Kada izgovorimo pojam „vjera“, tada mislimo da nam je sve jasno. Na žalost, to samo tako mislimo a da se nikada nismo upitali što taj pojam ustvari znači.
Kada se je poznati misionar John Paton smjestio u Africi, počeo je s obrazovanjem domorodaca, a potom i s vjeronaukom. Odlučio je najprije upoznati mještane s Isusom Kristom. Kako je njegov rad napredovao, uskoro je krstio nekoliko novih vjernika i osnovao crkvu.
Nakon nekog vremena ukazala se potreba da narod u kome je živio ima Sveto pismo na vlastitome jeziku. Paton se prihvatio prevođenja Biblije na jezik svojih domaćina, što je bio izuzetno težak posao. S takvim bi prijevodom, mislio je misionar, domoroci brže napredovali, intelektualno duhovno i moralno, pa je osjećao dužnost to učiniti.
I dok je pažljivo i marljivo prevodio Sveto pismo, shvatio je da njegovi domaćini nemaju odgovarajuću riječ za pojam “vjerovati”. A to je predstavljalo veliki problem. “Vjerovati” je važna riječ u Svetome pismu i samo se u Novome zavjetu pojavljuje više od 200 puta. John Paton je tražio, raspitivao se danima kako to prevesti, kako taj pojam približi ljudima, ali bezuspješno. Skoro je već odustao. Očajan, legao je u mrežu za spavanje razočaran i obeshrabren. Kako da prevede Bibliju za ljude koji ne poznaju riječ “vjerovati”.
Tada mu je u posjet došao jedan seljak. Domorodac je bio iscrpljen obrađivanjem suhe zemlje cijeli dan na žarkom suncu. Upitao je misionara smije li se smjestiti u njegov naslonjač na što mu je misionar dao dozvolu. Seljak je sjeo i zavalio se s dubokim uzdahom. Na svome je materinjem jeziku rekao poznatu uzrečicu kako je divno kada je čovjek umoran i kada svu svoju težinu može osloniti na nešto, misleći na odmaranje i opuštanje. Taj je izraz pogodio Patona kao grom. To je upravo bilo ono što je tražio – izraz koji je dovoljno udomaćen da domorocima dočara pojam “vjerovati”. “Osloniti svu svoju težinu na nešto, „prepustiti se” značilo je vjerovati. Misionar je sada mogao nastaviti s prevođenjem Biblije za te ljude.
Vjerovanje je uistinu najvažniji glagol koji se nalazi u Svetom pismu. I to ne bilo kakvo vjerovanje. Nije to kao kad vas netko pita “Vjerujete li horoskopu” ili “Vjeruješ li da postoji Bog?”. Vjerovati u Svetome pismu je životno važna radnja povjeravanja cijeloga sebe, stavljanja svojega potpunog pouzdanja u Boga. To ide dotle da mudra Salamonova izreka kaže: “Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.”
Isus je kao uvjet uspješne Božje intervencije kod ljudi postavljao upravo takvu vjeru. Čitamo primjer: “Kad je Isus odlazio odande, pođu za njim dva slijepca vičući: ‘Smiluj nam se, Sine Davidov!’ A kad uđe u kuću, pristupe mu slijepci. Isus im kaže: ‘Vjerujete li da mogu to učiniti?’ Kažu mu: ‘Da, Gospodine!’ Tada se dotače njihovih očiju govoreći: ‘Neka vam bude po vašoj vjeri.’ I otvoriše im se oči.” Tu su još i njegove izjave kao: “Ne boj se! Samo vjeruj!” “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!” “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.” A ljudsko ga je nevjerovanje toliko boljelo da je plakao kao za golemim gubitkom. Došao je uskrsnuti Lazara, a ljudi su i dalje sumnjali: “Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: ‘Kamo ste ga položili?’ Odgovoriše mu: ‘Gospodine, dođi i pogledaj!’ I zaplaka Isus. A neki između njih rekoše: ‘Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?’ Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu.”
U svim tim i drugim slučajevima presudna je bila vjera koja se potpuno oslanja na Božju moć onda kada je čovjek nemoćan. To je suština kršćanske vjere.
Mi nismo kao afrički domoroci. Imamo pojam “vjerovati” i koristimo ga na bezbroj načina. Međutim, možda u tome i jeste naš problem. Malo tko ima predodžbu što je pravo, Bogu ugodno vjerovanje. Mi ipak imamo što naučiti iz izraza domorodaca i zato vjerujmo tako da svu svoju težinu oslonimo na Krista.
Zvonko Presečan
