BLAŽENI KAO DJEVICA MARIJA SU NEZNATNI

164

Dragutin Matak

U povijesti svijeta nije zabilježeno, u zbivanjima svih vremena nije se dogodilo, prema svim dosad stečenim iskustvima ne pamti se da je ikome ukazano toliko povjerenje, tolika čast i milost kao blaženoj djevici Mariji, Isusovoj majci. Ona je rodila Isusa. Preko Marije je Bog postao Čovjekom, Sinom ljudskog roda. On nije samo naš Brat, već i silni Stvoritelj, Spasitelj pun ljubavi te Gospodar svega što postoji. Jedini On zaslužuje biti i ostati Vladarom cijeloga svemira. Ali zašto je baš Mariji iz Nazareta ukazana tolika milost? Potpuni odgovor zna samo Bog na Nebu, ali prema Svetome pismu, Marijina je veličina bila razmjerna njezinoj samozatajnosti, poniznosti, djetinjem povjerenju i spremnosti na sve na što Bog poziva – pa i na požrtvovnost. Marija je prozvana blaženom zbog svoje neznatnosti.

Nakon pozdrava anđela Gabriela „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ (Luka 1,28) Marija se, zbunjena izjavom „milosti puna“, kao i pojavom anđela, prestrašila. Osjećala se kao i Zaharija u Hramu kada mu je isti anđeo navijestio rođenje sina Ivana (Luka 1,12). Zato anđeo odmah nastavlja: „Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga.“ (Luka 1,30) Prije nego što je pristala na čudan prijedlog, Marija je samo pitala: „Kako će to biti?“ a zatim je s puno povjerenja rekla: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!“ (Luka 1,38)

Marija žurno odlazi u posjet Elizabeti, vjerojatno zato što se kanila njoj povjeriti o nesvakidašnjim događajima. Čim ju je ugledala, Elizabeta prva izriče blagoslov (Luka 1,42) Mariji i njezinom Djetetu, a zatim nastavlja: „Blago tebi što si povjerovala da će se ispuniti što ti je rekao anđeo Gabriel.“[1] Marija je bila presretna te stoga slijedi njezin hvalospjev (latinski magnifikat).

U cijelome ulomku (Luka 1,46-55) Marija na dojmljiv način zahvaljuje Bogu za sebe i za sve ostale ljude. Konačno pravda pobjeđuje i dolazi do trajne promjene koju jamči njezino Dijete. Svoje iskustvo Marija proširuje na ostale skupine ističući ne samo socijalnu pravičnost, već, iznad svega, Božju duhovnu vladavinu:

  1. Marija veliča Gospodara i kliče svojemu Spasitelju jer, iako neznatna, počašćena je da bude majkom utjelovljenog Boga. U njezinoj hvali kao da je čujemo kako djetinje radosno uzvikuje: ‘Blago meni, moj Spasitelj je uvijek dobar onima koji Ga uvažavaju.’
  2. Snažna mišica mojega Bog rastjeruje umišljene oholice, a uzvisuje neznatne.
  3. Moj Bog silne zbacuje s prijestolja, a uzvisuje neznatne.
  4. On gladne daruje dobrima, a bogate ispraća praznima.
  5. Sve moj Bog čini kako je obećao Abrahamu i njegovu potomstvu – sluzi svojemu Izraelu.

Sve ove misli najavljuju, a oštri kontrasti ističu što se počinje događati nakon Gabrielova posjeta Mariji i navještaja rođenja Sina Svevišnjeg Boga koji kraljuje zauvijek. Čini se da je pred Marijom izuzetan život radosti i oduševljenja zbog konačnog uspostavljanja pravednijeg i boljeg svijeta. Marija je sigurno očekivala da će se i ostali radovati onome što slijedi. Međutim, odmah po povratku kući nastupili su problemi s Josipom, a i narod je prepričavao kako je Marija zatrudnjela prije vjenčanja. Da nije anđeo Gospodnji objasnio Josipu da je Dijete njegove zaručnice začeto od Duha Svetoga, Marija bi ostala bez zaštite svojega supruga i sigurnoga doma. (Vidi Matej 1,18-21.) Marija je već počela osjećati neugodnosti zbog svoje bezuvjetne poslušnosti Bogu. Ona se sigurno pitala: „Jesam li ja stvarno blagoslovljenija od ostalih djevojaka u našemu selu koje su se normalno udale i imaju puno djece?“ Vjerojatno nije ni pomišljala na to kako je u prednosti nad svim djevojkama u cijelome svijetu.

Po rođenju u betlehemskoj štalici, Isus je osmi dan obrezan, a četrdeseti su ga dan donijeli u Hramu radi posvećenja. I Marija je morala doći istoga dana u Hram radi obrednog čišćenja (Luka 2,22-24). Imućniji bi donosili janje na žrtvu a siromašni dva goluba ili dvije grlice. Josip i Marija donijeli su dvije grlice za obred Marijina čišćenja, a za Isusa je trebalo platiti pet šekela ili dvadeset rimskih denara, što je bila dvadesetodnevna radnička plaća. (Vidi Izlazak 13,2.12; Brojevi 18,5; Levitski zakonik 12,8.)

Posvećenje djece bilo je uobičajen prizor. „Iz dana u dan [svećenik] je rutinski radio svoj posao, obraćajući malo pozornosti na roditelje i djecu, osim kad je zamijetio neki nagovještaj bogatstva ili visokog položaja roditelja. Josip i Marija bili su siromašni; kad su došli sa svojim Djetetom, svećenici su vidjeli samo muškarca i ženu odjevene kao Galilejce, u najskromnijoj odjeći … Dok je držao Dijete u svom naručju, nije ni slutio da je to Veličanstvo Neba, Kralj slave … Dijete za koje je plaćena otkupnina bilo je Onaj koji će platiti otkup za grijehe cijeloga svijeta.“ (Ellen G. White, Isus se rodi, Adventus, 2004., str. 37) Međutim, ovaj događaj nije prošao nezamijećen. Slijedi još jedan blagoslov koji će Mariji zornije pojasniti prilike u kojima se nalazi.

Kad je svećenik vraćao malog Isusa u ruke Mariji, u Hram je ušlo dvoje staraca, Šimun i Ana. Šimun uzima Isusa u ruke, radosno zahvaljuje Bogu te blagoslivlja Dijete i Njegove roditelje. Šimun u Djetetu vidi svoje spasenje, svjetlost i slavu za Izrael i sve narode. Roditelji se čude ovakvom blagoslovu, svećenik misli da je starac neki zanesenjak, a Šimun nastavlja opisivati Marijino iskustvo i narav Isusove misije: „Ovaj [Isus] je postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu…“ Vjerojatno se Marija prisjećala svojega hvalospjeva u kojem se i ona radovala ovakvoj promjeni kada će silni propasti a slabi biti uzdignuti. Ali ovo nije kraj Šimunovom proricanju: Isusova će služba biti u znaku protivljenja i osporavanja, „a tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ (Vidi Luka 2,25-35.) Svojim stavom i ponašanjem prema Isusu svi će ljudi otkriti istinsku narav svoje duhovnosti.

Teško da ovakva „prognoza“ može biti radosno prihvaćena od bilo koga, pa i od Marije i Josipa. Doživjeli su oni podosta gorčine zbog poslušnosti Gabrielovim uputama, ali zašto bi se tko protivio dobru, pravednosti, spasenju i slobodi koju svi toliko trebaju i priželjkuju? Teško im je bilo razumjeti što se zapravo događa, ali im je taj blagoslov bio ohrabrenje za trenutke kada će zajedno s Isusom stradati radi dobra. Osobito je pred Marijom bio životni put na kojem će doživjeti neprihvaćanje Isusova dobra, odbijanje milosti i razumijevanja, nepravedne osude, podcjenjivanje i lažno optuživanje Isusa, nasrtaje na Isusov život i, konačno, sramno i okrutno ubijanje Onoga koji je Izvor života i Jamac spasenja, koji jedini povezuje Nebo sa Zemljom.

Koja bi djevojka željela biti „blagoslovljena“ na ovaj način? Budući da se ovdje opisuje duhovna stvarnost, pitanje se upućuje svakom čovjeku: Tko je od nas spreman uzimati udjela u ovakvoj milosti i blagoslovu Božjem? Komu je mila skromnost, siromaštvo, poniznost i dragovoljna požrtvovnost? Radujemo li se i mi tako nevino Božjemu pozivu? Jesmo li se spremni odazivati Bogu kao blažena, milosti puna, hrabra i odvažna majka našega Spasitelja, Marija?

[1] Izvorna riječ je pridjev makarios koji se prevodi sa “sretan”, “radostan”, “blagoslovljen”, “blažen”. U Mateju 5 i Luki 6 ovaj je izraz preveden s “blago”. Istim izrazom Marija opisuje svoju radost u svojemu hvalospjevu – magnifikatu (Luka 1,48). Elizabeta i Šimun upotrebljavaju drugu riječ pri svojem blagoslivljanju, eulogeo, čije je osnovno značenje milosrdno djelovanje prema nekomu ili iskazivanje hvale nekomu.

PODIJELI