Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama.

On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Izaija 42. 1-4

Ne znam kako vama, ali meni je ovo jedno od ljepših proročanstava kojim je opisano djelovanje i rad Isusa Krista. Htio bi s vama danas analizirati ovaj tekst, i utvrditi kakav je to praktično bio Isus. Sam početak govori, evo Sluge moga. Zanimljiv mi je taj naziv. Sluga. Kakva je uloga sluge. Zašto nije nazvan moj partner. Zar to ne bi bila ljepša titula. Sluga dobije nalog i radi ono što mu se naredi. Sluga baš nema prostora da bilo što radi po svom. Ono što je zanimljivo da je upravo taj sluga imenovan da donosi pravo narodima. Onaj koji donosi pravo, taj je glavni. Njega se sluša, i on upravlja sa svima. Međutim ovdje je nešto zanimljivo. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. Kakav je to vođa koji ne viče, i ne podiže glasa. Iako ste ovdje većinom oni koji su služili nekakvu vojsku u novom ustroju, tzv. Civilno služenje, ima nas i onih koji su služili u JNA. Dovoljno je bilo biti desetar, i da se kod komande diže galama. Ukoliko bi desetar tiho govorio, nitko ga ne bi slušao. Čak su i stari Rimljani imali parolu, „Ukoliko ti nedostaje argumenata, budi glasniji.“ Međutim on ne diže glasa. Očito je da što je onaj koji zapovijeda po činu veći, da je automatski tiši. Najviše se deru desetari, dok generali nisu tako glasni. Ovdje se radi o nekome tko je iznad svih zapovjednika u svemiru, te nije čudo što ne viče i što ne podiže glasa.

Postoji još jedna, za nas, nelogičnost. „On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja.“ Zašto baš trsku. Vjerujem da vam je svima poznata ta biljka. To je vrlo krhka biljka. Dovoljno je da prođete kroz područje gdje raste trstika, i ona će se zalomiti. Ukoliko bi željeli vratiti je natrag, morali bi je dignuti, i nekako učvrstiti za drugu biljku da bi mjesto loma zaraslo.

Interesantna mi je ta usporedba. Koje koristi imate od napuknute trske. Inače trska se donedavno koristila u graditeljstvu. Sušila bi se, i tada bi se upotrebljavala kao rabic za žbukanje na drvenim stropovima, ili se u nekim krajevima koristi kao materijal za pokrivanje kuća. Očito ovdje Izaija razmišlja o bambusu, koji je kad je cijel vrlo jak, međutim napuknuta trska je vrlo opasna. Napuknuti komadi su vrlo oštri, i postoji opasnost da ukoliko se na nju oslonite, da se povrijedite oštrom špranjom koja je ostala na pukotini. Upravo o takvoj trski je ovdje riječ. Možete zamisliti ovdje ovog slugu, koji prolazi pored neke močvare gdje rastu trske, i primijeti neku napuknutu trsku. Mi bi možda rekli, što imam od nje, ali on ne. Diže polomljenu trsku, veže ju uz zdravu, sve krhotine pokušava priljubiti uz stabljiku, i ostavlja je da normalno zaraste.

Dalje nastavlja, „niti gasi stijenj što tinja.“ Nama je možda teško razumjeti ove slike, međutim iako nemam baš tako puno godina, sjećam se vremena kada nije bilo struje. Imali smo lampe petrolejke. Ali dešavalo se da nije bilo ni petroleja. Tada bi u neku plitku posudicu, najčešće u kutiju od kreme za cipele, ili bi izdubili krumpir, pa u njega nalili ulja. Zatim bi našli komad špage od kudjelje, natopili ga u ulje, i zapalili vrh. Ulje bi gorilo na vrhu te špagice ili stijenja. Nakon određenog vremena. Taj stijenj bi izgorio možda negdje oko jedan centimetar, i počeo bi se gušiti, ili tinjati. Za to vrijeme to bi jako smradilo. Jedini način da se oslobodite tog smrada je da navlažite prst, i to pogasite. Međutim ovaj sluga kojeg opisuje Izaija, on to tako ne radi. U vrijeme proroka Izaije, bilo je problem i zapaliti vatru. To se radilo udaranjem kremena o kremen i nije to baš bio lak postupak. Zamislimo sada slugu, primijeti kako stijenj tinja, i strašno smrdi. Očito u toj sobi je bilo više takvih uljanica, i gašenje ove jedne i ne bi bio veliki gubitak. Međutim on to ne radi. On se raduje što još tinja, uzima neko drvce, i čisti nagorjeli stijenj. Možete misliti koje li radosti kada uljanica ponovno zasja svojim punim sjajem.

To je princip koji Isus upotrebljava u svom odnosu s nama. Čitamo to u jednom događaju koji je zapisao Matej 12. 9-21.

Ode odande i dođe u tamošnju sinagogu, gdje bijaše neki čovjek sa usahlom rukom. I upitaše Isusa, u nakani da ga okrive: „Je li dopušteno u subotu liječiti?“ On im reče: „Ima li tko među vama da svoju jedinu ovcu, kad bi u subotu upala u jamu, ne bi prihvatio i izvadio? A koliko je vredniji čovjek od ovce? Dakle slobodno je subotom činiti dobro.“ Tada reče čovjeku: „Ispruži ruku!“ On je ispruži i postade mu zdrava kao i druga. Čim farizeji iziđoše iz sinagoge, održaše vijećanje protiv njega kako da ga ubiju.

Kako to doznade Isus, ukloni se odande, a mnogi pođoše za njim. On ih je ozdravljao i nalagao im da ga ne očituju, da bi se ispunila riječ proroka Izaije:

Ovo je Sluga moj kog izabrah, ljubimac moj kog mi srce odabra. Duh svoj stavit ću na njega. On će pravdu navješćivati narodima. Prepirat se neće ni vikati, ulicama glas mu čut se neće. Ni zgažene trske neće slomiti, ni ugasit žiška što tek tinja, dok pravdu ne privede pobjedi. U njegovo ime uzdat će se narodi.

Zamislimo taj prizor. U sinagogi sjede „pravedni“ farizeji koji paze da sve bude po propisu. Međutim, opažaju vrlo neobičnu i kritičnu situaciju. U sinagogi sjedi čovjek sa usahlom rukom. To i ne bi bio problem da na vratima sinagoge ne ugledaju nekoga tko baš i ne akceptira njihova pravila. Tu je vrlo opasna kombinacija. Čovjek, kronični bolesnik, kog se može izliječiti kada god želiš, i Isus koji liječi a da se uopće ne pita koji je danas dan, jeli danas subota, jeli to uopće dozvoljeno, itd. Odmah prelaze u akciju. Pokreću raspravu pitanjem „Je li dopušteno u subotu liječiti“ Ovo je pitanje koje je trebalo pokrenuti otvorenu diskusiju, a farizeji su bili izvanredni diskutanti. Oni su uvijek znali izvaditi stvari, i kada bi ih možda netko i pokušao demantirati, oni bi izvanredno znali citirati kompletan crkveni priručnik, ma ne samo priručnik, već su napamet znali svaki članak što piše njihov Radni pravilnik. Međutim Isus kao da ne mari ni za crkveni priručnik, ni R.P. On postavlja pitanje. Što vam je vrjednije. Ako vam subotom upadne ovca, hoćete li ju izvaditi. Što vam je vrjednije, Ovca ili čovjek.

Ovdje bi povukao paralelu na nas. I nama je postavljeno pitanje. Znamo li prioritete. Što nam je važnije. Dali nam je važna neka crkvena forma, ili nam je važna osoba ili kako to mi slikovito znamo reći, duša koja pati. Što ćemo učiniti kada vidimo nekoga nalomljenog. Takav je vrlo opasan. Mogao bi nekoga ozlijediti sa napuknutim špranjama. Imamo dvije mogućnosti. Možemo ga odsjeći, i odstraniti. Na taj smo način riješili problem za ostale. Nikoga bar neće ozlijediti. Možemo i drukčije postupite. Možemo ga pokušati izravnati, učvrstiti, pokušati spasiti. Međutim tada se upuštamo u rizik neuspjeha. Možda ne uspijemo. Možda se neće izliječiti. Možda će se osušiti, i naš će trud propasti. Koje varijante imamo. Ako ga odsiječemo, sigurno ga gubimo. Pokušamo li ga izravnati i pomoći mu da ozdravi, možda ćemo ga izgubiti. Ako postoji i mala vjerojatnoća za uspjeh Isus bi to pokušao, a to očekuje i od nas.

Isus nas je pozvao da svijetlimo. Može se dogoditi da nekome stijenj više izgori, i taj počne tinjati. Svjetlo mu je slabo, i još k tomu smrdi. Hoćemo li ga ugasiti, ili pokušati očistit stijenj. Najjednostavnije je ugasiti, i oslobodili smo se smrada. Neka svijetle samo oni koji čisto svijetle. Zaboravljamo ipak na jednu stvar. Oni koji možda jasno svijetle može im se dogoditi da im stijenj izgori i da počnu tinjati. Dali ćemo pokušati čistiti takav stijenj. To nije jednostavno. Mogli bi se čak i opeći. Može se dogoditi da stijenj koji tinja kod čišćenja i ugasimo, pogotovo ukoliko nemamo iskustva sa čišćenjem. Hoćemo li preuzeti rizik i pokušati tu uljanicu osposobiti da zasja punim sjajem. Ugasiti je jednim dodirom, to je vrlo jednostavno, ali očistiti stijenj, namjestiti ga da može povlačiti ulje, namjestiti ga tako da ustvari on ne gori, već ulje u koje je utopljen, tu već treba upotrijebiti i neki napor. Možda i ne uspijemo, ali ako ne pokušamo, zasigurno smo izgubili.

Ovu sliku upotrijebio bi kao ohrabrenje za nas. Mi prolazimo kroz život, nailazimo na razne situacije, i dogodi nam se da nas netko nagazi i nalomi. Možda ovdje i nećemo naići na one koji vide naš problem, ili prepoznaju našu bol, ali možemo biti potpuno sigurni da nas Isus neće odsjeći. Njemu smo toliko dragocjeni, da je on učinio baš sve što je morao učiniti da bi nas spasio. Njemu smo toliko dragocjeni da je svoj život dao za nas kako bi nam omogućio da s njim provedemo cijelu vječnost. On čini sve da bi nas imao sa sobom.

Može se dogoditi da nam život počine biti težak. Počinjemo tinjati kao stijenj koji je izgorio. Možda kod ljudi nećemo doživjeti razumijevanje, ali Isus Krist će sve učiniti da nas osposobi kako bi zasjali punim sjajem. Kao što stijenj brzo sagorijeva kada je nepravilno postavljen u odnosu na ulje, te njegov položaj nije podesan za protok ulja u koji je uronjen, tada stijenj brzo sagorijeva. Ukoliko naš život ne bude ispravno uronjen u Svetog duha, mi ćemo također brzo izgorjeti. Umjesto jasnog svjetla, život će drugim ljudima izgledati kao titranje, i umjesto mirisa ulja koje sagorijeva, širit ćemo oko sebe smrad izgorjele kudelje. Međutim za Isusa je jako važno da baš mi svijetlimo. Za Isusa je dovoljno da u nama vidi još onaj mali preostali žar, i da taj žar pretvori u plamen koji će gorjeti za njega, da to bude plamen ljubavi prema Kristu, i ljubavi jedan prema drugome. Kristova želja je da mi kao stijenj budemo uronjeni ispravno u Svetog Duha, kako bi kroz nas Duh sveti svijetlio, i obasjavao ovaj svijet.

Isus je ispričao također jednu priču o vinogradaru koji je u svom vinogradu imao neplodnu smokvu. Jednom prilikom gospodar je došao u vinograd, i dao nalog slugi vinogradaru da posiječe tu smokvu jer ne rodi roda. Sluga je tražio vrijeme bar još godinu dana. Još nije bio siguran da je sve učinio. Još je želio da tu smokvu dodatno okopa, da ju još dodatno pognoji, da ju još eventualno oreže, pa da onda vidi, dali će se išta promijeniti. To je princip koji Isus radi. Jednoga dana kada Isus dođe, ako ne budemo u broju spašenih, bit će to zasigurno naša odluka, jer smo odbili suradnju sa Isusom u toj pripremi. Nikakve okolnosti, ma kako bile loše, neće moći biti izgovor za našu propast, samo za to što je Isus sve učinio da nas spasi.

Sa svojom smrću i uskrsnućem, mnogi misle da je to najviše što je Isus mogao učiniti. Možda su i u pravu, ali ja vidim da On kroz svog Duha, još uvijek radi na mom životu. Ja vjerujem da svojim Duhom on radi i na vašem životu. Hoćemo li se odazvati, i učvrstiti tu zajednicu s njim. Netko je slikovito opisao našu povezanost s Bogom. Opisao ju je kao povezanost s jednim debelim užetom koje je sastavljeno od više tanjih užadi. U sredini postoji jedno čelično uže koje se baš i ne da prerezati. Može se dogoditi da vam neko prereže uže koje predstavlja vaše zdravlje. Ukoliko čelično uže nije učvršćeno, onaj koji je bio vezan za Isusa samo zbog dara zdravlja, tada će pasti. Ukoliko netko prekine uže materijalne sigurnosti, on će pasti ukoliko nije povezan s glavnim užetom ljubavi prema Kristu. Sveti Pavao je pisao: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Siromaštvo, bolest, glad…“ Jednostavno, ukoliko smo povezani Kristovom ljubavlju, ostat ćemo stajati bez obzira na buru koja nas udara sa svih strana.

Svaki puta kada u euharistiji uzimamo hostiju želimo se sjetiti one najveće stvari koju je Isus učinio za nas. Želimo se sjetiti njegove smrti na križu, i Njegovog uskrsnuća. Uskoro će kršćanski svijet proslavljati taj veliki događaj, a da mnogi nisu ni svjesni značenje toga. Upravo Kristova smrt, i Njegovo uskrsnuće jamstvo su našeg spasenja. Krist je sebe dao za nas. Što bi još trebao učiniti da nas privuče k sebi. Ukoliko nam se u životu dogodi da nas netko nagazi i prelomi nas, zasigurno će nas on ispravljati, i učiniti sve da bi ponovno zarasli, jer u Njegovim očima smo skupi. U njegovim očima vrijedimo Njegovog života. To nije jeftina milost, jer ona je skupo plaćena krvlju našeg Gospodina Isusa Krista.

Zvonko Presečan