Dominikanskoga reda istaknuti pripadnik i jedan od najznačajnijih neoskolastičkih mislilaca prve polovice 20. stoljeća, vrijedan je Hijacint Bošković osobito zahvalnoga prisjećanja. Povod je 70. godišnjica njegove smrti. Pokojni dominikanac Tomo Vereš o svojem je tri desetljeća starijem subratu, kojega u naslovu članka naziva ″čovjek uma i srca″, harno napisao: ″Bio je svestrani mislilac, filozof, teolog, čovjek duboke duhovnosti i istančane osjećajnosti, uzoran odgojitelj i sveučilišni profesor, vatreni propovjednik Božje istine riječju i perom, te odvažni branitelj i dobročinitelj ugroženih i obespravljenih.″

Iskazao se Bošković preciznom analizom i argumentiranom kritikom filozofskih strujanja svojeg vremena, kada je kršćanska misao gubila utjecaj bivajući omalovažavana u egzistencijalističkoj filozofiji, a nesmiljeno napadana u bezbožničkim materijalističkim ideologijama. Dobro svjestan da nastajanje i širenje novih svjetonazora ovisi ponajprije o ljudskoj spoznaji, marno se dao na proučavanje toga problema. U zapaženu djelu ″Problem spoznaje″ – koje je, ugledavši svjetlo dana 1931., izazvalo mnoge polemike, bilo vrlo hvaljeno, prevođeno na strane jezike, ali i osporavano – Bošković je kritizirao idealizam, subjektivizam i antropocentrizam, njihove razvoje od novovjekovlja do 20. stoljeća. Za Immanuela Kanta napisao je da ″naš autor ʹkritikeʹ tako nekritički postupa u temeljnom principu spoznaje″. Kantovu subjektivizmu i idealizmu odnosno imanentizmu suprotstavio je Bošković spoznajni objektivizam i realizam, dokazujući da postoji izvanmentalna stvarnost neovisna o čovjekovoj svijesti, i da je ta stvarnost načelno spoznatljiva. U djelu ″Nove struje u modernoj filozofiji″, objelodanjenu 1934., objašnjava da tomizam nije prevladano srednjovjekovno učenje, nego je uvijek aktualan, svevremeno suvremen, te može bolje nego ijedna druga filozofija udovoljiti aspiracijama modernoga čovjeka koji pokazuje interes za istinom i za Bogom.

Izvan stručnih filozofskih krugova Hijacint je Bošković zasigurno najpoznatiji po studiji iz 1939. naslovljenoj ″Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma″. Korijene tih pogubnih ideologija vidio je u novovjekovnom subjektivizmu, a na tragu sv. Tome Akvinskoga i cijele tomističke tradicije promicao je Bošković integralni kršćanski humanizam i personalizam; određen ne samo horizontalno, u odnosu prema čovjeku i čovječanstvu, nego i vertikalno, prema Bogu. O tome je napisao:

″Kao nigdje drugdje odrazuje ovdje, u ovoj teoriji, nacionalni socijalizam prirodni svoj instinkt za onim što je u sebi tajanstveno, maglovito, primitivno i iracionalno. […] Ne radi se više samo o nijekanju religije, o zabacivanju Boga; nije govor niti o racionalizmu, jer je po ovoj nauci čovjek sada lišen svega onoga što ga čini čovjekom: on više nema duše, nema uma, nema slobode, a sveden je na neku maglovitu i tajanstvenu primitivnu snagu, što izvire iz krvi i tla čistog nordijskog tipa. Od klasične definicije čovjeka, kako ju je dala grčka filozofija odredivši to biće kao ʹanimal rationaleʹ, ostao je danas samo prvi dio, živo biće u razvoju različitih rasa.″

Bošković bijaše oštar kritičar svih totalitarizama: fašizma, nacizma, uz njih i komunizma. U svima je njima vidio ″novo poganstvo″, ″obnovu poganske kulture″. Zbog neuvijena i otvorena protivljenja fašizmu i nacizmu, vlasti Nezavisne Države Hrvatske onemogućile su, pod izlikom nestašice papira, izlaženje asketsko-mističke revije ″Duhovni život″; Bošković ju je pokrenuo 1928., a vlasti NDH obustavile 1942.

Valja spomenuti barem još dva Boškovićeva djela: ″Sv. Toma Akvinski i Duns Skot″, iz 1940., u kojemu gorljivo polemizira s franjevačkim filozofom i teologom Karlom Balićem braneći prvenstvo sv. Tome čiji je nauk priznat u 19. stoljeću službenim učenjem Crkve; te ″Sjedinjenje s Bogom″, iz 1943., gdje nudi teološku duhovnost umjesto sentimentalne. Recimo i to da Hijacint je Bošković u svojemu kratkom životu napisao više od dvije stotine članaka i priloga te da je 1929. osnovao u Zagrebu dominikansku nakladničku kuću ″Istina″, u čijem je okrilju pokrenuo tri niza: ″Uzori″, ″Duhovna biblioteka″ i ″Filozofski niz″, a dominikanci su na Boškovićev poticaj 1930. obnovili mjesečnik ″Gospina krunica″, koji će izlaziti do 1946.

Slijede kratki biografski podatci. Naš zaslužnik i značajnik rodio se 15. travnja 1900. u Selcima na Braču. Krsno mu je ime Ante. U rodnome mjestu završio je pučku školu. Zatim polazi dominikansku klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču i Starome Gradu na Hvaru. Isprva se pokazao lošim đakom, a bio je i zatvoren u komunikaciji, povučen u sebe. Stoga su ga školski drugovi zvali ″Mȕto″ u značenju ʹnijemakʹ. Jedan od profesora upozorio je Antina oca Alojzija da mu sin nije za školu, nakon čega je Alojzije Bošković brižno i odlučno stavio pred sina težačku motiku i knjigu te mu rekao neka bira. Mladi Ante izabrao je knjigu, što će se pokazati više nego dobrim izborom. U dominikanskome novicijatu u Dubrovniku uzima redovničko ime Hijacint. Na studiju u Rimu prepoznaju njegove iznimne intelektualne sposobnosti pa ga zovu ″il Genio″ (Genij). Njegova doktorska disertacija iz 1928. dobila je drugu nagradu na natječaju svih crkvenih sveučilišta u Rimu.

Hijacint Bošković bio je vrstan predavač. Službu profesora filozofije obavljao je na dominikanskim visokim učilištima u Dubrovniku i Senju. Godine 1946. proglašen je naučiteljem svetoga bogoslovlja, što je najveća čast koju dodjeljuje Dominikanski red. Bio je 1947. pozvan za profesora filozofije na Visoku bogoslovnu školu u Rijeci, ali tada doznaje da je teško obolio. Zadnja dva mjeseca proživio je u dominikanskom samostanu u Starome Gradu na Hvaru. Primivši posljednju svetu pričest prvi dan po Božiću, 26. prosinca 1947., u 48. godini ovozemaljskoga života, otac Hijacint Bošković spokojno i s vjerničkim pouzdanjem prelazi u vječnost.

Izvor: Vatikanski rdio

PODIJELI