviti. On je sve radio iz ljubavi prema Bogu i ljudima te stekao Božje i ljudsko povjerenje. Zato sv. Ante mnogo i nama danas znači, jer se preko njega približujemo Bogu. Bog i od nas jedino traži spremnost i iskrenost što je obuhvaćeno ljubavlju. Na taj način shvatit ćemo da ima grijeha i da svako zlo ima podrijetlo u grijehu.
Mnogo toga u životu mi ljudi činimo reda radi u stvarima koje se tiču Boga ili drugih ljudi. Sve radimo s pomišlju što bi drugi mogli o nama misliti i reći. Mnogo toga postaje izvanjska maska, ispod koje se skrivamo. Nije rijetkost da se pretvaramo pred drugima želeći ostaviti dobar dojam, a u sebi mislimo sasvim suprotno od onog što na izvana pokazujemo. Mnogo je toga što ne činimo iz uvjerenja, bez ljubavi i žara, nego iz obzira prema javnosti i mogućim govorkanjima ljudi.
A kad u nekom našem činu nije prisutno srce i duša, može se višestruko tumačiti. To može značiti da ne stojimo iza onog što činimo. Toliko se puta držimo uhodanih obrazaca društvenog ponašanja, koji ne iziskuju ni svijest ni ljubav, tako da nas ne dodiruje ono što činimo na način na koji bi nas moralo dodirnuti. Susret s drugima nas niti ne doima snagom i puninom, kojom bi se to moglo dogoditi, pogotovo kod susreta s Bogom.
Primjer za formalističko ponašanje, imamo u današnjem Evanđelju. Spomenuti Šimun je pozvao Isusa, zamolio ga da bi blagovao s njime. Pomišljamo kako je Isusa pozvao iz uvjerenja i poštivanja, držeći čašću da mu učitelj dođe u kuću. Neplanirani događaj za vrijeme večere, pokazat će da to nije bilo tako, nego da je Šimun pozvao Isusa reda radi. Pozvao ga je radi javnog mnijenja i jer je htio steći koju pohvalu i priznanje više. I simpatije onih, koji su Isusa iskreno cijenili i smatrali posebnim čovjekom. On sam je bio udaljen od Isusa i sebe je smatrao superiornijim od njega, da mu nije iskazao niti uobičajeno poštovanje kako se običavalo kod Židova.
Jedna žena, grešnica došla je bez oklijevanja do Isusa, ne obazirući se što će reći ljudi o njezinom ponašanju i činu. Bila je uvjerena u ono što je činila i nije se dala zbuniti komentarima i podsmijesima, koji su padali na njezin račun. Bili su potihi samo zato što nisu znali, kako bi mogao Isus reagirati. Ono što je činila nije se moglo tumačiti, kao čin učinjen reda radi, nego iz stvarnog uvjerenja koje je moralo nadilaziti uobičajene granice. Morao je biti čin vjere, Isusove moći nad grijesima.
U trenutku kad su počeli zamjerati ženi grešnici zbog počasti koju je iskazala Isusu, on smatra dužnošću uputiti pouku. Stavljajući im za uzor ovu ženu, koja se prema Isusu nije ophodila formalistički. I koja u farizejevu kuću nije došla reda radi, kad je čula da je tamo Gospodin, nego da ga susretne. Nije se dala smesti niti je dopustila da joj itko pomuti radost iz dodira s Gospodinom. Njezin pristup je bio iskren, a potreba velika da skine teret grijeha sa sebe. Zbog svoje je iskrenosti i vjere, zadobila željeno oproštenje.
I mi smo pozvani da obnovimo svoj pristup prema Gospodinu, što je zasvjedočila ova žena koju je Krist pohvalio. Zbog njezine poniznosti i duhovne snage, kojom je uspjela razbiti uhodane okvire i obzire, unutar kojih se ljudi ponašaju.
Ovo je prigoda na poseban način razmisliti o i pristupu sakramentu ispovijedi. Mnogi se kršćani ispovijedaju reda radi, samo prigodno da ispune običaj i tradiciju, a ne da se iskreno susretnu s Gospodinom poput ove žene. Naša vjera i život s Gospodinom ne smije biti tek samo reda radi, nego treba biti živa vjera koja nas preobražava i obdaruje oproštenjem grijeha, kojim nas Gospodin uvodi u izravno zajedništvo sa sobom.
fra Mate Tadić, OFM
Objavljeni članci:
Presveto Tijelo i Krv Kristova
Nikoga nije dobro sažalijevati?!
4. Uskrsna nedjelja “Dobrog pastira”
Naviještenje Gospodinovo – Blagovijest
Nedjelja Muke Gospodnje – Cvjetnica
Korizma u svjetlu Godine milosrđa i Enciklike “Laudato Si”
Sveta misa za ratne i poratne žrtve Duvanjskog kraja
“Valentinovo” i za nesimpatične
Ljepota srca i izvanjski izgled
Za sve u životu ima određeno vrijeme
Bogojavljenje – Tri kralja – Vodokršće
