Godina rođenja nije poznata. Negdje bi to mogle biti tridesete godina prije Krista. Mjesto rođenja je Sjeverna Afrika, na području današnje Libije. Radi se o židovu koji je živio na tom području. Ime – Šimun, poznat kao Šimun Cirenac.
Mjesto gdje je taj čovjek živio bila je očito prilično velika židovska zajednica. U svom djetinjstvu i mladosti, u to vrijeme dok je do Izraela bilo prilično daleko, provodio je svoje vrijeme u sinagogi, proučavajući svete spise, i učio se duhovnosti i ostalim životnim vrijednostima. Upravo ti sveti spisi, usmjerili su njegov život i formirali određene životne prioritete. Volio je Bogoslužja, a posebno je volio religijske svetkovine, tim više što ih je sam Bog izmislio, postavio i darovao ih svom narodu Izraelu. Najveći praznik koji je njegova obitelj svetkovala, bio je upravo praznik Pashe. Tada bi ga slavili čitav tjedan. Kao mali dječak nije baš sve razumio što bi to trebalo značiti, što sve ti simboli tijekom te proslave ustvari poručuju. Tada bi pitao roditelje. Njegov otac je bio mudar čovjek, i kao većina židovskih očeva citirao je iz Knjige izlaska one slavne riječi: Kad vas vaša djeca zapitaju: Što vam taj obred označuje odgovorite im: Ovo je pashalna žrtva u čast Jahvi koji je prolazio mimo kuće Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao.” Izlazak 12, 26-27.
Njegov otac nije bio jedini koji bi citirao ovaj tekst. Većina obitelji tradicionalno bi djeci čitala ovu Božju objavu, a poslije im je objašnjavala što to ustvari znači. Objašnjavali su im tu izraelsku povijest o tome što je Bog učinio njihovom narodu, i kako ih je vodio sve vrijeme u prošlosti. Uz put za Šimuna, tada mladog čovjeka, Egipat nije bilo tako daleko. Od tog vremena kada se dogodila ova prva pasha, prošla su već stoljeća. On je zaključio da on tamo nije bio. On to nije tako proživljavao. On nikada nije bio rob.
Kako je rastao, razmišljao je, molio se je, i počeo je postupno razumijevati da taj primjer do neke mjere zahvaća i njega. Shvatio je da i on živi u nekoj vrsti ropstva. Neke zle navike ga tako čvrsto drže da jednostavno nije u stanju sam ih se osloboditi. Shvatio je da bi i on trebao nekog tko bi ga oslobodio. Svaki praznik Pashe kao da ga je podsjećao kako je netko tu bio, i stalno je tu, netko tko ima tu moć osloboditi ga od grijeha.
Godine su prošle, i on je odrastao. Odlučio je da u svom životu želi hodati s Bogom, želi mu biti što je moguće bliže. Kada se oženio, odlučio se učiniti jedan praktični korak kako bi i fizički bio bliže Bogu. Sa svojom obitelji preseli su u Judeju. Nisu se nastanili u Jeruzalemu, već pokraj u nekom selu, gdje su imali kućicu i komad zemlje koji su obrađivali. U tom selu živio je sa svojom suprugom i svoja dva sina kojima se sada on trudio predati u nasljedstvo te vrednote njihovog vjerskog i povijesnog iskustva, kao i osobno svjedočanstvo kako je on upoznao Boga. Za svaki praznik Pashe kada bi dječaci pitali: „Tata, a zašto mi u opće svetkujemo praznik Pashe?“ činio je isto kao i njihov otac, podsjećao ih je na taj stari biblijski događaj.
Prolazile su godine. Njegovi sinovi su već odrasli. Očito zbog posla, uglavnom su se kretali po glavnom gradu Jeruzalemu. Kao i danas, veliki grad je pružao i veće mogućnosti.
I tako se opet približavao praznik Pashe. Tradicionalno su u to vrijeme mnoge obitelji iz okolnih mjesta krenula na put u Jeruzalem, da bi u blizini hrama doživjeli taj veliki praznik. Za Šimuna je to bila prilika da posjeti svoje sinove, i ujedno da proslavi ovaj slavni događaj. U svom domu napravio je sve pripreme. Počistio je kuću, izbacio iz nje kvasac, učinio je sve kako su nalagali propisi. Tada je krenuo na put, iz sela u kojem je živio do velikog grada. Radovao se tom događaju. Cijelu godinu spremao se za to. Bio je to vrhunac njegovog cjelogodišnjeg iščekivanja. To je trebao biti najljepši tjedan u cijeloj godini.
Upravo u to vrijeme, mnogi ljudi su dolazili sa svih strana tada poznatog svijeta. Tisuće ljudi bi tada posjećivalo Jeruzalem. Pored domaćih gostiju, tu su bili pobožni židovi iz ostalih zemalja u kojima su živjeli prilično daleko. O tome nam i biblija govori. U Jeruzalem su stizali iz Mezopotamije, Kapadocije, iz Ponta, Male Azije, Frigije, iz Egipta, iz Libije, tj iz Cirene, te ostalih zemalja tada poznatog svijeta. Dolazili bi židovi i židovski obraćenici iz poganstva, Krećani i Arapi. U toj masi, Šimun se sigurno susretao i sa svojim zemljacima iz Cirene što mu je stvaralo veliku radost. Ukoliko ste nekada živjeli u inozemstvu, takav susret vam je prijatan, jer čujete vijesti o svojim prijateljima koje niste dugo vidjeli, niti ste o njima išta čuli. U toj masi mogao je čak i sresti nekog od svojih rođaka, te bi takav susret bio još radosniji. U takvom svom srdačnom razgovoru došli bi do Jeruzalema.
Jednog trenutka, kolona ljudi koja se kretala gradom prema hramu se zaustavila. Nešto se događalo u neposrednoj blizini što ih je sprječavalo da nastave put. Šimun se progurao kroz masu ne bi li bolje vidio što se dešava. Rimski su vojnici upravo vodili osuđenike na brijeg iza grada. Vodili su ih tamo zbog jednog jedinog razloga, da bi ih tamo smaknuli. Bila su trojica. Klasični zločinci. Ipak taj treći među njima privukao je brzo njegovu pozornost. Nekako mu je izgledao drukčiji nego ostali. Nije izgledao kao zločinac. Bio je toliko oslabio da se jedva kretao pod silnim teretom križa na kojeg će ga prikovati. Pod tim teretom padao bi, i napori vojnika da ga silom natjeraju da nastavi nositi nisu uspijevali. Bilo je vidljivo da fizički nije to u stanju napraviti. Šimun se približio i pitao čovjeka pored sebe: „molim vas recite mi tko je to?“ „Pa to je Isus!“ odgovorio je ovaj, „zar ti o njemu nikada nisi ništa čuo?“
Naravno da je čuo. Čuo je o Njemu, ali to je bio prvi osobni susret s Njim gdje ga je osobno vidio. O Njemu je čuo mnogo priča i razgovora, ali se s Njim još nikad nije susreo. Najviše su mu o Njemu pričali njegovi sinovi. U vrijeme svog boravka u Jeruzalemu, njegovi sinovi su se s Njim upoznali, i sprijateljili s Njim. Odlučili su da bi i oni željeli pripadati Njegovim učenicima. Svaki puta kada bi posjetili roditelje, pričali su im o Isusu, kako su Ga upoznali, što su s Njim proživjeli, što taj Isus radi. Pričali su i pokušali svome ocu objasniti da taj koga su cijelo vrijeme očekivali, taj obećani Mesija, je upravo Isus iz Nazareta, i da su zbog toga postali Njegovi učenici.
Šimun, iako je o Isusu dosta toga čuo, nije se odlučivao za Krista. Imao je puno pitanja i predomišljao se. „Jeli stvarno istina da bi netko u današnje vrijeme mogao biti takav?“ pitao se je. Sada, vidi ga vlastitim očima. Konačno vidi onoga o kome su mu njegovi dečki govorili. Bio je to poseban pogled. Pred njim je bio čovjek umoran, izbijen, krvav, napola mrtav. Svi mu se podsmijevaju, a on nekako posebno čudno reagira na to što se oko njega događa. Šimun je očekivao da u Isusovom pogledu vidi ljutnju, mržnju, zlobu, a umjesto toga taj čovjek gleda ostale sasvim drukčije. Kada je vidio žene koje plaču, umjesto da one tješe njega, on se trudio njih utješiti. To je bilo nešto nevjerojatno. Šimun jednostavno ne može s njega skinuti svoj pogled.
Tog trenutka Isus je ponovno pao. Izmučeno tijelo je otkazalo službu. Dalje više nije mogao. Vojnici, umjesto da mu pomognu, počeli su na njega vikati, prigovarati, i jedan na kraju ga i udari. Za Šimuna je to ipak bilo previše. Nije izdržao, a da vojnicima ne prigovori: „Jeste li vi normalni? Zar ne vidite da više ne može?“ Možda se tog trenutka i uplašio svoje odvažnosti, jer pozornost vojnika se obratila k njemu.
Približio mu se zapovjednik, pogledao ga, i rekao mu: „Kada si tako pametan, sada dođi. Ti ćeš nositi taj križ!“
Izvješće o tome nam donosi evanđelje po Marku 15. Poglavlje. To poglavlje govori o posljednjim trenucima Isusovog života, a tamo u 21 stihu čitamo: I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ.
Tog trenutka Šimun je bio u šoku. „To nije istina!“ uvjeravao se Šimun. „Zašto baš ja! Tolika sramota!“
Možemo pokušati analizirati zašto baš on. Jedan od razloga je bio što je na neki način protestirao zbog nedostatka minimalne empatije od strane vojnika. Bila je to na neki način kazna za taj protest. U Novom zavjetu možemo naći da rimljani nisu imali pravo jednog židova natjerati da nosi križ nekom osuđeniku. Očito već sam pogled na Šimuna, pokazivao je da je nešto tamnije puti od ostalih, i da nije iz ovih krajeva. Očito je to omogućilo vojniku da zloupotrijebi tu situaciju i natjera Šimuna da nosi križ.
U tom trenutku Šimun proživljava veliku krizu svog života, posebno svog duhovnog života. Ne samo da je to velika sramota i veliko poniženje za njega, ali u trenutku kada je Šimun skidao križ s Isusa Krista, koji je tog trenutka bio sav krvav, on se uprljao tom krvlju, i tada se sa zgražanjem sjetio jedne važne stvari. Sukladno Starozavjetnim propisima, ukoliko bi se tog trenutka dotakli krvi nekog čovjeka koji ti umire pred očima, značilo bi da si postao ritualno nečist, a to bi te eliminiralo iz učestvovanja u slavljenja Pashe. Prljajući se krvlju s Križa Šimun je bio isključen iz slavlja Pashe. A upravo je zbog toga i došao u Jeruzalem. To je bilo nešto na što je cijelu godinu očekivao i tomu se radovao. Svi planovi koje je isplanirao, sve pripreme koje je pripremio, upropastio je jedan jedini trenutak, prljanje s krvlju križa. Svi ti planovi srušili su se kao kula od karata. To što je trebao biti najljepši događaj godine, za njega je to postala nesreća. Možete li zamisliti njegovu ljutnju na vojnike, pa i na samog Boga koji nije to spriječio. „Gospodine, nisi li mogao ovo nekako spriječiti. Kako si samo mogao ovo dozvoliti. Ti znaš koliko sam ti vjeran i s koliko sam truda sve pripremao za ovaj dan, a sada ovo je sve upropastilo. Sjeti se Bože kako sam ti od malena želio biti blizu. Zbog toga sam i ovdje doselio, a kao obitelj to nas je koštalo prilično novca, i to samo za to da bi ti bio bliže, da bi bio bliže Hramu. Cijelu godinu se pripremam. Posljednji tjedan sam se sa suprugom molio, postio, kako bi bio spreman na tu krasnu veliku duhovnu proslavu. A sad ovo. Nisi li mogao to izvesti nekako drukčije. Nisi li me bar jedan sat mogao zadržati kod kuće, ma pet minuta, da se s tim događajem ne sretnem. Da sam samo pet minuta krenuo kasnije, ne bi bio na tom mjestu, a stvari bi bile drukčije.“
Tako naš Šimun, Šimun Cirenac, korača s križem na leđima u smjeru brežuljka koji se zove Golgota. Pretpostavljam da se tog trenutka osjećao sam, napušten, kao da bi i sam Bog na njega zaboravio, kada je nešto tako u opće mogao dozvoliti. „Gdje je taj veliki i svemogući Bog?“ pitao se Šimun.
Tog trenutka nije razumio jednu vrlo bitnu stvar. Taj veliki i svemoćni Bog korača nekoliko centimetara od njega, i korača s njim na brežuljak imenom Golgota. Šimun se penje brežuljkom i korača uz Bog Velikog i moćnog Boga i to fizički vidljivog. Nikada u svom životu nije bio tako blizu Boga kao tog trenutka, ali tog trenutka toga nije bio svjestan. To što je tog trenutka smatrao svojim najvećim poniženjem, razočarenjem ili nesrećom koja ga je u životu mogla pogoditi, bila je u stvari najveća čast i prednost koja mu se u životu dogodila.
Istina je, zbog osobnog dodira s Kristovom krvlju, ritualno je postao nečist, te se zbog toga nije mogao uključiti u proslavu Pashe te godine. Ništa manje, tog trenutka bila mu je dana ta mogućnost da je osobno asistirao događaju kada je bila prinošena ta najveća žrtva Jaganjca Božjeg. Upravo to čemu se cijelog života radovao, tog trenutka u tome je i učestvovao. Te godine bio je to izuzetan praznik pashe. Rimski vojnik koji ga je natjerao da nosi križ ni u primisli nije imao da mu odaje bilo kakvu čast, na protiv, cilj mu je bio poniziti ga.
Kada malo dublje uđemo u taj događaj, mogli bi reći da je Šimun time što je nosio Križ, vršio funkciju prvog ministra Kralja nad kraljevima. Ni jedan od Isusovih učenika, stjecajem okolnosti nije bio u stanju pomoći Isusu u njegovoj muci i nevolji. Čak i anđelima je bilo tog trenutka onemogućeno pomoći Isusu. Tog trenutka Isus, Kralj cijelog svemira, treba nekoga, treba čovjeka koji bi mu pomogao završiti posao spasenja svijeta i cijelog svemira. Upravo si je izabrao Šimuna. Šimun tog trenutka ne razumije da je to najuzvišenija čast koju je doživio tog trenutka. Kako je mogao znati da tog trenutka korača uz bok samom Bogu.
Da bi čovječanstvo moglo biti spašeno, da bi ste se vi i ja mogli zbog toga radovati što imamo Spasitelja koji nas je otkupio svojom krvlju, što nam mogu biti oprošteni grijesi, da bi se mogli radovati vječnom životu, bilo je nužno da Isus dođe s križem na Golgotu. Problem je bio da tog petka popodne Isus to više nije mogao, nije imao više snage. On je trebao pomoć čovjeka da bi meni i vama osigurao vječni život. Tako je Šimunov peh ustvari je bila prednost u zajedničkom radu s Isusom na spasenju ovog svijeta.
Možemo zaključiti da su Božji putovi u istinu ponekad čudni. Šimunov primjer nakon toliko stoljeća i danas nam još uvijek o tome svjedoči. Bolest i razočarenja kroz cijelu povijest ove planete pa tako i danas, u nama logički producira ista pitanja. To su pitanja koja nas pritišću, a ja baš nisam siguran da bi uspio dati na njih ispravan odgovor. Vjerojatno je svatko od vas bio u situaciji da je Bogu postavio pitanje, zašto? Zašto si to dozvolio? Nije li bilo u tvojoj mogućnosti to spriječiti? Što bi ti to stvorilo da sam ja ili moj prijatelj možda izišao pet minuta kasnije iz doma. Taj bi auto već bio otišao. Možete si postaviti bilo koje pitanje za bilo koju životnu okolnost.
U našem životu može se dogoditi nešto što nam pokvari naš životni plan. Može to biti gubitak posla, raspad obitelji, financijski problemi, neka ozbiljnija bolest, svoje probleme možete ovdje sami dopunjavati. „Bože zašto si to dopustio. Ponovno želim reći da na ta pitanja nemam jednostavne odgovore. Međutim, Šimunov događaj mi ukazuje na nešto veoma važno, a to je da Bog i ako nešto dopusti, on nas nikada ne napusti.
Zanimljivo je da Šimunovo najveće životno razočarenje privuklo ga je Bogu tako blizu kako do tog vremena još nikada nije bilo. Najveća nesreća se obratila u najveći blagoslov. Ne znam objasniti zašto Bog neke stvari ne spriječi. Ne vjerujem da Bog takve stvari namjerno šalje u naše život. Ono što je s Bogom fantastično i čudesno je da i u trenucima kada nam se događaju neugodne stvari, Bog je u stanju iskoristiti iz toga izvući još nešto da nas privede bliže k sebi.
Ovaj događaj nam pokazuje da Isus nije Šimuna samog ostavio s križem. Išao je s njim do brijega, do mjesta gdje je taj križ mogao odložiti. Isus ide s nama, uz naše bok, kada nosimo svoje probleme. Ovaj primjer pokazuje da na Golgoti Isus nije dopustio da bi Šimuna pribili na taj križ. To je bila Isusova uloga koju je prihvatio. Šimunov primjer pokazuje da nešto što smatramo najvećom nesrećom, najvećim promašajem, kada se osjećamo da više nište neće biti u redu, Bog može iskoristiti za to da bi mi u tim trenucima bio tako blizu, kao nikada do tada.
U tom događaju Šimun nije mogao birati želi li nositi ili ne želi nositi taj križ. Jednostavno je morao. Okolnosti su ga natjerale. Nije to bio Bog, već okolnosti. Grešni ljudi su ga natjerali da bi to proživio. Često puta događaju nam se stvari koje i pri najboljim odlukama nismo ih u stanju spriječiti, jednostavno nismo krivi za ono što nam se događa, a ne možemo ništa učiniti da im se nekako izmaknemo. Nemamo nikakav utjecaj na okolnosti, nad zdravljem i bolešću, nad smrću ili životom, ili ako već nešto imamo to je prilično ograničeno. Bog je mogao Šimuna zadržati pet minuta, ali to nije uradio. Ne znam zašto, ali znam da taj susret koji je tada Šimun doživio bio je najsnažniji susret s Bogom u njegovom životu. Na kraju krajeva bila je to najsnažnija i najljepša Pasha koju je Šimun moga ikada proživjeti. Na nju nikada više nije mogao zaboraviti. Biblija nam o njegovom životu govori vrlo malo, ali je sigurno da je to bio njegov najveći doživljaj koji je proživio u životu. Siguran sam da je nakon toga svaku slijedeću Pashu iskoristio da bi ispričao ne možda samo unucima, već susjedima i rodbini o tome kako se u vrijeme te pashe sreo s Isusom. Te Pashe nakon toga nikada više nisu bile iste kao ranije. Nakon tog događaja odlučio je da i on, jednako kao i njegovi sinovi želi slijediti Krista. Toj odluci priključila se i njegova supruga.
Nakon takve odluke, cijela obitelj je smatrala svojom životnom zadaćom da moraju učiniti sve kako bi i drugima pomogli da se sretnu s Kristom. Čak i nakon Šimunove smrti, njegova obitelj je nastavila njegovo djelo. Apostol Pavle kada piše svoju poslanicu u Rim gdje se ta obitelj preselila, pozdravlja i spominje Šimunove sinove, Aleksandra i Rufa, a pozdravlja i njihovu majku, Šimunovu ženu, i govori „i meni je bila majkom.“ Ta obitelj kao da je postalo mjesto gdje su poticali jedni druge da služe Bogu i s Njim nešto prožive.
Danas kada živimo u vrijeme kada se Kršćanski svijet sjeća tog velikog događaja starozavjetne Pashe ili novozavjetnog Uskrsa. Žalosno je možda to što u našoj kulturi je Uskrs svetac dolazećeg proljeća. Njegov duhovni smisao za većinu ljudi se izgubio. Šimunov primjer mi govori da stalno doživljavamo slične događaje, kakvi su se tada odigrali. Još uvijek je aktualno to što za nas Isus čini.
Možda u slijedećem razdoblju doživimo nešto gdje ćemo postaviti pitanje „Gospodine zašto? Nisi li to mogao spriječiti?“ Vjerujem da će brzo doći dan kada će se Isus vratiti kada ćemo konačno dobiti odgovor na ta pitanja. Iako na većinu pitanja nemam odgovor, upravo kroz ovaj događaj o Šimunu iz Cirene, zahvalan sam Bogu što nam je pokazao da kroz ono što je Krist za nas učinio da i u tim najtežim trenucima kada ne razumijemo to što se događa oko nas, naš Spasitelj je u stanju iskoristiti takve trenutke da bi s Njim bili u stanju proživjeti najbliskije trenutke u životu i steći s Njime takvo iskustvo koje nismo mogli ni sanjati.
Zvonko Presečan
