- svibnja 2017.
- Dj 2, 14a. 36-41
Ps 23 (22), 1-3a. 3b-4. 5. 6.
- 1 Pt 2, 20b-25
Iv 10, 1-10
UVOD
– Ja sam pastir dobri. Dobri pastir daje svoj život za ovce, čut ćemo danas Isusa. Ovce su starim Židovima, a i našim starima, bile veliko bogatstvo. Pastir je živio za svoje stado, brinuo se za ovce kao za kućnu čeljad, da ih lopov i zvijeri ne ugrabe.
Krist reče da je on takav pastir – čuvar čovječanstva, koji daje svoj život za svoje ovce. Ako njemu Bogočovjeku nije bilo iz poniženja, zvati se pastirom, zašto se mi ne bismo radovali što smo njegovi? Što rade Božji prijatelji, da Crkva uvijek i danas ima dovoljno svećenika, pitao se papa sv. Ivan Pavao II.? – Ponajprije mole.
Molimo i mi danas za svoje svećenike, ma kakvi oni bili, sa svojim osobnostima i slabostima i za nova zvanja u Crkvi. Na početku današnje liturgije pokajmo se, za svoje propuste i grijehe.
HOMILIJA
Pišući knjigu Umijeće ljubavi, poznati psihoanalitičar Erich Fromm, u temeljne odrednice ljubavi ubraja: brigu, odgovornost, pažnju prema drugima i poznavanje drugoga. Pod brigom misli na zauzetost za život nekoga ili postojanje nečega s kime ili čime smo povezani i u čijoj se prisutnosti osjećamo obogaćeni i ostvareni. Odgovornost se shvaća kao odgovor na potrebe voljenoga bića. Pažnjom smo okrenuti prema drugome, kao daru bez želje da njime gospodarimo.
Martin Buber pripovijeda o nekom mudrom čovjeku koji je naučio kako treba ljubiti od jednoga seljaka. Taj je s drugim seljacima sjedio u gostionici i pio. Zahvaćen vinom pitao je svoga poznanika: – Reci mi voliš li me ili ne? Ovaj mu odgovara: – Dobro znaš da te volim i cijenim. A ovaj polupijani seljak reče: – Kažeš da me voliš, a ne znaš što mi nedostaje. Kad bi me uistinu ljubio, to bi trebao znati.
Ljubav je neizreciva i u njezinom izricanju posežemo, za mnogim znakovima i simbolima. Kada je drugome želimo izraziti služimo se poljupcem, zagrljajem, cvijećem, ili zainteresiranošću za drugu osobu. Kada o njoj drugima želimo govoriti, opet posežemo za znakovima. Govorom očiju, uzbuđenošću ili razdraganošću.
Slika kojom Biblija najčešće želi prikazati Božju ljubav prema ljudima, jeste slika pastira i stada. Ova slika i jezik bili su potpuno razumljivi biblijskim ljudima i našim starima, koji su bili određeni agrarno-pastirskom kulturom i načinom života. Nama koji danas živimo u urbanom tehničko-znanstvenom mentalitetu, bježeći od bilo kakve poljoprivrede, uzimajući sve iz hladnjaka i tetrapaka, pojam pastira postao je stran i nepoznat.
Pastir je brižan, odgovoran i pažljiv prema svojim ovcama. Sve ih poznaje, zove im imenom, a one poznaju svoga pastira slijedeći njegov glas i zov. Pastir zna što im treba, vidi njihove nedostatke i pod cijenu žrtve želi im sve priskrbiti i obraniti ih od kradljivaca i vukova. Pastir zadovoljava kriterije: brige, odgovornosti i pažnje o kojima govori Fromm kao umijeću ljubavi.
Današnja četvrta vazmena nedjelja zove se u nedjelja Dobroga Pastira. Danas slavimo i svjetski dan molitve za duhovna svećenička i redovnička zvanja. Kao što je Bog svome narodu poslao lik Krista-Pastira, tako i danas poziva i šalje pastire Crkvi, da vode, brane i skrbe za svakoga vjernika te zajednice. Bog i danas pronalazi načina da dirne srce mladića i djevojaka, da ga izbliže nasljeduju. Jesi li to možda ti mladiću ili djevojko, koji se dvoumiš za kim poći i kuda usmjeriti svoj životni put? Ostavljaš li barem kao mogućnost o tome zvanju osobno razmišljati, moliti se i ne bježati od Božjega zova. Taj zov ne možemo čuti u zadimljenom disku uz rock glazbu, već u dubini svoga srca.
Mi često puta znamo pronaći, mnoštvo nedostataka kod svećenika. Vagamo ih i procjenjujemo, koji nam se dopada, a koji ne, kao da je naše mišljenje mjerilo istine? To je ipak naše osobno mišljenje, sklonost ili ukus. Već je došlo vrijeme i kod nas u kojemu nemamo dovoljan broj svećenika, pa trebamo biti zadovoljni, da ih još uopće imamo. Ne možemo biti izbirljivi. – Čitava kršćanska zajednica mora se brinuti za duhovna zvanja, a posebno kršćanske obitelji koja su prva sjemeništa, kako nas upozorava papa Pavao VI. Nije ni čudo što danas nemamo dovoljno svećenika, kad nemamo obiteljske molitve i sve drugo važnije nam je od Božje pomoći i blagoslova.
Često puta kad se djevojka i mladić i odluče za svećeničko ili redovničko zvanje, nailaze na nerazumijevanje roditelja, koji ga ne prihvaćaju kao Božji dar. Ima obitelji, iako se priznaju kršćanskima, u kojima vijest o duhovnom zvanju biva primljena sa žalošću, kao da je neka nesreća, katkada sve do zametanja pravoga psihološkoga rata, da odvrati dijete da ne slijedi izabrani put. Prije bi trebala biti čast i prava radost za kršćanske roditelje, ne samo da ih ne ometaju, nego da svoje dijete prate osobno u njegovu ne tako laganom izboru, kao što drugi prate svoju djecu pred oltar, na dan njihova vjenčanja.
Crkva nam danas na nedjelju Dobroga Pastira, želi posvijestiti da su vjernici na svoj način jednako kako i svećenici, odgovorni za Crkvu, jer smo svi mi članovi Crkve i Božji narod. Nitko ne može reći što me briga za Crkvu i za duhovna zvanja. Svi smo na svoj način dužni bilo moliti, ili se odazvati na Božji poziv svojim životom. Odazvati se na Božji poziv ne znači pobjeći od svijeta i njegovih problema, nego koliko možemo životom i riječima, svjedočiti Božju prisutnost i blizinu svijetu i u svijetu.
Završavam riječima kardinala bl. Alojzija Stepinca iz 1941. koje su i danas aktualne, o potrebi i smislu duhovnih zvanja: – …Više nego ikada čovječanstvu su potrebni heroji Kristove ljubavi, da sagrade što je porušeno u ljudskim dušama, da izliječe što je bolesno, da poviju što je ranjeno, da utješe što je žalosno, a tih je neizmjerno mnogo po čitavom svijetu. Budite vi glasnici kršćanske ljubavi, ona će vam biti svjedočanstvo pred Bogom!
fra Mate Tadić
