2. NEDJELJA DOŠAŠĆA
4. prosinca 2016.
Ps 72 (71), 1-2. 7-8. 12-13. 17
2. Rim 15, 4-9
Mt 3, 1-12
UVOD
Živimo u vremenu kada nema pravde osobito ljudske, a još manje mira u čovjeku i svijetu. Ljudi osjećaju potrebu za Spasiteljem, za vremenom, kada čovjek neće strahovati za sebe niti za svoju sigurnost. Upravo je Božić ta željena čovjekova i pravda i mir.
Iščekivanje u sebi sadrži strah pred nepoznatim, ali i nadu. Isus nas je oslobodio straha i potaknuo nadu. Otada iščekivanje nosi pozitivan predznak, jer znamo koga i zašto iščekujemo. Prije nego poslušamo savjet najvećega sveca Ivana Krstitelja, što trebaju ljudi učiniti da zavlada Kristovo kraljevstvo, pokajmo se za svoje grijehe.
HOMILIJA
I u društvu koje se hvali svojim tehnološkim napretkom stalno nešto čekamo. Čekamo u redu prodavaonice, pred bankovnim šalterom, u redu kod liječnika ili za ispovijed. Bilo kamo krenuli, nailazimo na čekanje, koje je sastavni dio našega života. Čekamo da narastemo, dok rana ne zacijeli, da nas prijatelji nazovu. Uvijek nekoga ili nešto čekamo.
Svjestan važnosti čekanja bio je i nobelovac Samuel Bekett, koji je pred više od pola stoljeća napisao antidramu «U očekivanju Godota». U tom djelu dvojica glavnih likova, Vladimir i Estragon, provode mirno čekajući, ali besciljno nekoga tko nikako ne dolazi. Oni nemaju niti dokaza da Godot postoji i da stvarno treba doći.
Ta dva lika zapravo utjelovljuju Becettovo shvaćanje, besmislenosti i besciljnosti ljudskoga postojanja. Becett ističe njihovu prazninu i osjećaj besmislenosti. «Ništa se ne događa, nitko ne dolazi, nitko ne odlazi, to je strašno». Čekanje, žurba i strka govore o uzaludnosti i izgubljenosti. Opisom svojih likova Becett pogađa srž modernoga čovjeka.
Nestrpljiv u čekanju, živeći pod sloganom ovdje i sada, čovjek ipak čeka. Kažu da čovjek u različitim čekanjima, provede skoro tri godine svoga života. Je li čekanje kod kršćana u došašću besmisleno i besciljno pa smo pomalo živčani i vičemo što se ništa ne događa, nitko ne dolazi niti odlazi? Međutim, naše vjerničko čekanje nije besmisleno, nego je ispunjeno spoznajom Gospodnjom i njegovim dolaskom. Naše iščekivanje nije pasivno, nego je prožeto rastom u spoznaji i iskustvu odnosa s Bogom. Ako toga nema onda je i naše čekanje mučnina i praznina. Došašće nas poziva da rastemo u iskustvenoj spoznaji Boga.
U svezi sa Isusovim i Ivanovim propovijedanjem, govori se o «bliskom iščekivanju», koje do danas nije ispunjeno. Tijekom 2000 godina bilo je vremena u kojima su samozvani proroci prijetili krajem svijeta. Nije li ispunjenje toga govora nešto vrlo daleko, što ne treba uzimati suviše ozbiljno? Pri tom upitu mislimo na roditelje koji bi smatrali da njihovo dijete ne treba učiti govoriti, jer će se kasnije za punoljetnosti samo odlučiti za određeni materinski jezik te pripadnost određenom narodu i kulturi.
Međutim, niti jedan čovjek ako bude spriječen u osobnom razvoju ne može kasnije nadoknaditi ono što je propušteno. Jer sve ima svoje vrijeme, osobito kada se radi o duševnom i duhovnom sazrijevanju, koje se ne smije odgađati za sutra. Tako je i s rastom u vjeri i ljubavi. Isusova poruka zahtijeva da se u njoj vježbamo i zahtijeva da je odlučno prihvatimo. Kao što je jesenska žetva i berba sadržana već u sijanju u proljeće, tako je i budući sud sadržan u našemu ovdje i danas.
U svakom vremenu je bilo ljudi, pojedinaca, koji su bili spremni ne samo činiti dobro nego i druge potaknuti da isto čine. Ali to je nažalost, uvijek ostajala manjina. Ima nešto gdje se traži konsenzus, pristanak većine.
Naime, Bog ne bježi od čovjeka, ma kakav da jeste. U današnjem Evanđelju izričito stoji: «Približilo se kraljevstvo nebesko.» Ali, ono neće doći bez nas. Bog želi naš pristanak, naš konsenzus. Njemu je malo da ga prihvati jedan narod; koliko god mu je svaki pojedinac na srcu, on ipak preko svojih ljudi traži jednodušnost od svih naroda, jer je to svakome u prilog. Tom jednodušnošću nitko se ne odriče sebe, a u konačnici svatko dobiva.
Kod pjevanja zborovođe najbolje znaju, kad imaju jedan glas koji ide u stranu. Uzalud su svi vrhunski glasovi, ako ima samo jedan koji ne zadovoljava ne uklapajući se s drugima. To što vrijedi za pjevanje, vrijedi i za molitvu. U svakoj crkvi nađe se ponetko, tko iz neke privatne pobožnosti ‘terorizira’ druge, bilo moleći glasnije ili možda otežući na svoj način samo da se na nj skrene pažnja. To mnogima smeta, ali nikomu nije ugodno reći i upozoriti onoga tko takvo što čini.
To što vrijedi za pjevanje ili za molitvu, vrijedi i za život. Ne može se reći da nije u svakom vremenu bilo onih koji su pokušali na svoj način pomoći da se kraljevstvo nebesko ne odmiče od ljudi, ali da bi se uspjelo Bog želi po riječima sv. Pavla da kako poput Krista budemo složni i jednodušni, kad slavimo Boga, da to bude kao iz jednoga grla. Kad živimo da to opet bude tako skladno da se vidi da mi ne mislimo samo na sebe nego i na drugoga, prihvaćajući jedni druge, kao da o nama ovisi hoće li se netko spasiti ili neće.
Danas je pred nama lik Ivana Krstitelja, za kojeg Isus s pravom reče, da se veći od žene nije rodio. Ima jedna zanimljivost u njegovu životu. Ljudi današnjega vremena, prije nego bilo što progovore, predstavljaju se, tko su i što su, gdje su prije radili i što su ostvarili, samo da njihov nastup bude što uvjerljiviji. U sv. Ivana je posve drukčije. On za početak odlazi u samoću, sam sebe pripravljajući. Nastupa bez ikakva uvoda uporno ponavljajući ono bez čega nema napretka i spasenja, a to je obraćenje.
Možda će netko reći da su tako govorili svi propovjednici ovoga svijeta, pa čak i naši roditelji. Svi su oni na svoj način Ivanovci. Istina je, ali Ivan nije na pamet govorio, nego je najprije sam dopustio Bogu da vlada njegovim životom. Bio je najprije čovjek Božji, a onda pozivao i druge. I na kraju svega priznao, kad su ga počeli uspoređivati s Kristom: «Ja nisam dostojan ni obuće mu nositi, a kamoli zvati se kao on.» Ja također krstim, ali on je pravi krstitelj, koji krsti Duhom Svetim.
Ivan je ispunio svoju ulogu tako uspješno da mu je sam Krist priznao, što nikome nije: da je najveći rođeni od žene. Mi ne moramo biti najveći, ali ako hoćemo uopće nešto učiniti za Božić, onda barem nemojmo bježati od Božića koga iščekujemo. Ako još uvijek ne možemo prihvatiti pravo obraćenje, koje malo više traje i malo više traži od čovjeka, možemo barem jedno: shvatimo da smo nezamjenjivi u obraćanju Bogu. Upravo po riječima sv. Augustina: «Stvorio si nas bez nas o Bože, ali nas nemaš namjere spasiti bez nas.»
Dobro je i hvale vrijedno čuti kad netko kaže da moli za drugoga, ali svaki pojedinac mora sam nešto učiniti da se osjeti kako svako stablo koje je Bog posadio na ovom svijetu donosi svoj rod. Mi to možemo pa nemojmo s tim otezati.
fra Mate Tadić, OFM
Objavljeni članci:
Rođenje B.D. Marije – Mala Gospa
Tomislavgrad-Novosti u bazilici
Uznesenje B.D. Marije na nebo – Velika Gospa
Presveto Tijelo i Krv Kristova
Nikoga nije dobro sažalijevati?!
4. Uskrsna nedjelja “Dobrog pastira”
Naviještenje Gospodinovo – Blagovijest
Nedjelja Muke Gospodnje – Cvjetnica
Korizma u svjetlu Godine milosrđa i Enciklike “Laudato Si”
Sveta misa za ratne i poratne žrtve Duvanjskog kraja
“Valentinovo” i za nesimpatične
Ljepota srca i izvanjski izgled
Za sve u životu ima određeno vrijeme
Bogojavljenje – Tri kralja – Vodokršće
