“‘Učitelju — odgovori mu jedan iz naroda — dovedoh k tebi sina koga je opsjeo nijemi duh. Gdje ga god uhvati, omlaćuje njime; a on se pjeni, škripi zubima i postaje ukočen. Rekoh tvojim učenicima da ga istjeraju, ali nisu mogli.’ ‘O nevjerni naraštaju — odgovori Isus — dokle ću još morati ostati kod vas? Dokle li vas podnositi? Dovedite ga k meni!’ Dovedoše ga. Čim ugleda Isusa, odmah duh silno strese dječaka, koji pade po zemlji te se poče valjati i pjeniti. Tada mu upita oca: ‘Koliko ima vremena da mu se ovo događa?’ ‘Od djetinjstva — odgovori mu. — A često ga baci sad u vatru, sad u vodu da ga usmrti. Pa ako što možeš, pomozi nam — smiluj nam se!’” (Marko 9,17-22)
Bila je to posljednja noć kampiranja. Mladi su se pripremali za spavanje. Noć je bila tiha, i pozivala je na razmišljanje. Sjedeći pored logorske vatre i promatrajući posljednji odsjaj žeravica, razmišljao sam što će mladima značiti tjedan što smo ga proveli zajedno. Moje razmišljanje prekinuo je dolazak Marka.
“Pastore,” rekao je, “moram razgovarati s vama.”
Pozvao sam ga da sjedne kraj mene na stari panj.
“Pastore,” ponovio je a u njegovu glasu osjetilo se razočaranje, oborio je pogled i plakao.
Marko je bio mladić čiji je kršćanski život bio sasvim uredan. Bio je aktivan u svojoj crkvi. Studirao je na sveučilištu, pjevao u crkvenom zboru, ali bilo je očito da je u nevolji.
“Oprostite, pastore,” rekao je nakon nekoliko minuta. “Plače mi se, a ne znam zašto. Bojim se da kršćanski način života nema nikakvog utjecaja na mene. Jedan tjedan slijedi drugi; ustajem i odlazim u crkvu, vraćam se kući i sve mi se čini besmislenim. Osjećam se kao plutajuće drvo uhvaćeno u riječnu struju. Želim biti iskren prema Bogu i Crkvi, ali ne mogu. Znam sva pravila, pa ipak vrlo često ne živim po njima.
Bojim se da će Isus doći a ja ću biti nespreman za susret s Njim. Ne želim biti izgubljen, ali ne znam kako izići iz ove situacije. Molim vas, pomozite mi!”
Dok sam gledao tog mladog čovjeka, moje srce se ispunjavalo ljubavlju. U njemu sam vidio mnoge vjernike iz svoje crkve. Gdje je to obilje života što ga je Isus obećao? Zašto je kršćanski život, koji je trebao biti pun mira i radosti, postao besmislenim?
Odmah sam pomislio na Isusovo vrijeme. U Jerihonu je živio mladić čiji je život bio vrlo sličan Markovu. Biblija nam ne daje njegovo ime, možda stoga da bi priča o njemu mogla biti prilagođena bilo kojoj osobi u bilo kojem razdoblju crkvene povijesti.
Sva tri evanđelista iznose ovu pripovijest. Osobno najviše volim onu koju iznosi Marko. Možete je naći u desetom poglavlju. Ovaj je mladić očito držao sve zapovijedi; pokorio se svim pravilima. Aktivno je sudjelovao u crkvenom životu. Nikada se crkveni odbor nije trebao sastati radi njega da bi mu izrekao crkveni ukor. Koliko se ljudskim okom moglo vidjeti, vodio je primjeran kršćanski život.
Sve se možda činilo dobrim osim strašnog osjećaja izgubljenosti. On je slušao, ali — iz straha, ne iz ljubavi. On se bojao Boga. Za njega je Bog bio starješina s ozbiljnim izgledom lica, koji sjedi na svom tronu pravde i promatra ponašanje ljudi, spreman da okrivljene kazni.
Mladić nije mogao ukloniti ovaj strah iz srca i, premda se trudio živjeti ispravno, osjećaj izgubljenosti bio je stalno prisutan, stvarajući u njegovu umu predodžbu o tome kako će gorjeti u posljednji dan. Takve su bile okolnosti kada se Isus pojavio. Hvala Bogu što se On uvijek pojavi kad se sve čini beznadnim i kad ne vidimo nijedan izlaz za rješavanje problema.
Vođe crkve kojoj je pripadao ovaj mladić pridavale su više pozornosti beznačajnim stvarima negoli životu jednog mladog čovjeka. Pa molim vas, zar nije on u crkvi? Ne pjeva li u crkvenom zboru? Pa aktivan je u svim bogoslužjima! Nema razloga za zabrinutost!
Jednog dana kad je Isus stigao u Jerihon, vođe su bile više zabrinute za detalje u zakonu u svezi s rastavom, umjesto da najprije dođu k Njemu. Isus nije mnogo vremena proveo s njima; uzeo je k sebi djecu. Mladić nije mogao razumjeti takav stav. Je li Isus bio kadar voljeti i grliti djecu? Možeš li ikako zamisliti Isusa koji te grli? Kakvog to Boga ti imaš? Kad razmišljaš o Njemu, kakav te osjećaj obuzima — da potrčiš u Njegov zagrljaj, ili se želiš sakriti?
Isusovo nježno držanje ohrabrilo je mladića da se oslobodi straha i slijedi Ga. Biblija nas izvješćuje kako je kleknuo pred Isusa i pitao: “Dobri učitelju, što moram činiti da naslijedim život vječni?” Isus, kao sveznajući Učitelj, pokušavao je voditi mladića od poznatoga k nepoznatom. Mladić je poznavao Zakon i mislio je da je spasenje nagrada za dobro vladanje. Znao je Deset zapovijedi i držao ih cijelim srcem. Upravo tu Isus je otpočeo: “Ako želiš vječni život, drži zapovijedi,” rekao je.
“Koje zapovijedi?” zapitao je mladić zabrinuto.
“One u koje si upućen — ne ubij, ne kradi…”
Mladić je bio zbunjen. Nije mogao razumjeti što mu Isus govori.
“Gospodine,” uzviknuo je, “sve sam to držao od svoje mladosti!”
Isus ga je pogledao s ljubavlju. Ali, dragi moji, to je jedna od činjenica koja me zadivljuje kod Isusa, znaš li ti da je najdivnija spoznaja što je Isus ima u svojoj Riječi — Njegova ljubav prema tebi? Nije važno kakve su boje tvoje oči, jesi li dobar ili loš. Možda postoje trenuci u tvome životu kad misliš da se nitko ne brine za tebe, da su ti svi okrenuli leđa, da nitko ne obraća na tebe baš nikakvu pozornost. Možda postoje trenuci kad sam sebe ne prihvaćaš. Ali zapamti da te Isus voli i da Mu je do tebe stalo.
Tamo u Jerihonu, prije dvadeset vjekova, Isus je s ljubavlju pogledao zbunjenog, izgubljenog mladića koji je bio nezadovoljan svojim duhovnim životom, i On ga je razumio.
“Znaš li koji je tvoj problem, sine?” Možda bi Isus tako rekao. “Ti me ne voliš. U tvom srcu nema mjesta za mene, već samo za bogatstvo. I tako dugo dokle god ne postoji ljubav između nas, i dokle god ja nemam prvo mjesto u tvom životu, religija će za tebe biti uvijek prazna i besmislena.”
Mladiću je rekao: “Jedno ti nedostaje. Hajde, prodaj sve što imaš, podaj siromasima, i imat ćeš blago na Nebu. Onda dođi, slijedi me!”
Biblijska priča ima tužan završetak. Mladić je otišao i nikad se više nije vratio. Znaš li zašto? Zato što je lakše biti samo član crkve negoli živjeti život pun iskustva i stalne ljubavi i zajednice s Isusom. Lakše je pokušati biti primjeran član neke crkve negoli živjeti životom vjernog kršćanina, životom koji proistječe jedino iz stalne zajednice s Isusom.
Glavna pouka iz pripovijesti o mladom zakoniku jest da kršćanski život može postati besmislenim, da ga može pratiti osjećaj izgubljenosti — ako se vodi bez svakodnevnog doživljavanja Isusove ljubavi.
Ako je tvoj kršćanski život besmislen, ako se uvijek osjećaš izgubljenim, možda je to stoga što se tvoje kršćanstvo svodi samo na zajedništvo s Crkvom ili doktrinom, a ne s Isusom.
Plod ljubavi je sreća. Nemoguće je biti sretan ako živiš s onim koga ne voliš.
Jednog dana neka postarija gospođa mi je rekla: “Udana sam skoro više od šezdeset godina. Možete pitati mog muža i on će vam reći da sam uvijek bila savršena žena. Činila sam sve što dobra žena mora činiti, uvijek postupala korektno, ali nikada nisam bila sretna.”
“Zašto?”
“Ne volim svog muža, pastore.”
“Ali ako ga niste voljeli, zašto ste se udala za njega?”
“Kad sam bila mlada, djevojke nisu birale sebi muževe. Roditelji su ih izabirali. Jednog dana otac mi je rekao: ‘Kćeri, za dva mjeseca udat ćeš se za sina mog prijatelja.’ Djevojačka oprema bila je pripremljena, slavlje spremno, a dva dana prije mog vjenčanja upoznala sam zaručnika. Nisam ga voljela. Nikad ga nisam mogla voljeti, ali udala sam se za njega jer sam morala biti poslušna. Bila sam savršena žena, ali nikada i sretna.”
Kako možete biti sretni živeći s nekim koga ne volite? Krštenje je neka vrst vjenčanja s Kristom. Možda će mnogi kršćani reći: “Gospodine, u Crkvi sam, kršten već pet, deset, dvadeset godina. Sve to vrijeme uspijevao sam nekako ispunjavati sve što je Crkva tražila od mene, ali nikako nisam bio sretan.”
Zašto? Nećemo nikada biti sretni u Crkvi ako smo u njoj samo stoga što smo rođeni u kršćanskoj obitelji, ili zato što u tome slijedimo naše prijatelje. Ostali motivi nemaju nikakvog smisla, ako glavni motiv nije ljubav prema Kristu. Inače bi život kršćanina bio bijedan — teško breme. Činiti nešto samo zato što smo kršteni, samo zato što želimo udovoljiti Crkvi ili ljudima nešto je najstrašnije što se može desiti. Uvijek ćemo razmišljati kako sve to napustiti i otići, a kad nas nitko ne vidi izabrat ćemo loš put.
Sva crkvena pravila, sve čega se trebamo odreći, sve što trebamo naučiti, imat će svoj smisao samo onda kad nas na to nagna Kristova ljubav. Stoga neka vaša lozinka glasi: “Ljubav Kristova nagoni nas.”
Dužnost mi je kao pastora vršiti obrede vjenčanja. Često se pitam što razmišlja mladi par koji preda mnom stoji. Obično se mladenka i mladoženja stalno gledaju i tek povremeno pogledaju mene, smiješeći se.
O čemu razmišljaju? Pokušat ću to predstaviti. Možda ona ovako razmišlja: “Odsad ću biti domaćica i morat ću prati rublje ovog čovjeka. Koliko ću samo košulja morati izglačati u pedeset godina braka? A koliko odijela? Koliko ću samo posuđa morati oprati?” Ali, dragi moji, siguran sam da bi nevjesta, kad bi se bavila ovakvim mislima, pobjegla sa svog vjenčanja.
A mladoženja? Može li on, dok promatra mladu lijepu djevojku pored sebe, razmišljati ovako: “Eh, sad sam ja odgovoran za ovu djevojku; koliko li samo hrane ona pojede na dan? Koliko ću samo potrošiti za hranu i odijevanje u sljedećih pedeset godina?”
Naravno da mladoženja ovako ne razmišlja, inače se ne bi ženio. Dakle, o čemu oni razmišljaju? Oni razmišljaju o ljubavi koju osjećaju jedno prema drugom, o tome kako će život provesti zajedno. Stoga i stupaju u brak da bi živjeli život najveće sreće i iskusili pravu ljubav i međusobno razumijevanje.
Ali, treba li prati rublje nakon vjenčanja? Je li potrebno nabavljati hranu i odjeću? Naravno da jest! Ali mladenci se nisu vjenčali radi toga. Oni su se vjenčali jer se vole. Pranje rublja i nabavljanje hrane dio su bračnog života, i bračni drugovi s radošću prihvaćaju ove obveze, jer jedno drugo vole.
Zašto si ti kršćanin? Da bi se brinuo kako ćeš živjeti po svim crkvenim propisima ili stoga što si stekao krasno iskustvo Kristove ljubavi? Sjeti se mladog zakonika koji je držao sve zapovijedi ali nije volio Isusa! Ako voliš Isusa, prirodno je da ćeš držati i Njegove zapovijedi. “Ako me voliš, drži moje zapovijedi,” kazao je On.
Neka naša molitva danas bude: “Gospodine, nauči me da Te volim! Daj mom srcu sposobnost da Te voli! Ukloni iz mog srca sve što zauzima prvo mjesto, živi u meni i budi Kralj mog srca!”
Zvonko Presečan – uz dopuštenje nadređenih
