Vukovar… jučer, danas, sutra

194
FOTO: D.Bićanić/T.Dudić/J.Jurčević/ www.put-istina-zivot.com

 

 

Godišnjica stiže, tužan datum, nesretan, proklet, prepun tuge i sjećanja… Sjeća li se tko još?? Znate onaj dan, kada je nestao cijeli grad? Kada je progutan, pregažen, ispljunut?? Sjeća li se tko kolone …. nijeme kolone umornih, blijedih lica, ruku koje vuku pokoju deku, neku imovinu što ostade nakon …. kako i kojim riječima opisati mržnju, granate, klanja???? Ne, ne, ne, dame i gospodo nisu to lijepe priče i nisu to lijepe slike bile… oči mi se napune suzama, to tko je jednom vidio ili doživio ne zaboravlja…. Kako napisati i dočarati što se osjeća kada “šišaju” granate??? Kada ubiju komšiju? Ubiju grad? Ubiju djetinjstvo, mladost??? S kojim riječima se to može opisati? Kojom suzom oprati? Kako pokušati objasniti nekome tko spava u svojoj kući i krevetu, da si imao najmekšu perinu? Najljepše cvijeće u dvorištu? Da je Dunav bio baš na tvom mjestu za pecanje? I da ti toga sada više nemaš… a nemaš godinama… Jučer je bilo i u povratku… drhtavog srca, raširenih očiju… dočekalo se, tko je dočekao taj je i krenuo… u cigle, izraslo drveće, smeće….

Najdojmljivije mi je bilo u povratku kada se u razrušenoj crkvi sv. Filipa i Jakova, bez krova napravio Božić u Vukovaru …. sviraju, pjevaju, mole, hladno, crkva okićena… a odjednom snijeg!!! Nisi znao da li bi se počeo smijati ili plakati…. Ljudi puna crkva, još više vani, steglo ljudski, steglo se i srce od bola, sreće i ponosa, digneš glavu i primiš tu pahulju kao dar . Dvadeset pet godina…. četvrt stoljeća Ide li još tko u taj grad?? Idu djeca obavezno sa ekskurzijom, prođu, uslikaju selfije i odu Ne vole ljudi sjećanje na rat, previše je komercijaliziran, previše izrađen, previše iskorišten. Poput našeg Vukovara, kako kome treba tako mu puna usta grada! A kad se popne, onda ga zaboravi, postaje grad sjena.

Prođite gradom poslije podne, predvečer…. Ni kera!! Neki ljudi koji možda kopaju po kantama, poneki zaljubljeni par krade poljupce u sumrak… Teška i surova je ta stvarnost, mučno gledati nepravdu i zaborav…. A grad živi, neku novu budućnost čeka, javljaju se traci nade, nove svjetlosti

Nije sve ni crno ni bijelo, život je ipak ona crtica između godina rođenja i smrti… a herojski grad nije sam, nije napušten. Možda će se netko ironično obrecnuti i reći: slušaj što ova luda piše… pa ja barem pišem!! Činimo nešto, nastojimo biti pozitivna promjena u svijetu!!

I mali korak je korak naprijed, može biti baš korak u koloni sjećanja… E sad, što sam baš tu nesretnu ispolitiziranu kolonu dotakla??? Ma ne mogu je prljave ruke uništiti… Onaj tko je bio u toj koloni, zna koliko je tamo zajedništva, sreće, ponosa!!! Tamo su ljudi koji su srce dali, tamo ide noga za nogama…. pjeva se, moli, nosi barjak Hrvatski… Kilometarska kolona ljudi, pa nisu došli zato što moraju!??? Došli su iz ponosa, pijeteta, iz inata, iz ljubavi. A ljubav je pokretač, ljubav budi nadu, ljubavlju smo otkupljeni… može li naša ljubav i dobrota slomiti sivilo???

Preživjela je ova ravnica previše da bi nestala… preživjela se osvajače i osvajače i nije se dala. Nepokoreni ali spaljeni i uništeni sporo kao Feniks traže svoje svjetlo, novi život i neku pukotinu ?

U SVEMU POSTOJI PUKOTINA, TAKO PRODIRE SVJETLOST – L. COHEN

N.J.

PODIJELI