ADVENTISTI- Temeljna vjerovanja- 2. SVETO TROJSTVO

69

Adventisti

Temeljna vjerovanja

                                                                                    Piše dr. sc. Ivan Đidara

  1. Sveto Trojstvo

 

Postoji jedan Bog: Otac, Sin i  Sveti Duh, jedinstvo triju vječnih Osoba. Bog je besmrtan, svemoguć, sveznajuć, iznad svega i uvijek nazočan. On je neograničen i izvan moći ljudske spoznaje; pa ipak poznat po onome kako se sam objavio.

 

On je vječno dostojan da Ga obožava, poštuje i da Mu služi sve što je stvoreno.

 

Ovi biblijski tekstovi to potvrđuju:

a) Ponovljeni zakon 6,4.

Čuj Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!

 b) Matej 28,19.

Zato i dite i učionite sve narode učenicima mojim! Krstite ih  u ime Oca i Sina i Svetoga Duha!

 c) 2. Korinćanima 13,13.

Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga (Oca) i zajedništvo Duaha Svetoga neka budu sa svima vama!

 d) Efežanima 4,4-6.

Jedno tijelo i jedan Duh, kao što ste svojim pozivom pozvani samo k jednoj nadi; jedan Gospodin, jedan vjera i jedno krštenje; jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje.

e) 1. Petrova 1,2.

Izabrani po predznanju Boga Oca za posvećenje koje ostvaruje Duh, da se pokore Isusu Kristu i budu poškropljeni njegovom krvi. Milost vam i mir u obilju!

f) 1. Timoteju 1,17.

Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, jedinom Bogu, čast i slava u vijeke vjekova! Amen.

 g) Otkrivenje 14,6.7.

Uto spazih nekoga drugog anđela gdje leti u najvišem dijelu neba noseći jednu neprolaznu radosnu vijest koju mu je trebalo navijestiti stanovnicima zemlje: svakom narodu i plemenu, jeziku i puku. Vikao je jakim glasom: Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda! Poklonite se stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda.

Bog – Trojstvo, Sveto Trojstvo, Presveto Trojstvo- Božanstvo:  jedna od najvećih tajni u Bibliji

 

Jedna od najvećih tajni za ljudski um je Bog. Kroz stoljeća ljudska vrsta je vjerovala u Boga. A onda, pod razornim utjecajem zla, ljudi su počeli obožavati tvar, stvar – materiju a ne Tvorca, Stvoritelja, Boga.

 

Apostol Pavao u Rimljanima 1,19.20.28 piše: “Jer njima (ljudima) je očito ono što se može doznati o Bogu: Bog im je to zapravo objavio… I kako nisu smatrali vrijednim čuvati pravu spoznaju o Bogu, Bog ih je predao…”

“Bog  je duh i koji mu se klanjaju (mole, obožavaju) duhom i istinom treba da se klanjaju (mole, obožavaju).” (Ivan 4,24)

 

Budući da je Bog duhovno biće, nije Ga moguće vidjeti. Jer mi možemo vidjeti samo ono što je materijalno. Nije Ga moguće laboratorijski (čitaj znanstveno) istraživati. Ali možemo vidjeti Njegova stvorenja. Odnosi između Boga i čovjeka su se pokvarili. Stoga u Bibliji stoji: “Krećemo se, naime, u području vjere, a ne u području gledanja.” (1. Korinćanima 5,7) Ako taj tekst parafraziramo u suvremenom stilu, on bi mogao glasiti ovako: “Krećemo se, naime, u području vjere, a ne u području laboratorijskog ispitivanja na mikrobiologiji.”

 

“S neba se zaista očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu priječe nepravednošću. Jer njima je očito ono što se može doznati o Bogu: Bog im je to zapravo objavio.

Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrano po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako da nemaju isprike.” (Rimljanima 1,19.20)

 

Mi ne možemo vidjeti zrake Sunca ali osjećamo njihovo djelovanje. Ne možemo vidjeti signale koje šaljemo daljinskim upravljačem ali možemo uključiti TV prijemnik, dobiti zvuk, sliku i boju a bez vizualnog vodiča. Signal putuje zrakom ili zrakopraznim prostorom. Ne možemo vidjeti silu gravitacije, silu težu, elektricitet, misao, ideju ali vidimo njihovo djelovanje. A kakav je tek Onaj koji je sve to stvorio?!

 

I mi sad hoćemo, kao svojedobno Mojsije, vidjeti Boga! Mi bismo, novinarski, započeli intervju o ovoj temi možda ovako:

– Tko je Bog?

– Odakle dolazi?

– Zašto postoji?

– Kako je nastao (?!)

– Koliko je star?

– Kakav je?

– Što radi?

– Koliko će još dugo postojati?

– Što najviše voli?

– Što najviše mrzi?

– Je li radostan?

– Je li tužan?

– i …

 

Bog mora s čovjekom ili imati jako puno ljubavi, strpljenja, razumijevanja i sažaljenja ili puno smisla za humor kad može to trpjeti i kad vidi kakvi smo mi “novinari”, tj. naša novinarska pitanja (ovdje se ne rugam novinarima). Pa nije Bog neki Starac da se s Njime jedno inteligentno ali posrnulo biće kao što je čovjek, šegači. Da, dok Bog konačno ne riješi taj problem odnosa (nevjere, zla, smrti), najvjerojatnije je tužan.

 

Biblijski koncept o Bogu

Postoji jedan Bog: Otac, Sin i Sveti Duh, zajednica suvječnih Osoba. Bog je besmrtan, svemoćan, sveznajući, iznad svega i posvuda nazočan. On je beskonačan i nadilazi moć ljudskog razumijevanja, ali ipak poznat kroz svoju samoobjavu. On je vječno dostojan da Ga sva stvorenja štuju, obožavaju i da Mu služe.[1]

 

Biblijski navodi o Bogu

U Bibliji nigdje nema pojma Trojstvo, Sveto Trojstvo ili Presveto Trojstvo. Ovdje valja naglasiti da pojam biblijskog Trojstva nema nikakve veze s raznim mnogobožačkim “trojstvima” božanstava, mitovima na tu temu, kakva su izmislili mnogobožački narodi, bilo da se radi o starom Babilonu, Egiptu, Rimu, Grčkoj, Indiji[2]… No, u Bibliji postoje naznake da postoji Trojstvo i mi ćemo ih ovdje navesti. Kad Biblija govori o Bogu koji je stvorio našu Zemlju, tada se za Boga upotrebljava množinska imenica Elohim[3], osobna zamjenica u množini: NAČINIMO, MI, NAS.

 

Primjerice:

– “Načinimo čovjeka. Kao što smo mi.” (Postanak 1,26. DK).

–   Zatim, kad je čovjek pao u grijeh, (Postanak 3,22) stoji: “Čovjek postade kao jedan od nas.”

–   Dalje, kad su ljudi poslije sveopćeg potopa, nasuprot Božjoj zabrani, gradili Babilonsku kulu,  (Postanku 11,7) stoji: “Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo.”

 

– Kad se Bog u Starom zavjetu otkrio Mojsiju sa zadatkom da izvede Izraelce iz Egipta koji je pun raznih božanstava, evo kako se je predstavio: “Ja sam koji jesam.” Mojsije treba reći: “Ja jesam” poslao me k vama. Jahve[4], Bog vaših otaca poslao me k vama.” (Izlazak 3,13-15)

 

– U 2. Korinćanima 13,13 apostol Pavao piše:

“Milost Gospodina Isusa Krista,

ljubav Boga (Oca) i

zajedništvo Svetoga Duha neka budu sa svima vama!” Ovdje se neizravno govori o Trojstvu.

 

– U Mateju 28,19. Isus je rekao učenicima: “Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!” Ovdje Isus neizravno govori o Trojstvu. Kad bi sve to bilo isto, Isus ne bi tako precizno citirao formulu koja se izgovara prilikom krštenja. A sigurno je Isus dobro poznavao gramatiku te nije napravio tautologiju (nepotrebno ponavljanje istog).

 

– Bog jedini ima besmrtnost: “… blaženi i jedini Vrhovnik (Bog), Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji je jedini besmrtan.” (1. Timoteju 6,13-16)

– Apostol Pavao piše vjernicima u Kolosi: “… da, sjedinjeni ljubavlju, postignu bogat i pun uvid u pravu spoznaju Božje Tajne: Krista, u kome se nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja.” (Kološanima 2,23)

– “Boga nitko ne vidje nikad.” (1. Ivanova 4,12. DK)

 

  1. Bog vječni Otac, kako Ga prikazuje Biblija

 

Bog vječni Otac je Tvorac, Izvor, Održavatelj i Vladar cjelovita stvaranja. On je pravedan i svet, milostiv i pun milosrđa, spor na gnjev i obilan nepokolebljivom ljubavi i vjernosti. Osobine i sila koje su se pokazale u Sinu i Svetomu Duhu također su i objava Oca.[5]

 

  1. Bog vječni Sin, kako Ga prikazuje Biblija

 

U Novom zavjetu Isus Krist se također predstavlja imenom: “Ja Jesam”[6] (Ivan 8,24.28.58)

kao i kad se Bog javio Mojsiju (Izlazak 3,14) Isus je pri rođenju trebao dobiti ime Emanuel – Bog je s nama. (Matej 1,23) Tako je objavio anđeo djevici Mariji. Isus je za sebe kazao:

Tko je vidio mene,  vidio je Oca.” (Ivan 14,9.)

 

Sažetak iz navoda o Bogu vječnom Sinu

 

Bog vječni Sin bio je utjelovljen u Isusu Kristu. Kroz Njega je sve stvoreno, Božji je karakter objavljen, izvršeno je spasenje ljudskog roda i On sudi svijetu. Za vječnost je živi Bog postao također i čovjek Isus Krist. Začet je Svetim Duhom i rodila Ga je djevica – Marija. Živio je i iskusio kušnje kao ljudsko biće, ali je savršenim primjerom pokazao Božju pravednost i ljubav.

On je svojim čudima objavio Božju silu i Bog je posvjedočio da je On Njegov obećani Mesija. On je dragovoljno patio i umro na križu za naše grijehe i umjesto nas, uskrsnuo je iz mrtvih i uzašao na Nebo da u nebeskom Svetištu za nas vrši posredničku službu. Doći će opet u slavi da zauvijek oslobodi svoj narod i sve obnovi.[7]

 

Nisu ovo najveći dokazi, iako su to fantastična čuda, da je Isus bio Bog u tijelu:

– što je otvorio oči slijepcu od rođenja,

– što je zaustavio oluju na moru,

– što je uskrsnuo Lazara četvrti dan, iako su mu kazali da već zaudara jer se tijelo raspada na onoj vrućini,

– što je nahranio mnoštvo od pet tisuća ljudi umnoživši pet kruhova i dvije ribice i još je preostalo,

– što je liječio ljude od neizlječivih bolesti kao što je guba,

– što je istjerivao zle duhove i pokoravali su mu se. To su fantastična čuda!

 

U Mateju 10,7.8. stoji da je Isus rekao svojim učenicima da i oni čine čuda: “Na svom putu navješćujte: Blizu je kraljevstvo nebesko! Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove! Badava ste primili, badava i dajte!” Kad su se učenici vratili s misijskog putovanja, kazali su: “Gospodine, čak nam se i zli duhovi pokoravaju u tvoje ime!” (Luka 10,17.18)

 

Najveći dokazi Isusovog božanstva su:

– Što je opraštao grijehe. “Sinko, otpuštaju ti se grijesi.” “Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe.” (Marko2,1-12)

– Vidio je sotonu gdje pade s neba: “Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s neba!” (Luka 10,18) (znači da je postojao prije rođenja u tijelu u Betlehemu) “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. … Riječ (je) tijelom postala i nastanila se među nama.” (Ivan 1,1.14)

– Što je uskrsnuo, i Njegov je grob ostao prazan (Luka 24,1-8). Pobijedio je smrt.

– Što se je uznio na nebo. (Luka 24,51)

– Što je on jedini Spasitelj. “Nitko neće doći Ocu do kroza me.” (Ivan 14,6b) “Jer nema drugoga imena pod nebom danog ljudima kojim bi se mogli spasiti.” (Djela 4,11.12)

– Što je samo on mogao reći: “Ja sam put, istina i život.” (Ivan 14,6)

– Što je obećao da će opet doći. (Ivan 14,1-3)

– Prorok Izaija prorokuje o Njemu: “Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” (Izaija 9,6) Isusu je ime Bog silni, Otac vječni! To samo pokazuje da je Isus Krist Bog a da isto tako može imati i ime Otac vječni.

“Nitko ne zna tko je Sin nego Otac; i nitko ne zna tko je Otac nego Sin, i onaj komu Sin htjedne objaviti.” (Luka 10,22)

 

– Isus odgovara apostolu Filipu:

“Filip mu reče: ‘Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!’

‘Toliko sam vremena s vama –  odgovori mu Isus – i ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene vidio je i Oca. Pa kako veliš: ‘Pokaži nam Oca!’ Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni.‘” Ovaj tekst pokazuje profinjenu povezanost i jedinstvo u Trojstvu. U ovom slučaju između prvog lica Trojstva Boga Oca i drugog lica Trojstva Boga Sina.

 

Kad čitamo u evanđeljima da Isus Krist kaže da:

– “Sin ne zna”[8],

– “idem k Ocu, jer je Otac veći od mene”[9],

– “Isus joj reče: (…) Uzlazim svome Ocu i vašemu Ocu, svome Bogu i vašemu Bogu.”[10],

– “Mi nemamo nego jednoga Boga, Oca.”[11],

– “Neka bude hvaljen Bog, Otac našega Gospodina Isusa Krista.”[12],

– “Ovo govori Amen (Isus), (…)  ‘Početak’ Božjega  stvorenja.”[13]

 

To sve pokazuje i ukazuje da je On djelovao i tada govorio kao Mesija[14] a ne kao Bog.

On je svoje božanstvo odložio[15] i postao je čovjekom (Mesija) u ostvarivanju plana spasenja. Sva ta mjesta koja govore o Njegovoj poziciji gdje se pokazuje da je manji od Oca odnose se na Njegovu ulogu u planu spasenja, na ulogu Mesije. Kad se kaže da je drugo lice Božanstva “početak svemu”, “prvorođenac”, nikako se ne može odnositi da je On stvoren i samim tim da ima početak. On tu govori kao Mesija. Jer Bog nema početak. Sve to pokazuje da je odnos u Božanstvu, Trojstvu tako složen da ga ne možemo shvatiti. Sve tri božanske Osobe u Trojstvu su vječne. Sve ostalo su ilustracije koje nam pomažu da razumijemo na ljudski način prikazane odnose Bog – čovjek i plan spasenja čovječanstva.

 

Tako apostol Pavao pojašnjava Hebrejima, koji nisu prepoznali Isusa Krista kao Mesiju: “Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu, koga je postavio baštinikom svega, i po kome je stvorio svijet. Sin, koji je odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti, koji svemir uzdržava svojom silnom riječi, sjede, pošto je ostvario očišćenje grijeha, s desne strane Veličanstva u nebu….” (Hebrejima 1,1-3),  “u mnogo navrata za Sina, naprotiv, veli: ‘Prijestolje tvoje, Bože, postoji vječno.'” (Hebrejima 1,8)

 

Ove karakteristike se pripisuju Bogu – dakle Isusu Kristu:

– Bog, govorio nam je po Sinu

– po kome je stvorio svijet

– otisak njegove biti, koji svemir uzdržava svojom silnom riječi

– ostvario očišćenje grijeha

– za Sina, veli: ‘Prijestolje tvoje, Bože, postoji vječno.’

 

Biblija Isusa naziva Bogom. Dakle, svako odbacivanje Trojstva, ma koliko nam bilo teško shvatiti tu neshvatljivu tajnu, nije biblijski nauk, nego ljudsko lutanje.

 

Postoji mnogo toga i što vidimo pa ne možemo shvatiti. Primjerice, prostor u svemiru. Mi ga vidimo ali ne možemo provjeriti beskraj kad se to ne može provjeriti. Jer, nema kraja. Isto je i sa vječnošću. Ne možemo ju provjeriti kad traje vječno. A mi smo naučili, u svojoj ograničenosti, sve gledati kroz formulu “od – do”. Što je više od toga, tu zastajemo. A htjeli bismo ući u samu bit Boga!

 

  1. Bog Sveti Duh, kako Ga prikazuje Biblija

 

Ponekad nam se čini da je Sveti Duh prikazan u Bibliji kao najmanje važan. Spominje se treći po redu. Molitva treba biti upućena Bogu Ocu posredovanjem Boga Sina, koji je postao čovjekom – Isus, Mesija  – utjelovljenjem preko djevice Marije. A što kaže Biblija o Svetom Duhu?

 

Isus je rekao: “Zaista, kažem vam, sva grešna djela i pogrde, ma kolike bile, oprostit će se sinovima ljudskim. Ali tko pogrdi Duha Svetoga, taj neće imati oprosta više nikada, nego će biti opterećen vječnim grijehom.” (Marko 3,28-38) A kazna je vječna smrt, odlazak u nepostojanje.

 

“Zato će se, kažem vam, svaki grijeh i hula oprostiti ljudima, ali hula protiv Duha Svetoga neće se oprostiti nikada. Ako tko rekne što protiv Sina Čovječjega (Isusa, Mesije), može mu se oprostiti, ali tko rekne što protiv Duha Svetoga, ne može mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni na drugome.” (Matej 12,31.32) Tu je prikazana očita razlika između Isusa Krista i Svetoga Duha. To su dvije božanske osobe. A u ovom slučaju Bog Otac se ne spominje. Ali jasno proizlazi da se radi o Trojstvu.

 

Apostol Pavao je pisao: “Ne žalostite Duha Svetoga Božjega, kojim ste zapečaćeni za dan otkupljenja!” (Efežanima 4,30)

“Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” (Matej 28,19.20) Da je to sve isto, Isus ne bi izrekao ovako jasnu tvrdnju: postoji Trojstvo. Tri osobe u jednom Božanstvu. Sveti Duh je ravnopravno spomenut. Isus je znao što govori.

“Tada mu Petar reče: Ananija, zašto je sotona zaposjeo tvoje srce tako da slažeš Duhu Svetomu…? Nisi slagao ljudima nego Bogu!” (Djela 5,3.4)

“Zato, kako veli Duh Sveti: ‘Danas kad čujete glas njegov, ne otvrdnite srca svoja kao u onoj pobuni, kao u dan izazova u pustinji.'” Hebrejima 3,7)

 

Apostol Ivan je pisao:

“Ako tko vidi svoga brata gdje čini grijeh koji nije smrtonosan, neka moli, i dat će mu život – onima, naime, koji ne griješe smrtonosno. Postoji smrtonosan grijeh; za nj ne velim da se moli. Svaka je nepravednost grijeh, ali postoji grijeh koji nije smrtonosan.” (1. Ivanova 5, 16.17) Ovdje apostol Ivan očito cilja na grijeh koji je smrtonosan, protiv Svetoga Duha.

 

Pripisivanje Božjih djela Sotoni je put ka huli na Svetoga Duha, put ka pogrdi Svetoga Duha, put ka smrtonosnom grijehu. To znači, ako poslije svog uznesenja na nebo Isus šalje Svetoga Duha da djeluje na um čovjeka i pripremi ga za obraćenje i spasenje, i ako to čovjek odbaci, odbacio je spasenje. Tada čini smrtonosni grijeh.

Dakle, Sveti Duh nije neka sila, kao primjerice: sila teža, gravitacija, magnetizam, elektricitet … Sa silama se ne može razgovarati, obradovati ih ili ožalostiti. Sveti Duh je Osoba. Pa za Svetoga Duha se svejedno upotrebljava i riječ sila. Ali onda se misli na silu osobe i njezino djelovanje a ne na neke sile u prirodi.

 

Isus je rekao: “Ipak vam istinu velim: vama je bolje da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj (Sveti Duha) neće doći k vama. Odem li, poslat ću GA k vama. ON će, kad dođe, dokazati svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud. S obzirom na grijeh, ukoliko ne vjeruju u me; s obzirom na pravednost, ukoliko odlazim k Ocu te me više nećete vidjeti; s obzirom na sud, ukoliko je osuđen knez ovoga svijeta. Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi. A kad dođe ON, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. ON neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. ON će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama. Sve što god (Bog) Otac ima pripada meni (Bogu Sinu). Zato vam rekoh da će (Bog Sveti Duh) uzeti od onoga što je moje i da će to objaviti vama.” (Ivan 16,7-15)

Tu je jasno istaknuto da postoje tri božanske osobe i da one tijesno surađuju u planu spasenja čovjeka. (naglasio u tekstu velikim i masnim slovima autor)

 

Iz ovoga što je Isus rekao jasno proizlazi da Sveti Duh nije neka sila nego osoba. On ne kaže: “Poslat ću to.” On kaže: “Poslat ću GA k vama. ON će, kad dođe, dokazati svijetu zabludu…” Dakle, Isus jasno kaže da je (Sveti Duh) ON, osoba a ne to, bezlična sila.

 

Biblijski koncept o Svetom Duhu

 

“Bog vječni Duh bio je aktivan s Ocem i Sinom prilikom stvaranja, utjelovljenja i otkupljenja. On je nadahnjivao pisce Svetoga pisma. On je ispunjavao Kristov život sa silom. On privlači i uvjerava ljudska bića, a one koji se odazovu, obnavlja i preobražava u Božji lik. Poslan od Oca i Sina da bude stalno s Njegovom djecom, On daje duhovne darove Crkvi, opunomoćuje je da svjedoči za Krista, i u skladu sa Svetim pismom, uvodi je u svaku istinu.”[16]

 

Zaključak

Bog (Božanstvo, Trojstvo, Sveto Trojstvo, Presveto Trojstvo), je imao plan spasenja ako bi došlo do zloporabe slobodne volje kod bića koja su stvorena. Nama kao ljudskoj vrsti je teško shvatljivo (čitaj neshvatljivo) Trojstvo. Međutim, otkriveno nam je ono što možemo  razumjeti, a to su odnosi Bog – čovjek.

 

U tom planu spasenja prva Osoba Božanstva nam se predstavlja u svojstvu Oca koji će darovati Sina, druga Osoba Božanstva nam se predstavlja u svojstvu Sina koji će se utjeloviti i postati Mesija – Pomazanik, Isus Krist, Posrednik, Otkupitelj, Spasitelj. Apostol Pavao piše: “I Mojsije je, istina, bio vjeran u svoj kući Božjoj u svojstvu sluge, da svjedoči za ono što je Bog imao objaviti, dok je Krist vjeran u svojstvu Sina i stoji nad kućom Božjom.” (Hebrejima 3,4-6a)

 

U Ivanu 3,16 primjerice stoji: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” Tu se ističe ljubav, žrtvovanje za grešnog čovjeka. To mi možemo razumjeti, tu Božju zauzetost za čovjeka. Otac daruje jedinorođenog Sina za otkup grešnika. “Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života.” (1. Ivanova 5,11.12)

 

Dakle, istaknut je odnos, ljubav, žrtva za nekoga koga treba spasiti. To valja razumjeti. A to svatko može razumjeti. A tajnu Trojstva ne možemo razumjeti, ma koliko se trudili da to postignemo. A ta nas tajna ne smije navesti da odbacimo Boga nego da Mu se vratimo i divimo i zahvalimo za otkrivenje koje možemo razumjeti.

 

Isus Krist, druga osoba Božanstva

Taj odnos, ljubav, žrtvu, razumijemo. Kao kad bi otac sina jedinca dao za otkup, za žrtvu. To se želi naglasiti. A ne da je Bog Otac sebi stvorio Sina kojega će žrtvovati. To nema logike. Jer bi onda Sin imao početak i ne bi bio Bog. A još manje bi to bilo božanski. Zato, kad god se govori o Sinu, Isusu Kristu, o njegovom “rođenju” (ja te danas rodih), prvorođenom, prvorođencu, jedinorođenom, rođenom prije svih vjekova, on je od davnina… uvijek se misli na Njegovu ulogu u spasenju, na Mesiju, stupanje na tu dužnost, a nikako na neki početak egzistiranja. Jer ne bi mogao biti Bog ako ima bilo kakav početak.

 

Sveti Duh, treća Osoba Božanstva.

No, to ne znači, ako je spomenut kao treći, da je Sveti Duh manje važan. Vidjeli smo da se grijeh protiv Svetoga Duha neće oprostiti. Po tome bi proizlazilo da je onda Sveti Duh najvažniji u Trojstvu. Ali u Trojstvu nema natjecanja. Nema najvažnijeg, manje važnog i najmanje važnog.

 

Kada kažemo: Vjeruješ li u Boga? To u teološkom smislu znači: Vjeruješ li u Trojstvo? Kad se molimo Bogu, to znači molimo se trojednom Bogu. Kad se molimo Bogu Ocu, u ime Boga Sina (koji je utjelovljenjem postao Mesija, Isus Krist) a Sveti Duh nam posreduje u molitvi, mi se zapravo molimo Trojstvu. Trojstvo je jednako zaslužno i za stvaranje i za otkupljenje. Isus je rekao: “Bog je duh, i koji Mu se klanjaju (mole), moraju Mu se klanjati (moliti) u duhu i istini.” (Ivan 4,24) Budući da je Trojstvo duh a ne tijelo, ne možemo Ga analizirati kao nešto materijalno, kao tijelo, u laboratoriju… To je tajna nad tajnama!!!

 

Isus je zato najveće otkrivenje Boga, jer se utjelovio i pokazao Božji karakter. Kad je Isus rekao uzetom čovjeku: “Čovječe, oprošteni su ti grijesi.”, književnici i farizeji počeše premišljati i u sebi govoriti: ‘Tko je ovaj što huli na Boga? Tko može opraštati grijehe, osim jednog Boga?’ A Isus, poznajući njihove misli, reče im: ‘Zašto tako mislite u srcima svojim? Što je lakše reći: ‘Oprošteni su ti grijesi’ ili ‘Ustani i hodaj?’ Ali neka znate da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe.'” (Luka 5,20-24)

 

Isus je mogao opraštati grijehe jer je Bog. Ali božansku silu nije smio koristiti kao Mesija kako bi sebi pomogao. To je znao Sotona. Zato mu je gladnom, predložio: “Napravi si od kamenja kruh. Pa znaš da ti to možeš. Zašto gladuješ? (parafrazirano)” (Matej 4,3) To je za Isusa bilo iskušenje, jer je to mogao učiniti. A nama to Sotona neće reći. Jer mi to ne možemo napraviti pa nam to i nije iskušenje.

 

“Nesreća našeg današnjeg svijeta je u tome što više ne vidimo potrebu za biblijski utemeljenom duhovnošću. Mi smo tehnološki divovi, ali duhovni patuljci. Kao što je to Martin Luther King mlađi izrekao: ‘Sredstva od kojih živimo pretekla su cilj radi kojeg živimo. Naša znanstvena snaga prestigla je duhovnu snagu. Mi ispravno navodimo rakete, a pogrešno vodimo ljude.'”[17]

 

Tajna prave vjere

O Isusu: “Bez sumnje, uzvišena je tajna prave vjere:

Onaj koji je tijelom očitovan (Isus Krist)

Duhom je opravdan,

anđelima pokazan,

poganima (mnogobošcima, neznabošcima) propovijedan,

u slavu uznesen.” (1. Timoteju 3,16)

 

 

Što gubimo ako je Bog samo jedna Osoba? Prije svega Krist ne bi mogao biti naš Spasitelj. Bilo je potrebno da Sveti Duh donese Krista Mariji. Bilo je potrebno da Otac odgovori na Kristove molitve i pruži Mu potrebnu pomoć. Zbog toga je Trojstvo važno za nas. Naš vječni život ovisi o ovoj istini.

Gospodin je Bog naš Jedan
Zašto je Bog rekao: ”Gospodin je Bog naš, jedini Gospodin” (Šarić)? Na drevnom Bliskom istoku bilo je mnoštvo božanstava koja su okruživala Izrael i predstavljala opasnost za njega. Bog je znao da će ovi bogovi privlačiti Njegov narod, pa će Njega napustiti. U tom smislu je rekao: ”Ja sam jedini Bog (”drugoga nema”, Ponovljeni zakon 4,39). Zato u prologu Deset zapovijedi stoji: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske … Nemoj imati drugih bogova uz mene.” (Izlazak 20,2.3) Samo ih je pravi Bog mogao spasiti kod Crvenog mora. Riječi ”jedini” ili ”Jedan” ukazuje na Božju jedinstvenost, a ne da je sam kao osoba.

 

Umjetnik je ovako, simbolikom, pokušao prikazati Trojstvo. Svako prikazivanje Trojstva, bilo u grafičkom, slikovnom ili kojem drugom obliku, je nesavršeno. (Svet, svet, svet – Trojstvo; YHWH – Jahve; 1. Abba – Otac. 2. Janje – Isus; 3. Golub – Sveti Duh)

***************************************************************************

 

Riječ ”jedan” prijevod je dviju riječi na biblijskom hebrejskom jeziku: yāhîd (jedinstven, jedini sin, jedinac, Postanak 22,2) i ‘ehād (osobe u braku postaju ”jedno tijelo”, Postanak 2,24). ”Gospodin je Bog naš, jedini Gospodin” prijevod je riječi ‘ehād što znači da Bog nije sam kao osoba, premda je jedinstven. Ova riječ nagovještava ujedinjenost, jedinstvenost, jednost Boga, odnosno da je više od jedne Osobe. Sveto pismo tvrdi da je Bog ljubav (1. Ivanova 4,8-16). Prije ikakvog stvaranja postojala je vječnost kad je Bog postojao kao ljubav. Kao samac Bog nije mogao biti ljubav. Koga bi onda ljubio? Da bi se ljubav mogla očitovati potrebno je više od jedne osobe. Zato Božja narav zahtijeva da On bude više od jedne Osobe.

 

Nagovještaji Trojstva u Starom zavjetu
Sveto pismo često pokazuje da je Bog više od jedne Osobe. Množina se vidi u sljedećem: Prigodom stvaranja ”I reče Bog [jednina]: “Načinimo [množina] čovjeka na svoju sliku” (Postanak 1,26). Nakon dolaska grijeha na svijet, ”reče Bog [jednina]: ‘Evo, čovjek postade kao jedan od nas [množina] – znajući dobro i zlo!”’ (Post 3,22). Odgovarajući graditeljima Babilonske kule ”Jahve [jednina] reče: … ‘Hajde da siđemo [množina] i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije’” (Postanak 11,7). Izaija je rekao: ”Tad čuh glas Gospodnji [jednina]: ‘Koga da pošaljem? I tko će nam [množina] poći?’” (Izaija 6,8) Kad je govorio o jedinome Bogu kako bi svoj narod odvojio od mnogih bogova, dopustio im je da nazru kako je Jedan Bog više od jedne Osobe. Radi se o drukčijoj dimenziji. Ako je Bog bio samo jedna Osoba, tko je vladao svemirom dok je Krist bio na Zemlji, i gdje bi Bog bio kad je Krist bio u grobu?

 

Sveto pismo označava Oca, Sina i Duha kao Boga. Navedimo nekoliko snažnih primjera. ”U početku stvori Bog nebo i zemlju” (Postanak 1,1); On je stvorio svemir po svojemu Sinu (Hebrejima 1,12). Poslije Kristove smrti On ”sjede zdesna Veličanstvu u visinama” (r. 3). Otac Mu je rekao: ”Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova.” (r. 8) Otac je Krista nazvao Bogom (vidi Ivan 1,1-3.14). Pavao je savjetovao Efežane: ”I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega” nevaljalim riječima i postupcima (Efežanima 4,30). Petar je rekao Ananiji: Zašto ”si slagao Duhu Svetomu”, jer time ”nisi slagao ljudima, nego Bogu!” (Djela 5,3.4)

Sveto Pismo tumači samo sebe
Neki kažu da je Trojstvo jasno prikazano samo u Novom, a ne u Starom zavjetu. Dobar primjer je kad se Otac obraća Kristu prigodom Njegova krštenja i kad Sveti Duh silazi na Njega u liku goluba (Matej 3,16.17). Drugi primjer je evanđeoski nalog, kad On šalje svoj narod da krštava u ime trojice (Matej 28,19). Treći primjer je Pavlov, završetak njegove Druge poslanice Korinćanima: ”Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!” (2. Korinćanima 13,14) Činjenica je da Novi zavjet uči postojanje Trojstva.

Međutim, u Starom zavjetu se češće spominje Trojstvo nego što su neki svjesni. Kad Sveto pismo tumači Pismo, otkrivamo da Stari zavjet pridonosi ovom predmetu. U Luki 4,18.19 Krist čita iz Izaije 61,1.2 i priznaje da ovi redci govore o Njegovoj misiji. Drugim riječima, Krist je dao svoj komentar na ove Izaijine retke, primjećujući da o Trojstvu govore ovako: ”Duh [Sveti Duh] Jahve Gospoda [Oca] na meni [Kristu] je.” (Izaija 61,1)

U knjizi proroka Izaije ima nekoliko mjesta na kojima se jasno govori o Trojstvu. Evo još tri primjera:

  1. ”Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima.” (Izaija 42,1) Bog Otac govori o svome Sinu kojemu će dati svojeg Svetog Duha. Novi zavjet potvrđuje da se ovaj tekst iz Izaije ispunio u Isusovoj službi iscjeljivanja (Matej 12,15-21), kojega je Otac poslao (Ivan 3,16.17) i osnažio Svetim Duhom (Matej 3,16.17; Luka 4,18).
  2. U Izaiji 48,16 čitamo: ”Pristupite k meni i počujte ovo: … A sada me [Krist] Gospod Jahve [Otac] šalje s duhom svojim [Svetim Duhom].”
  3. U Izaiji 63,7-16 spominju se ”anđeo njegova lica” koji ”ih je spasio” (r. 9, Krist; Šarić), Sveti Duh (r. 10) i Otac (r. 16).

Ako bih bio iskrcan na neki pusti otok, piše jedan kršćanin, a smio bih ponijeti samo po jednu knjigu Starog i Novog zavjeta, izabrao bih Izaiju i Ivana. U objema nalazimo Trojstvo. Stari zavjet govori o Božjoj ljubavi isto toliko koliko i Novi. Izaija 53 jedno je od najljepših poglavlja o ljubavi našeg Spasitelja za sve nas. Izaija prikazuje Trojstvo jasnije od bilo kojeg drugog starozavjetnog pisca. Stari zavjet dokazuje da se Bog ne mijenja (Malahija 3,16), što je pojam koji nalazi odjeka u Novom zavjetu kao ”Isus Krist jučer i danas isti je – i u vijeke” (Hebrejima 13,8).

Otac, Sin i Sveti Duh ljube jedan drugoga i tako svatko ljubi Boga i svoje drugove (vidi Matej 22,37-40). Ta je ljubav vječna i uzvraćena u njihovoj prisnoj povijesti, i prelijeva se u živote ljudi tako da mi tu ljubav možemo donekle odražavati prema Bogu i bližnjima. Bog samac ne bi mogao biti Bog ljubavi. Kako je Trojstvo dostojno divljenja![18]

“Bog je u srcu svakog čovjeka ostavio prazninu koju ne može ispuniti nikakvo stvorenje, nego jedino Bog koji se objavio u Isusu Kristu.”

Blaise Pascal

 

Ja upoznajem Boga posvuda u Njegovim djelima, osjećam ga u svojoj unutrašnjosti, zapažam Ga oko sebe.”

Jean Jacques Rousseau

 

“Bog će preboljeti to što ateisti poriču Njegovo postojanje.

John Boynton Priestley

 

“Bog, a ne čovjek, mjerilo je svih stvari.”

Platon

 

“Samo je Bog trajno zanimljiv.”

John Newton

 

Ako ste osoba koju zamaraju te duboke teološko – filozofske studije, nemojte se obeshrabriti. Prihvatite objavu kakva nam je dana u Bibliji. Prihvatite biblijsko krštenje kako ga je Isus prikazao: “Krstite ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha.” (Matej 28,19.20) Molite se Ocu u ime Isusovo. Prihvaćajte djelovanje Svetoga Duha na svoju savjest, svoj um. Uživajte u svojoj vjeri. Tješite se nadom o skorom, dobrom rješenju tužne povijesti ovoga svijeta, kad će se Božjom intervencijom, drugim Kristovim dolaskom, konačno ostvariti Božje kraljevstvo.

 

Pa dobro, što ćemo onda reći za Boga (Božanstvo, Trojstvo, Sveto Trojstvo, Presveto Trojstvo)? Kakav je naš Bog? Mojsiju se otkrio kao: “Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.” (Izlazak 34,6). To mi možemo razumjeti, taj odnos Boga prema čovjeku.

 

Kakav je naš Bog? “Bog je ljubav.” (1. Ivanova 4,16) Zato nam se otkrio na način koji možemo barem djelomice razumjeti. Ali svakako dovoljno za spasenje. A onda ćemo, u Božjem kraljevstvu, primati nove spoznaje o najvećim tajnama u svemiru.

Ovdje, zbog kompleksnosti teme, činim izuzetak te citiram tekst jednoga autora o antitrinitarijanizmu.

Gost autor: mr. sc. Frederik Miler

 

Kršćanski odgovor na antitrinitarijanizam

 

Tema antitrinitarijanizma je u posljednje vrijeme postala prilično aktualna među mnogim vjernicima. Možda zato što su zbunjeni nekim predavanjima i građom s interneta, zbog čega su posumnjali u onu vjeru koju su prigrlili kad su se krstili. Stoga, prije nego što se pozabavimo ovom važnom temom, navedimo sveopće načelo koje će svakom vjerniku pomoći u suočavanju s izazovima drugog mišljenja ne samo u ovom, nego i u drugim pitanjima vjere: Vjeruj u svoja vjerovanja, sumnjaj u svoje sumnje; nemoj sumnjati u svoja vjerovanja i nemoj vjerovati u svoje sumnje. Mnogi su odlutali u krivovjerje ili ateizam upravo zato što se nisu pridržavali ovog načela.

Podsjetimo se, antitrinitarijanizam je tumačenje koje ne priznaje nauk da se Bog objavio u tri jednakopravne i jednako vječne Osobe. Postoji više vrsta antitrinitarijanizama, i premalo je mjesta da bismo obradili svaku od finesa. No srž ovog učenja može se svesti na ovo dvoje:

 

  1. Odbacivanje Isusovog božanstva; doduše, neki antitrinitarijanisti to ne čine, ali zato Isusovo božanstvo podređuju Očevom božanstvu — kao da je Isus nekakav “drugi Bog”;[1]ali većina antitrinitarijanista uglavnom odbacuje Kristovo božanstvo, smatrajući da je Isus stvoreno Biće;

 

  1. Umanjivanje Isusovog autoriteta spram Boga Oca; budući da je po tom shvaćanju Isus ili stvoren, ili u najboljem slučaju “Bog drugog reda”. U tom slučaju se samo Otac može nazvati starozavjetnim imenom JAHWE, a ne i Isus. Drugim riječima, antitrinitarijanizam kaže da je bilo vremena kad Isusa nije bilo. To znači da je samo Otac vječan, dok je Isus imao svoj početak u vremenu, bilo tako što ga je Otac stvorio, ili tako što ga je “rodio” u određenom povijesnom trenutku, pa je stoga Isus podređen i inferioran u odnosu na Oca.

 

Značaj teme

Ova tema je važna ne zbog nekakvog teološkog nadmudrivanja, nego zato što se tiče shvaćanja spasenja. Naravno, to ne znači da je potrebno znati sve teološke pojedinosti o ovoj temi, niti da se iskreni kršćani koji imaju drukčije mišljenje ne mogu spasiti. Ali ipak, shvaćanje Kristovog božanstva i jednakosti s Bogom Ocem je kamen temeljac plana spasenja.

Ukoliko Isus nije vječno postojeći JAHWE, onda On ne može u potpunosti biti Spasitelj. Jedino smrt vječnog Bića (u osobi Mesije Isusa Krista) (koliko god to paradoksalno zvučalo) mogla nam je priskrbiti “vječno spasenje” (Hebrejima 5,9), odnosno “vječni otkup” (Hebrejima 9,12).

Umanjivanje Kristove naravi ili Njegovog autoriteta prije svega baca ljagu na Božji karakter. Umjesto da sâm Bog plati cijenu za naše grijehe, On — prema tom shvaćanju — angažira nekog drugog da to učini. Zamislite roditelja koji bi rekao svojem djetetu: “Odlučio sam spasiti život dragog prijatelja tako što ću tebe prinijeti na žrtvu!” Biste li se divili takvom čovjeku? Nikako. Mi se divimo onima koji su sami spremni poći u smrt zbog nekog drugog. To je ono što je Bog učinio za nas. On je sâm otišao na križ i primio vječnu kaznu za naše grijehe, da bi nam priskrbio vječno spasenje. Zato, primjerice, Pavao piše da je sâm Bog prolio svoju krv kako bi stekao svoju Crkvu (Djela 20,28). Naravno, to ne znači da je Bog Otac stradao na križu.

Negdje u trećem stoljeću pojavilo se vjerovanje po kojem Otac, Sin i Sveti Duh nisu različite Osobe, nego samo modaliteti jednog te istog Boga, nešto kao tri maske jedne Osobe. To nije biblijski utemeljeno gledište. Bog Sin je stradao na križu. No to nimalo ne umanjuje Božju patnju. Poznati teolog Jürgen Moltmann je vidio križ kao “događanje između Boga i Boga”, odnosno kao “duboko cijepanje u Bogu samome, budući da je Bog napustio Boga i proturječio sebi, a bilo je to ujedno i jedinstvo u Bogu, budući da je Bog bio jedinstven s Bogom i odgovarao samom sebi.”[2] To “cijepanje” unutar Boga posljedica je Njegove svetosti. Mi često prelazimo preko mnogih moralnih nedostataka, poput laži, pohlepe, licemjerja, požude, i slično, ali Bogu je grijeh mrzak do te mjere da je to uspoređeno s refleksom gađenja i povraćanja (Levitski zakonik 18,24-28; 20,22.23; Otkrivenje 3,16).

 

Kako u takvim uvjetima oprostiti bez kompromitiranja vlastite svetosti? Zato je jedan teolog to lijepo sročio: “Oprost je za čovjeka najjasnija od svih dužnosti; za Boga je to najveći od svih problema.”[3] Naime, u Starom zavjetu piše da je Bogu mrsko kad netko pravda opakog (Izreke 17,15). A upravo je On sâm to učinio kroz križ; bar tako kaže Pavao, koji piše da Bog opravdava bezbožnika (Rimljanima 4,5). Jedini način na koji je Bog mogao to učiniti, a da ostane dosljedan svojoj svetosti, je taj da je sâm morao primiti kaznu za naše grijehe ako nas je želio spasiti. Budući da je On sâm izrekao Zakon na Sinaju koji je bio prekršen, On sâm, kao Vrhovni Zakonodavac, snosio je pune posljedice tog prekršaja, i ne bi bilo u redu s Njegove strane da je tu kaznu prebacivao na nekog drugog manjeg od sebe. Nije ni čudo da Pavao to prepoznaje i kaže da je starozavjetni Bog, koji je vodio Izraelce, bio ni manje ni više nego sâm Isus Krist (1. Korinćanima 10,1-4).

 

Isus – JAHWE

Postoje i druge biblijske izjave da je Isus isti onaj JAHWE koji se spominje u Starom zavjetu. Jedna od najjasnijih je tekst iz Izaije 6,1-10, gdje prorok jasno kaže da je vidio slavu JAHWE. Apostol Ivan kaže da je taj prorok zapravo vidio Kristovu slavu (Ivan 12,37-41). Antitrinitarijanisti ne mogu tako lako pobjeći od ovog biblijskog odlomka. No, to nije sve.

 

Postoji niz drugih biblijskih redaka koji jasno pokazuju da je Isus Svemogući Bog JAHWE. Recimo, u Izaiji 33,22 i Joelu 4,2 kaže se da je JAHWE Sudac; no apostol Ivan kaže da je Krist naš Sudac (Ivan 5,22). Izaija također kaže da je JAHWE prvi i posljednji (Izaija 48,12); isto ono što kaže Krist o sebi u Otkrivenju 1,17. Psalmist David kaže da je JAHWE svjetlost (Psalam 27,1); isto ono što Krist kaže za sebe (Ivan 8,12). Pavao naziva Boga Oca “Kraljem nad kraljevima i Gospodarom nad gospodarima” (1. Timoteju 6,15.16); isto onako kako apostol Ivan naziva Isusa u Otkrivenju 17,14.

 

Nadalje, Pavao kaže da je Krist sve stvorio (Kološanima 1,16). Antitrinitarijanisti tu daju primjedbu da je Otac stvorio ili “rodio” Krista, svejedno, pa je onda pustio da Krist stvara svijet. Ali Izaija kaže da je JAHWE stvarao svijet bez ičije pomoći (Izaija 44,24). U tom smislu zamisao da je Krist u jednom trenutku vremena “proizišao” od Oca pa je onda počeo stvarati svijet nema veze s kršćanstvom, nego s platonizmom. Platon je govorio o nekakvom Demijurgu, to jest vrhovnom zanatliji ili kreatoru svijeta, koji je u jednom trenutku vremena proizišao, ili emanirao iz Prvog Bića, ili Monade, najvišeg oblika božanstva.

 

No, vratimo se Bibliji. Treba naglasiti da su kršćani u apostolskoj crkvi dobro shvatili tu istinu: zato se, primjerice, Stjepan, neposredno prije nego što je bio kamenovan, moli Isusu (Djela 7,59). Zato pisac Poslanice Hebrejima govori o Sinu kao o Bogu, čije je prijestolje vječno (Hebrejima 1,8). I apostol Ivan govori o Kristu kao o Bogu koji se utjelovio (Ivan 1,1-14). Postoje i izvanbiblijski tekstovi koji potvrđuju činjenicu da su prvi kršćani doživljavali Isusa Krista kao živog Boga.

 

Tako Plinije Mlađi, upravitelj rimske provincije Bitinije, piše imperatoru Trajanu negdje oko 111. godine, moleći ga za savjet oko toga kako postupati s kršćanima. Između ostalog, Plinije navodi da se oni “okupljaju određenog dana prije zore i pjevaju Kristu kao da je on Bog”.[4] Dakle, netočno je ono što mnogi antitrinitarijanisti tvrde, da je Krist bio obožavan tek u kasnijim stoljećima. Naprotiv, Kristovo božanstvo je još od najranijih vremena razvoja kršćanstva bilo temelj kršćanske vjere.

 

Ellen G. White o Kristu

Premda je Biblija, a ne izjave Ellen G. White, temelj adventističke doktrine o Bogu, nije zgoreg navesti neke njezine izjave o Kristu. To je važno s obzirom na brojne zablude koje o njoj šire neki samozvani propovjednici. Recimo, u Isusovom životu ona piše da se sâm Krist objavio Mojsiju u gorućem grmu.[5] Malo dalje ona kaže da je Krist bio “Onaj koji je u stupu od oblaka i ognja bio vođa Izraelu”.[6] Premda ona nikad nije upotrijebila riječ “Trojstvo”, ipak govori o “tri žive Osobe u božanskom Triju”[7]

 

Ona je vjerovala u potpuno božanstvo Isusa Krista, izjavljujući da je “Krist bio u svojoj bîti i u najvišem smislu Bog, On je bio Bog, i je, kroz vječnost, Bog nad svime, blagoslovljen zauvijek”.[8] Govorila je i o Svetom Duhu kao o “Trećoj Osobi božanstva” (The third Person of the Godhead)[9]. Zbog kratkoće prostora nismo se bavili osobnošću Svetog Duha, što mnogi antitrinitarijanisti također dovode u pitanje. Ali postoje brojna mjesta u Bibliji, a tako i u spisima Ellen G. White, o tome da Sveti Duh nije samo sila, nego je i Osoba.[10]

 

Isus — prvorođenac

Ako je to tako, zašto onda u Bibliji piše da je Isus “prvorođenac”?[11] Antitrinitarijanisti posebno ističu redak u Kološanima 1,15, koji kaže da je Krist “prvorođenac svakog stvorenja”, da bi ukazali na to kako Isus nije postojao oduvijek. Još u prvim stoljećima razvoja kršćanske Crkve pojavili su se neki heretički pokreti koji su to naučavali.[12] No, kad novozavjetni pisci koriste taj grčki izraz prōtotokos (“prvorođenac”), oni parafraziraju dva teksta u Starom zavjetu (Psalam 89,27 i 2,7). Ni u jednom od njih se zamisao “rađanja” ili “prvo-rađanja” ne odnosi na osobu koja ranije nije postojala, a koja eto sad postoji kad je “rođena”. Naprotiv, riječ je o osobi koja je već postojala, ali joj se dodjeljuje novi status. Primjerice, Psalam 89,27 govori o tome da će Bog učiniti  Davida “prvorođencem”, a onda objašnjava što to znači: uzvisit će ga iznad svih drugih kraljeva i utvrditi zauvijek njegovo prijestolje.

 

Sjetimo se da David u rodnom smislu nije bio prvorođenac, nego tek osmi po redu (1. Samuelova 16,10-13; 17,12-14). Prema tome, kad je David nazvan “prvorođencem”, nije riječ o tjelesnom rođenju, nego o tituli, odnosno o posebnom statusu kojeg mu je Bog dodijelio. Slično se može reći i za nesumnjivo mesijanski Psalam 2,7. Ni u ovom retku se “rađanje” ne odnosi na nastanak novog bića, nego na već postojeće biće (David/Mesija), koje poprima novi status u Božjim očima. Dokaz tome je Hebrejima 5,5, gdje pisac citira upravo Psalam 2,7 kako bi opisao Isusov početak velikosvećeničke službe. U Djelima 13,33.34 Pavao navodi Psalam 2,7 da bi potvrdio Isusovo uskrsnuće. Ni u Hebrejima 5,5 ni u Djelima 13,33.34 novozavjetni pisci ne govore o Isusovom “nastanku”, nego o Njegovom posebnom statusu. U tom smislu je izraz “prvorođenac” slikovit opis Isusa kao jedinstvenog po rangu. Njegov položaj je poseban i apsolutan. Njemu je povjeren sav autoritet na Nebu i na Zemlji.

 

Isusova podložnost Ocu

Istaknuo bih samo dva mjesta koja antitrinitarijanisti podosta navode u svoju korist: 1. Korinćanima 15,27.28 i 1. Korinćanima 11,3. Zbog nedostatka prostora nećemo govoriti o Isusovim izjavama podložnosti, kao što su, primjerice, Ivan 14,28 ili Matej 19,17. Iznenađujuće je koliko te “sporne” Kristove izjave uopće nisu sporne. Osvrnut ćemo se samo kratko na tekstove u 1. Korinćanima.

Krenimo prvo s 1. Korinćanima 15,27.28. Ovaj tekst ne implicira Isusovu inferiornost spram Oca, već govori o jedinstvu namjere između Oca i Sina. Kad Kristova misija bude ispunjena i svi Njegovi protivnici pod Njegovim nogama, tad će Sin dobrovoljno predati kraljevstvo Ocu (1. Korinćanima 15,24) i podložiti Mu sve, pa i samog sebe, pred Njegove noge. U Ivanu 17,1 Isus kaže: “Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe.” Ta međusobnost  proslavljanja između Oca i Sina pečat je Njihovog jedinstva, a ne Njihove različitosti. Također, treba naglasiti da podložnost nije isto što i inferiornost.

 

Kad je, primjerice, Isus prao učenicima noge, On im se dobrovoljno podložio ne zato što je bio inferioran, nego zato što je bio ponizan (Ivan 13,14). O toj Božjoj poniznosti progovara i Pavao u Poslanici Filipljanima, kad kaže da se Krist lišio svoje jednakosti s Ocem (2,6), te se “obezvrijedio” (2,7 — Varaždinska Biblija) i “ponizio” (2,8) da bi došao na ovaj svijet kako bi nas spasio. Na sličan način treba tumačiti i Pavlove riječi u 1. Korinćanima 11,3: “glava Kristu je Bog”. Za sve one koji smatraju da ovaj redak govori da je Otac postojao prije Sina, neka se priupitaju je li njihova glava nastala prije njihovog tijela; i može li uopće glava funkcionirati bez tijela. Uostalom, cijeli kontekst tog retka govori o značaju poniznosti, a ne o Božjoj esenciji/suštini.

 

Argument šutnje

Još jedan argument antitrinitarijanista protiv doktrine o Trojstvu vezan je uz to da se riječ “Trojstvo” ne spominje nigdje u Bibliji. To je točno. Isto kao što se nigdje u Bibliji ne spominju riječi “gravitacija”, “fotosinteza”, “elektricitet” i mnoge druge suvremene riječi kojima danas nastojimo opisati stvarnost. Trebamo li ih prestati koristiti samo zato što one nisu navedene u Bibliji?

 

Pretpostavimo da zamijenimo neku biblijsku riječ suvremenijom riječju: bi li to neizostavno vodilo u krivovjerje? Recimo, kad bismo redak u Mateju 5,13: “Vi ste sol zemlji” promijenili u: “Vi ste natrij-klorid zemlji”. Bismo li rekli nešto pogrešno? Ne bismo. Premda bi takav izričaj djelovao pomalo čudno, po značenju on je savršeno identičan tradicionalnom tekstu, koliko god da nam se to ne sviđa (priznajem, i ja više volim riječ “sol”).

 

U tom smislu izraz “Trojstvo” treba shvatiti uglavnom kao “tehnički” izraz koji se koristi u teologiji, slično kao što se izraz “natrij-klorid” kao tehnički izraz koristi u kemiji. Možda će netko jednog dana izmisliti bolju riječ; no kako riječima uopće opisati nebeske stvarnosti? Kojim izrazima možemo opisati Božju bît? S tim problemom suočili su se i rani kršćani, pa su neki od njih počeli koristiti tu grčku riječ trias, ili lat. trinitas tijekom svojih razmišljanja o Bogu, uglavnom kao odgovor na neka kriva učenja iz onog vremena.

 

Primjerice, Tertulijan (oko 155.—240 poslije Krista) je prvi koji je tu riječ koristio da opiše odnos između Oca, Sina i Svetog Duha. To je zapravo bio njegov odgovor izvjesnom Prakseasu iz Male Azije, koji je smatrao da su Otac, Sin i Sveti Duh jedna Osoba. Ovu vrstu antitrinitarijanizma spomenuli smo u uvodu. Ona je u povijesti poznata kao modalizam ili sabelijanizam, po svećeniku Sabeliju (3. stoljeće). I Sabelije i Prakseas vjerovali su da su Otac, Sin i Sveti Duh samo različiti modaliteti jedne te iste božanske Osobe (odatle i naziv “modalizam”). No, ukoliko je to tako, kome se onda Isus molio dok je bio na Zemlji? Samom sebi? Zato Tertulijan piše Prakseasu da je “to troje (misli na Oca, Sina i Svetog Duha) jedna supstanca, ali ne jedna Osoba”.[13]

 

Što se pak, tiče onog famoznog i često spominjanog Sabora u Niceji 325. godine, on se uglavnom bavio odnosom između Oca i Sina, budući da je bilo mnogo pristaša izvjesnog aleksandrijskog svećenika Arija (256.—336. poslije Krista), koji je naučavao da Isus nije postojao oduvijek, te da je kao prvorođeno stvorenje podređen Ocu. Nicejski kredo govori stoga o tome da su Otac i Sin “iste supstance” (grč. homoousious). Naravno, pitanje je koliko uopće takvim izrazima možemo opisati božanske stvarnosti, čega su bili svjesni i sami zagovornici nauka o Trojednom Bogu. Recimo, biskup Atanazije (293.—373. poslije Krista), jedan od najzaslužnijih za formulaciju Nicejskog kreda, požalio se da su biskupi bili prisiljeni koristiti takvu terminologiju koja ne postoji u Svetom pismu. Razlog? Biblijske izraze su prisvojili arijevci i reinterpretirali ih u svoju korist (ništa čudno: krivovjerci često zvuče vrlo “biblijski”).

 

Bilo kako bilo, najvažnije u svemu tome je sljedeće: bez obzira što se riječ “Trojstvo” ne spominje u Bibliji, i usprkos nesavršenosti tog izraza u opisu Božje bîti, ta riječ na legitiman način otkriva tri biblijske istine sadržane i u Starom, i u Novom zavjetu:

  1. da je Bog jedan, JAHWE (Ponovljeni zakon 6,4);
  2. da je Otac JAHWE, Krist JAHWE i Sveti Duh JAHWE[14];
  3. da su Otac, Sin i Sveti Duh različite Osobe. Dalje od toga ne treba ići.

 

Još neki problemi antitrinitarijanizma

Premda antitrinitarijanizam na prvi pogled djeluje dubokoumno, nastojeći napraviti neku vrstu hijerarhijskog “reda” između Oca, Sina i Svetog Duha, ovaj svjetonazor zapravo otkriva skučenost našeg ljudskog razmišljanja koje funkcionira isključivo unutar prostorno-vremenskih okvira. Takve filozofije o tome da je Sin u jednom trenutku vremena na ovaj ili onaj način proizišao od Oca mogle su funkcionirati u prošlosti, kad se nije znalo da su vrijeme i prostor također tvorevine.

Danas znamo da vrijeme i prostor imaju svoj početak. Bog je stvorio prostor i vrijeme, baš kao što će kasnije stvoriti i sve ostalo u tom prostoru i vremenu. Prema tome, ako je Isus Bog, onda On nije ograničen prostorno-vremenskim okvirima. To znači da Isus, ukoliko je stvarno Bog, nije mogao postojati “nakon” Oca; kategorije “prije” i “poslije” mogu se odnositi samo na stvorenja, a ne i na Onog tko je stvorio vrijeme.

Ovo je kritika svima onima koji su neodlučni u vezi sa pitanjem Kristove naravi i smatraju Ga nekom vrstom “izvedenog Boga”, ili “Boga drugog reda”. Naravno, takvi propovjednici neće koristiti baš te izraze, ali će zato raspredati o tome kako je Isus “nastao”, ili “proizišao” od Oca, kako je samo Otac vrhovni Bog JAHWE, ali da to nije i Sin. To je mlaćenje prazne slame koje vodi u politeizam (mnogoboštvo).

I u mnogobožačkim mitovima postoji slična ideja nekakvog vrhovnog božanstva iz kojeg emaniraju ili proizlaze ostali (niži) bogovi. Tu leži paradoks: antitrinitarijanisti se bore protiv, kako oni kažu, politeizma u kršćanstvu; a zapravo su oni ti koji svojom filozofijom odvode ljude u politeizam, srozavajući Isusa na nekakvu helenističku predodžbu boga. Jer, ako su oni u pravu, koja je onda razlika između Isusovog proizlaženja od Oca i, recimo, grčke božice Atene koja je proizišla iz Zeusove glave? Za poganske mitove takva proizlaženja nisu ništa čudno, zato što poganska božanstva djeluju unutar prostorno-vremenskih okvira. No, biblijski Bog nadilazi prostor i vrijeme. On je stvorio jedno i drugo.

Prema tome, ako ne želimo upasti u ralje politeizma, ne trebamo slušati naklapanja o tome kako Krist nije postojao oduvijek, niti trebamo slušati umovanja o Kristovoj inferiornosti o odnosu na Oca. Jedino legitimno pitanje o Isusovoj naravi bilo bi: Je li On Bog, ili nije? Ako jest, onda je Isus vječan i nikom podložan; ako nije Bog, onda je stvoren. Ako je stvoren, onda ne može biti Stvoritelj (u tom slučaju ispada da je Pavao pogriješio kad je napisao da je u Kristu sve stvoreno, vidljivo i nevidljivo — Kološanima 1,16.17). Ako nije Stvoritelj, zašto ima toliko mnogo biblijskih redaka koji govore o Kristu kao o Bogu? (Neke od njih smo neveli, neke nismo.) Osim toga, ako Isus nije Stvoritelj, onda On ne može biti ni Spasitelj (razlog je objašnjen u uvodu).

Ograničenost razuma

Doktrina o Trojstvu,  nije tu da opiše Božju narav (jer to je nemoguće), nego da zaštiti njezino otajstvo. Prije nego što se Bog spustio na Sinaj, rekao je Mojsiju da se nitko ne smije približiti gori da ne bi poginuo, te da napravi granicu oko gore kako bi spasio narod od smrti (Izlazak 19,12). Nažalost, mnogi vjernici danas umiru u duhovnom smislu, napuštajući onu vjeru koju su prihvatili krštenjem — zbog svoje opsesivne sklonosti intelektualnog hodanja po “svetom tlu”. Da su oni, slikovito rečeno, postavili sebi granice, da su ponizno prihvatili ograničenja svojeg vlastitog uma i pridržavali se isključivo božanske objave, ne bi izgubili svoju vjeru. Doktrina o Trojstvu jedna je od tih granica. Ona prepoznaje biblijsku istinu o Bogu koji nije samo osoban, nego i nad-osoban. Što to znači i kako je to moguće? Ne znam. Ali ako Sveto pismo tako kaže, trebam tome vjerovati.

Naravno, neki smatraju da svojem umu ne trebaju postavljati nikakva ograničenja. Netko je upitao Johna Lennoxa, matematičara s Oxforda i kršćanskog apologeta: “Dr. Lennox, … zašto izabirete obožavati Boga koji je zabranio jesti ljudima s drveta spoznaje, s kojeg ste očito vi ‘jeli’, budući da ste vrlo učen čovjek? Zašto izabirete štovati takvu vrstu Božanstva koje vas sprečava u tom stjecanju znanja?” Lennox se nasmiješio i rekao: “To je vrlo dobro pitanje. Reći ću vam i zašto: primijetio sam da ga je izvorno postavila zmija!”, nakon čega je uslijedio urnebesni smijeh slušateljstva. Lennoxov odgovor na šaljivi način progovara o nečem ozbiljnom — o stalnoj ljudskoj težnji da svojim razumom dokuči božanske istine, što je zapravo nemoguće. No, to je već druga tema.

Mr. sc. Frederik Miler

 

   

[1] Biblijski prikaz osnovnih doktrina, str. 16. Zagreb 2001. TIVA i Znaci vremena.

[2] Primjerice, hinduizam u Indiji ima mnoge bogove ali ima tri glavna, koji su po prirodi vrlo zli.

[3] Na hebrejskom Elohim: u starozavjetnim spisima Biblije, imenica u muškom rodu množine, jedno od imena za Boga. Doslovan prijevod ovog teksta  (Ponovljeni zakoni 6,4) “Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” bi glasio: “Jahve je Bog naš, Jahve je jedan u jedinstvu.”

[4] Na hebrejskom Jahve: u starozavjetnim spisima Biblije (tetragramaton JHWH, neki ga čitaju Jehova, neki Jahve; nije jasno kako se to ime izgovara, jer Židovi iz strahopoštovanja nisu izgovarali Božje ime i tako se zaboravilo kako ga treba čitati, izgovarati); kad su čitajući starozavjetne spise naišli na Božje ime pisano JHWH oni su umjesto čitanja tog imena kazali Adonai, što znači Gospodin, Gospodar, danas ga ipak čitamo Jahve. To je inače jedno od najčešće spomenutih imena Boga u Bibliji, što u prijevodu znači: “Ja jesam.” Vječni prezent. Stalno u sadašnjosti, prema našem poimanju vremena. Ali izvan vremena i prostora, ničim ograničen. Jer On je stvorio i vrijeme i prostor. Mi ne možemo ni pojmiti dienziju u kojoj je Bog. Ali je ušao i u prostor i u vrijeme utjelovljenjem drugog lica božanstva Isusa Krista. On ne stari. Njemu ništa nije ni dugo ni kratko.  Apostol Petar zato kaže da je Bogu “jedan dan kao tisuću godina i tisuću godina kao jedan dan.” (2. Petrova 3,8)

[5] Osnovna vjerovanja, str. 28.)

[6] Na grčkom Ego Eimi = Ja Jesam. (Ivan 8,58) Tako se je Isus predstavio. Isto kao što je Bog u Starom zavjetu otkrio svoje ime Mojsiju.

[7] Osnovna vjerovanja 4, str. 36.

[8] Matej 24,36.

[9] Ivan 14,28.

[10] Ivan 20,17.

[11] 1. Korinćanima 8,6.

[12] 1.Petrova 1,3

[13] Otkrivenje 3,14.

[14] Na hebrejskom Mesija = Pomazanik. Na grčkom Hristos (Krist) = Pomazanik.

Na hebrejskom Jehošua, Jošua = Jahve spašava. Na hebrejskom Jesus, na grčkom Isus=Spasitelj.

[15] Filipljanima 2,6-11; Hebrejima 1,8

[16] Osnovna vjerovanja, 5, str. 58.

[17] Miroslav Pujić, Duhovna kondicija, str. 48.

[18] Norman R. Gulley

 

PODIJELI