Ps 22 (21), 8-9. 17-18a. 19-20. 23-24
2. Fil 2, 6-11
Mk 14, 1-15, 47
UVOD
Hrvatski pisac klasik velikoga duha Marko Marulić u jednom od svojih djela zamislio je dijalog kršćanina s Kristom. Kršćanim ga pita: «Što te je, Kriste, – premda si uvijek bio daleko od svake krivice – nagnalo da dobrovoljno trpiš kazne i smrt?» Na to Krist odgovara: «Ljubav prema čovjeku – da bi njega, kojega je tištala vlastita krivica, moja krv, očišćenog, dovela do zvijezdâ.» Današnje euharistijsko slavlje obilježeno je spomenom na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, ali i njegovom mukom na Kalvariji, čime započinjemo Veliki ili Sveti Tjedan.
Svojim poniženjem u žrtvi križa, daruje se spasenje svima koji u njega vjeruju. Ta se žrtva uprisutnjuje u ovoj euharistijskoj gozbi, a da bismo je dostojno slavili priznajmo svoje grijehe i propuste.
HOMILIJA
Današnjom liturgijom u kojoj dominiraju Isusov svečani ulazak u Jeruzalem i navještaj Muke, Cvjetnica ujedinjuje nemoguće suprotnosti. To su Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, pun mesijanskog zanosa njegovih učenika i naroda, koji se brzo pretvara u križni put i raspeće. Isus se ne protivi moćnicima ovoga svijeta, već želi da se na njemu ostvari davno najavljeno proročanstvo: – Tvoj se kralj tebi vraća: pravedan i ponizan jaše na magarcu mladetu magaričinu. U moru prezira, pogrda i poniženja Isusu je morao teško pasti, krajnji cinizam moćnika koji su odlučivali o njegovoj sudbini.
– Svoga Judu, ja sam nosio u sebi, samo-ispovjedno pjeva Vladimir Nazor u svom Križnom putu, najbjednijeg od svih grješnika. To je izvrstan ključ za proživljavanje Isusove Muke. Dok se danas i ovih dana, zgražamo nad Isusovim izdajstvom, kukavičkim zatajenjem, lakoumnim Pilatovim pranjem ruku, svjetinom kojom manipuliraju narodni vođe, potražimo u samima sebi ne samo sućutnika nego i krivca.
– Ti si taj čovjek!, doviknuo je prorok Natan u lice kralju Davidu, koji se zgražao nad tuđim zločinom, slijep za svoj vlastiti.
S Judom sam i Kajfom,
Tebi svjedočio, sudio
i s Herodom i Pilatom,
Tebi smrt dosudio,
– pjeva naša stara korizmena pjesma. Mnogi su se smijali i čudili natjecatelju, koji u emisiji «Tko želi biti milijunaš», nije znao odgovoriti, da je Poncije Pilat oprao ruke, dok je sudio Isusa? Koliko smo samo mi puta, u svom životu od njega oprali ruke, nemarom i hladnoćom, psovkama, nedoličnim življenjem, ponašanjem? Zbog toga se ne uznemirujemo, već nam se čini normalnim. Ne želimo priznati krivnju i promijeniti se, već nastavljamo s istim. Ako se na trenutak i pokajemo, brzo zaboravljamo obećanje.
Neka nas do dna srca potresu, svi kobni igrači: Juda Izdajnik, Petar Zatajivač, učenici dezerteri, sluge i vojnici, što se tako zlurado izdovoljavaju na Nevinomu. Neka nas potresu ta nedjela izdajstva, zatajenja, krivi sudovi, bičevanja, pogrde. Sve je to učinjeno u ime Boga, u ime cara, u ime pravice. Zar se ta tragedija i danas ne ponavlja, samo s drugim osobama, u koje se i mi ubrajamo?
Sva ta podmićivanja, podvaljivanja, kriva svjedočenja! Kolika bezakonja, izlike, izmišljotine. Doista, otkako je u povijesti svijeta Bog u ime Boga osuđen, otkako je Nevini u ime pravde smrti predan, pravda nije uvijek na strani osuditelja, istina nije uvijek na strani većine. Ne budimo uvijek uz one koji su «gore», zato što su gore. Ne budimo protiv «nižih», zato što su niži. Nastojmo se uvijek probiti do istine, poslužujući pravdu i ljubav uz cijenu vlastita gubitka. To je teško, ali drugoga puta i nema.
fra Mate Tadić, OFM
