Ps 16 (15), 1-2a i 5. 7-8. 11
Mt 28, 8-15
UVOD
Katastrofalni požar bjesnio je u priobalju. Mnogi su ga nastojali ugasiti. Plamen se uspinjao uz visoko stablo spaljujući visoke grane. Promatrali su veliku pticu, koja je panično letjela u krugu oko vrha stabla. Izvikivala je svojim glasom uzbunu, jer su u gnijezdu bili njezini ptići. I kad je gnijezdo zahvatila vatra, ptica-majka nije odletjela; spustila se u gnijezdo i svojim krilima zaklonila male ptiće da ih zaštiti od ognja. Za nekoliko sekundi, ptica je sa ptićima izgorjela u ognju.
Jedan od nazočnih vatrogasaca, tada je rekao zapanjenim vatrogascima: – Svjedoci smo zapanjujućeg događaja. Bog je stvorio tu pticu s takvom ljubavlju i odanošću da je žrtvovala svoj život, kako bi zaštitila svoje ptiće.
Takva je ljubav k nama u svijet dovela, bogočovjeka Isusa Krista. Ta ga je ljubav, navela da trpi muku i smrt radi nas i da nas uskrsnućem spasi od vječne propasti.
HOMILIJA
Ako je ljudski život tako kratak i prolazan, kao što jest, onda je jedino presudno pitanje s kojim bi se morao suočiti svaki čovjek: Što se događa s čovjekom kad se prekine nit njegova života? Je li grob doista zadnja postaja, poslije koje ništa više nema? Postoje samo dva moguća odgovora: da ili ne. I jedan i drugi odgovor povlače za sobom posljedice, koje se moraju vidjeti u našem životu.
Ako kažemo da smrću sve prestaje, u sukobu smo s najdubljom čežnjom ljudskog srca, a to je živjeti i samo živjeti. Na tu nas čežnju upozorava ruski pisac i mislilac Solženjicin, na usta jednog od svojih junaka koji govori: – Kad bi mi ostalo samo toliko prostora da se mogu oprijeti samo jednom nogom, a ispod mene bi bila provalija i bezdan i kad bih godinama morao tako visjeti, ja bih i tada želio živjeti. To je prava istina o čovjeku i zato naši uzdasi «o da mi je umrijeti», koji se znadu čuti u teškim časovima nisu istiniti.
Ako na gornje pitanje odgovorimo da sve ne završava grobom, onda moramo biti načistu tko je taj, tko će nam omogućiti život preko groba, jer ljudsko je iskustvo da to čovjek ne može. Kristovo uskrsnuća jedini je pravi odgovor na to mučno pitanje. To je jedina prava zraka nade, koja je iz Božje besmrtnosti prodrla u smrtnost našeg ljudskog života. To je jedino uže spasa, koje nam je pruženo nad provalijom, koja zjapi nad ljudskom sudbinom. Koliko je Isusovo uskrsnuće bilo neočekivano, vidimo najbolje iz zbunjenosti Marije Magdalene, kad je našla prazan Isusov grob. U svojoj zbunjenosti zaključuje: ako nije u grobu, morao je netko ukrasti njegovo tijelo. Isusovo uskrsnuće prelazi granice, prostor i vrijeme našeg iskustva. Od onoga časa kada su učenici spoznali zbilju uskrsnuća, Isus postaje središte, smisao i cilj njihova života.
Što je smisao i cilj našega života? Dobro jesti i piti, zaraditi puno love, imati bijesno auto, zavesti i povaliti što više cura, dobro se nacugati i nafiksati? U jednim našim novinama mogli ste pročitati zanimljiv članak pod naslovom: Iz diska u samostan. Riječ je o talijanskoj disko-plesačici Anni Nobili, koja se nakon godina, koje je provela kao disko-plesačica, opredijelila za redovnički život i pomoć najugroženijima. Ona kaže: – Imala sam 19 godina, kad sam se počela baviti disko-plesom i plesala sam do svoje 21. godine. Bile su to tri veoma intenzivne godine u kojima sam izgubila samu sebe. Običavala sam ići u disko-klub svake noći i ostajati ondje do 8 sati ujutro. Plesala bih bez prekida od ponoći do 8 sati ujutro. Radovala sam se najpopularnijim diskotekama. Odatle sam upala u stupicu s muškarcima i alkoholom. Dogodilo se da sam se jednom našla u crkvi, bez nekog posebnog razloga. Ondje sam neprekidno plakala, svjesna Božje prisutnosti. Vidjela sam mlade ljude, koji su voljeli jedni druge i bili sretni – u stvarnom svijetu, ne izmišljenom u kakvom sam ja bila. Neopisiva radost ispunila mi je srce. Počela je plesati, ali ovaj put ne da privuče muškarce, nego da zahvali Bogu slaveći ga. Našla je ono što je tražila. Smisao življenja!
Pet je temeljnih potreba svakoga čovjeka: biti voljen, cijenjen, zaštićen, prihvaćen i važan. Otuđenost, životna besciljnost, nemarnost i lijenost povećavaju osjećaj besmislenosti života. U 90 % slučajeva kroničnog alkoholizma, uzrok je jaki osjećaj besmislenosti. Narkomanija u 100 % slučajeva, počiva na osjećaju besmislenosti.
Vjerujem da su mnogi u školi obrađivali pripovijetku «Preobražaj» Franza Kafke. Gregor Samsa, glavni junak u pripovijetci budi se jednoga jutra preobražen u velikoga kukca. Ali sve to ne uzbuđuje toga trgovačkog putnika. Taj preobražaj doživljava nečim posve uobičajenim. Gregoru je svejedno što se pretvorio u kukca. Štoviše on to doživljava posve uobičajenim, ne namjeravajući nešto promijeniti i upitati se zašto? Mnogi se današnji mladi i stariji nalaze u kukčevu besmislu: živjeti i umrijeti, bez duhovne okomice. Bez želje za poboljšanjem, bez pitanja zašto i kako?
Zabrinjava činjenica da naša mladež često ostaje ravnodušna u svom traženju smisla življenja. Čovjekovo dostojanstvo raste iz njegova smisla, a s gubitkom smisla propadamo i mi sami. U jednom istraživanju na pitanje: – Što očekujem od života i jesam li pronašao smisao u životu, mladi na životnoj prekretnici, mahom su odgovarali: – Od života očekujem dobar život. – Mnogo lijepih stvari. – Ništa. – Možda je život ipak besmislen. – Željela bih se osloboditi okova smisla!
Život bez smisla, pogotovo u mladosti, postaje i ostaje uzaludan život. Bog je jedino objašnjenje i ispunjenje našega smisla i života. Zamolimo danas uskrsloga Isusa, da nam podari svoj smisao. Mladi, koji nakon loših životnih iskustava, traže gutljaj svježe vode, trebaju se uputiti na vrednote za koje se isplati žrtvovati i živjeti. Iznevjerena mladost često je gorčina, koja ostaje. Oni koji su zagrizli život crnila, spremani su izdati iskrena prijateljstva, obitelj dovesti na rub propasti, a život svesti na jedno veliko razočaranje.
Neka smisao našega života bude uskrsli Krist, koji nas je oslobodio prokletstva, smrti i besmisla, koji nas poziva da s njime budemo sretni, a središte Isusova euharistijska žrtva iz koje ćemo za život i rad crpsti potrebnu pomoć i snagu.
fra Mate Tadić, OFM
